Iako zvanične policijske statistike ne bilježe porast nasilja, priče o tučama, ranjavanjima i pokušajima ubistva u srednjim školama pune novinske stupce. Nasilja ima svuda, ali posebno zabrinjava činjenica da ga sve više ima među mladima, što se sa ulice preselilio u školska dvorišta, što policija od maloljetnika oduzima noževe i lovačke puške. Neke analize ukazuju da se ova problematika seli i niže, u osnovne škole, a posljednice nisu nimalo naivne - fraktura lica, lobanje, gubitak oka... Ono što naročito zabrinjava jeste izostanak bilo kakvog kajanja ili griže savjesti kod počinilaca.
“Nasilje među mladima ne može se posmatrati odvojeno od opštih društvenih okolnosti. S obzirom na posljednja dešavanja u Crnoj Gori očigledno je neophodna urgentna društvena akcija, i to prije nego što nasilje postane navika, i prije nego što se mlađe generacije formiraju u kulturi nasilja”, kaže za “Vijesti nedjeljom” magistar sociologije Goran Ćeranić.
Prema njegovim riječima, dominantna neoliberalna koncepcija kapitalizma putem potrošačke kulture promoviše sveopštu komercijalizaciju, medijski posredovana industrija zabave potencira hedonizam kao kulturni model, u kome se lagodan i luksuzan život doživljava kao primarni cilj.
“Međutim, sredstva za dostizanje tog cilja su dosta ograničena i to je situacija koja dovodi do nezadovoljstva koje se vrlo često izražava kroz spremnost na nasilje, posebno kada je riječ o populaciji mladih”.
Da je nasilje u cijelom svijetu u porastu smatra i prof. dr Jelena Vlajković, profesorica na katedri za psihologiju u Nikšiću. Prema njenim riječima, što se tiče ovih prostora, poslije svega što nam se desilo - raspad zajedničke države u krvi, povećan broj izbjeglih, kolaps ekonomskog sistema, siromaštvo, urušavanje postojećeg sistema vrijednosti, sve zemlje bivše zajedničke države su ostale ranjene, a oporavak se i ne nazire.
Ćeranić naglašava da su nezaposlenost, egzistencijalna nesigurnost, loš materijalni standard fenomeni koji pozitivno koreliraju sa porastom nasilja.
“Doživljavanje sebe kao ekonomski i društveno marginalizovanih osoba, percepcija sopstvenih životnih šansi kao gubitničkih, svakako, mora se negativno odraziti na ponašanje čovjeka”.
On uzrok nasilja vidi u visokoj ekonomskoj nejednakosti, koja, smatra, posebno dobija na značaju u društvima u kojima je dugo vremena dominirao egalitarni sistem vrijednosti.
Navodi da crnogorsko društvo svakako spada u takav tip društva, gdje egalitarizam nije proizvod samo socijalističkog perioda, nego ima mnogo dublju osnovu u tradiciji i kulturi.
“Na ovom prostoru ekonomska politika proizvela je visoke socijalne razlike sa širokim društvenim implikacijama. Gotovo brzinom svjetlosti nestaju ekonomske i socijalne okolnosti za opstanak niza društvenih slojeva”.
Ćeranić kaže da su iz toga proizašle i socijalne tenzije sa specifičnim javnim nezadovoljstvima, a posebno naglašava podatak da je nejednakost u crnogorskom društvu, mjerena odnosom potrošnje po 10 odsto najsiromašnijih i najbogatijih građana, najveća u regionu. Ističe da je istraživanje crnogorske kancelarije Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) pokazuje da bogati u Crnoj Gori troše osam puta više nego siromašni.
“Osnovni zadatak elite na vlasti je da održava stabilan kurs javne politike usmjeren tako da omogući relativnu dobrobit svima, uz relativno pravedne međusobne razlike”. Međutim, kada društvene elite odustanu od ovako određenog cilja u rukovođenju društvom, i počnu se baviti isključivo partikularnim interesima i ciljevima, kaže on, bilo da je riječ o unapređivanju sopstvenih interesa i interesa sebi bliskih osoba, krupnog kapitala i poslovnih subjekata, to neminovno mora imati negativne posljedice po funkcionisanje društva u cjelini”.
Prema njegovom mišljenju, “konstantno ograničenje pristupa ekonomskim i socijalnim resursima na individualnom nivou može uzrokovati doživljaj socijalne inferiornosti i podstaći pojedince da egzistenciju obezbijede na nelegitiman način”.
On ističe da se tu, prije svega, misli na ulazak u kriminal koji za sobom neminovno povlači instrumentalno nasilje.
“Ulazak u kriminal se posmatra kao jedina preostala mogućnost za ekonomski ugrožene osobe koje su izgubile nadu da će ikada moći da poprave svoj položaj legalnim sredstvima”.
Prema njegovim riječima, ekonomska ugroženost, hronična egzistencijalna nesigurnost, ekonomska polarizacija uticale su ne samo na smanjenje tolerancije nego i na slabljenje društvene organizacije, funkcionalnost porodice, kao i gubljenje značaja nenasilnih vrijednosti.
“Dostupnost oružja, opadanje efikasnosti policije u rasvjetljavanju krivičnih djela, opšte je poznato da su neka ubistva ostala nerasvijetljena, iako su izvršena na javnim mjestima, nekažnjeno vršenje nasilja, mogu se u određenoj mjeri smatrati podsticajnim faktorom ekspanzije nasilnog ponašanja”.
Kaže da koncept nasilja ima više dimenzija i svi njegovi oblici, počev od nasilja u porodici, preko nasilja u školi, pa do političkog nasilja i kriminalnih organizacija, ne samo da su međusobno povezani već i uzajamno utiču jedni na druge.
“Polazeći od konstatacije da je socijalni kontekst ključni faktor akumuliranja nasilja, onda je država najodgovornija za njegovo eliminisanje”, smatra sociolog.
Naglašava da to ne smije da bude djelimična intervencija koja se odnosi samo na pojedine vrste nasilja, već sveobuhvatan pristup kojim će se prvenstveno djelovati na uzroke ekspanzije ovog društvenog problema.
Na pitanje kakvu ulogu imaju devedesete kada je nasilje na ovim prostorima u pitanju, prof. dr Vlajković odgovara: “U prvom trenutku izgleda kao da Vaše pitanje nema mnogo smisla. Od tih devedesetih godina prošlo je skoro četvrt vijeka! Međutim, kada bolje razmislim, Vaše pitanje, ipak, ukazuje na značaj 90-ih godina”.
Objašnjava da je sve tada počelo. Nastupila je kriza vezana za tranziciju, koja bi, kao svaka kriza mogla dvostruko da se riješi: pozitivno ili negativno.
“Mi smo, nažalost, izabrali ovo drugo rješenje i na krilima vaskrslog nacionalizma i povećanim apetitom nekih ljudi za bogaćenje stvorili ambijent u kome tumaraju osiromašeni, ozlojeđeni ljudi koji teško mogu da vide bolju perspektivu za sebe i svoju djecu”.
Naglašava da ovakva situacija odgovara ljudima na vlasti, jer je poznato da je najlakše manipulistati bezvoljnim, pasivnim, osiromašenim ljudima koji su izgubili sposobnost da vide neki boljitak i da prihvate svoju ulogu i svoju odgovornost u nastajanju tog boljitka.
Vlast poručuje šta je dozvoljeno, a šta nije
“Da bismo smanjili nasilje u društvu, trebalo bi da budemo svjesni da prevencija mora da bude dobro osmišljena i dugotrajna”, kaže prof. Vlajković. Smatra da ova prevencija treba da obuhvati sve segmente društva: porodicu, školu, radne organizacije.
“Ljudi na vlasti imaju posebnu odgovornost u prevenciji nasilja. U svakom društvu ljudi na vlasti predstavljaju 'ključne osobe' i njihovim ponašanjem upućuje se poruka šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno”. Ističe da ne treba zaboraviti da pored fizičkog postoji i verbalno nasilje i ono se ne rijetko čuje sa najviših mjesta. “Takođe, ne treba zaboraviti da nijedan preventivni program ne može da ima uspjeha ako iza njega ne stanu ljudi iz vrha vlasti”.
Vlajković smatra da oni svojim ponašanjem i porukama koje šalju preko različitih medija jasno treba da kažu da u civilizovanom društvu svaka vrsta nasilja: verbalno, fizičko, seksualno nije dozvoljena. ”Naravno, ne samo da kažu već da se tako i ponašaju”.
Ugroženo mentalno zdravlje
“Psiholozi ne treba i ne smiju da ostanu po strani. Zajedno sa kolegama kojii brinu o mentalnom zdravlju djece i odraslih, oni treba da budu predvodnici u borbi protiv nasilja”, kaće prof. dr Vlajković. Navodi da nasilje bitno ugrožava mentalno zdravlje kako onih koji trpe nasilje, tako i onih koji ga sprovode.
Galerija
Bonus video:
