Nikšićanin Vojo Kovačević (30) jedan je od petnaest ljudi koji se odvikavaju od droge u Reto centru u Danilovgradu.
Vojo ustaje u sedam ujutro i pokušava da bude koristan i usmjeren na pozitivne misli. Prvi je put uzeo drogu sa 13 godina, ali to je bio samo početak, loše stvari su dolazile postepeno.
“Najgora stvar koju sam uradio je što sam u periodu takvog života zasnovao porodicu i što oni danas ispaštaju. Moje dvije ćerke su ostale bez oca, žena bez muža, u posljednje vrijeme sam počeo da se čujam sa ćerkama. Skoro nikoliko nisam bio uz njih, za ovih pet godina”, priča Kovačević za “Vijesti nedjeljom”.
U kući nadomak Danilovgrada bivši ovisnici žive, rade i svaki trenutak vode računa jedni o drugima, kako bi skupa, dovoljno ojačali. Boravak u RETO centru je besplatan, a jedina obaveza jeste da se za dobrobit svih, doprinosi svojim radom. Ne čita se štampa i ne gleda se televizija. Nekoliko momaka je iz Crne Gore, ostali su iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova i Albanije.
”Tada sam živio život bez života. Upropastio sam svoj i živote svih koji su me voljeli. Ranije je moje liječenje trajalo dva dana bez trećeg. Otac bi me odvodio u Kuče, nakon dva dana ukrao bih nešto i krenuo pješke da to prodam i dođem do heroina”
Podgoričanin Nikola Rašović (31) je sa 12 godina postao narkoman, i da je čak i prvu ljubav doživio uz heroin.
”Tada sam živio život bez života. Upropastio sam svoj i živote svih koji su me voljeli. Ranije je moje liječenje trajalo dva dana bez trećeg. Otac bi me odvodio u Kuče, nakon dva dana ukrao bih nešto i krenuo pješke da to prodam i dođem do heroina”, priča Rašović.
“Kada sam pao na dno, bio odbačen od svih i shvatio da mi se zbog laži nijedna vrata na koja pokucam neće otvoriti i da ću patiti cijelog života, desio mi se RETO centar. Prvo što me privuklo je da je to besplatan centar, jer sam finansijski uništio porodicu i da se plaćalo ne bih mogao ići”, priča Rašović, dodajući da je prvih šest mjeseci svakog dana htio da ide kući.
”Ne zbog mojih, nego zbog droge, ali sam ostajao. Najteže mi je bilo prvih 15 dana, koliko je trajala fizička kriza. Ako se čovjek odupre fizičkoj krizi, posle toga je lakše, jer u tom periodu ne odlučuje čovjek, nego bol u njemu i on zna ako izađe van i uzme drogu, da će bol nestati. Sada mi onima novima koji dolaze možemo pomoći, jer smo im primjer. Ohrabrujemo ih, izvedemo u šetnju, izmasiramo, skuvamo čaj. Ako se u tim danima probudi želja za novim životom i ako tada shvati, onda ostaje. Zbog toga smo uvijek po dvojica, nikada niko ne ostaje sam, jer jedan uvijek čuva drugoga, pa bilo to makar i deset godina. To je pravilo Centra”, istakao je on.
Rašović kaže da nakon nekoliko godina bez droge, može sa sigurnošću da poruči da nada postoji, makar je tako bilo za mnoge od 400 muškaraca koji su prošli kroz RETO centar u Danilovgradu.
Zavisnice se ne mogu liječiti u crnogorskom RETO centru
Zavisnice se ne mogu liječiti u RETO centru u Crnoj Gori, ali mogu u nekim centrima u regionu. U Splitu su trenutno četiri djevojke iz Crne Gore sa svojom djecom, a jedna je u Beogradu. U Hrvatskoj u centrima je petnaestak muškaraca iz Crne Gore. Momci koji su u centru u Danilovgradu ne koriste telefone, zabranjeno je pušenje, korišćenje alkohola, kartanje.
“Ponekad pogledamo neki film, ali to je uglavnom film o Isusu”, kaže Rašović.
Ona napominje da vodi život totalno drugačiji od onog kakav je naš bio za vrijeme drogiranja. Sjeća se patnje njegovih roditelja.
“Uništavao sam ih, a nisam gledao kako će se oni osjećati, jer su u mom životu bila prekinuta osjećanja. Ništa me sem droga nije interesovalo. Sad vidim da ne mora biti tako, iako moje sestre od nervoze nijesu mogle postati majke, jer su čekale kada će im neko javiti da su me našli na ulici, mrtvog, a bilo je pitanje dana kada će se to desiti, sada se sve promjenilo”, priča Rašović.
Oni koji dođu u RETO centar ne liječe se uz pomoć nikakvih ljekova, jedino što mogu dobiti je čaj od kamilice i kafetin, ako ih boli zub. Najbolji procenat uspješno izliječenih je kod onih koji ostanu od godinu i po do dvije.
“Došao sam slomljene ruke, u ogromnoj krizi, mršav, nikakav. Ne znam ko bi želio provesti jedan trenutak pored takve osobe, a vidio sam da se ti ljudi trude za moj život”
“Današnja omladina je u prednosti u odnosu na nas, oni u svom okruženju mogu da vide primjere kako propadaju narkomani, njihove porodice, sve oko njih”,priča Nikšićanin.
Kovačević se prisjeća kako je prvi put uzeo heroin “iz dosade”, na kraju osnovne škole.
“Kada sam probao heroin složile su se kockice u mojoj glavi. Svi kompleksi, nezadovoljstvo, sve je nestalo i bio sam najljepši, najbolji, najjači, u centru pažnje”.
Prije RETO centra Kovečević se 12 godina pokušavao liječiti. Prvo u klinici u Beogradu, zatim u raznim privatnim institucijama, na Kakarickoj gori, psihijatriji.
“Bio sam izgubio vjeru u život i nadu da ću ikada izaći iz problema. Došao sam ovdje i ono što sam u tom trenutku osjetio zadržalo me je. To je bila ljubav i pažnja koju su posvetili. Oni su pružili pažnju osobi koja je odbačena i od svoje porodice, od žene, djece, majke, sestre, od svakoga koga sam poznavao”, priča Kovačević.
On je kao i ostali momci iz RETO centra zahvalan ljudima koji ih unajmljuju za selidbe, održavanje imanja, krečenje. Tako mu sada prolaze dani, a na početku je bilo drugačije.
Rad pomaže da se pobijedi psiha, Foto: Jelena Jovanović
“Došao sam slomljene ruke, u ogromnoj krizi, mršav, nikakav. Ne znam ko bi želio provesti jedan trenutak pored takve osobe, a vidio sam da se ti ljudi trude za moj život, jer ja nisam imao snage da se trudim. To su stvari koje su me ostavile ovdje. Tada nisam mogao vjerovati što mi se dešava, jer ni u jednom trenutku svog života nisam to osjetio. Tako je krenula priča” kazao je Kovačević.
Tvrdi da je pronašao vjeru, kao put koji će ga spasiti.
“Ranije sam mislio da je vjera u boga posjećivanje crkve i manastrira, sljavljenje slave, ali sam došao ovdje i osjetio da vjera u boga, znači vjerovati cijelim srcem u istinu. Kada se čovjek oslobodi laži, makne teret koji ga prati toliko godina. Mi smo teret laži, manipulacije, prevare, nosili godinama i to nas je opeterćivalo”.
Mi smo profesori laži...
Pravilo RETO centra je da im se onaj ko treba pomoć, sam obrati. Rašović je pojasnio da se porodica može informisati u njegovo ime, ali onaj koji ima problem sam mora pozvati u dogovoreno vrijeme. Ako ne pozove, ulazak u centar se prolongira.
“Moramo biti sigurni da je odlučan. Mi smo profesori laži i znamo da se i nama, kada smo bili u problemu dosta puta stvarala želja da se liječimo. Pozivao bih kad sam drogiran, ali kad sam u krizi nije mi padalo na pamet da se liječim i zovem.
Zbog toga novi koji dolaze moraju biti precizni. Ako ne pozovu u dogovoreno vrijeme, nihov ulazak u centar se prolongira. Nama se ne mogu opravdati, jer ako mogu doći do 10-15 eura da nabave dozu, mogu i do telefona da nam se jave”, kazao je Rašović.
Od peticije do dobrih komšija
Kada su prije pet godina iznajmili kuću za RETO centar komšije su potpisivale peticiju da ih isele.
"Jedna od malobrojnih koja nas je podržala, tadašnja direktorica Doma zdravlja Danilovgrad Zorica Kovačević rekla nam je da budemo spremni da će kad god nestane nešto iz sela, makar i jedno biciklo, za to nas optuživati.
Sada nas komšije pozdravljaju kad god se vidimo, zovu nas na kafu, dolaze kod nas, povjeravaju nam poslove. Sada smo prave komšije. To je dobro, jer kada dođe novi, ohrabren je takvim odnosom prema nama, i vidi da i za njega ima nade”, kazao je Rašović.
Galerija
Bonus video:
