Staropodgoričanin Bimo Mandić (82), rođen u Staroj varoši, pošao je prije 60-ak godina iz Crne Gore u bijeli svijet.
Pobjegavši iz nekadašnje Jugoslavije, kako kaže, ne iz političkih i ekonomskih razloga, već da vidi svijet, sudbina ga je dovela u Venecuelu 50-ih godina prošlog vijeka, gdje je ubrzo razvio mašinsku industriju, postavši jedan od najvećih proizvođača i izvoznika raznih vrsta mašina, koje distribuira po cijeloj Latinskoj Americi, Evropi i svijetu.
Bimo, čija je sudbina puna zanimljivosti, za „Vijesti nedjeljom“ priča o svom biznisu i životu u Venecueli, državi koja mu je dala sve, primila ga i drži ga još "kao malo vode na dlanu".
Emigrirao je sa 22 godine, nakon školovanja u Čehoslovačkoj, gdje je završio inženjersku školu i službu u mornarici Jugoslovenske narodne armije.
„Za vrijeme rezolucije Informbiroa napustio sam Čehoslovačku i prošla je skoro decenija kada sam se prvi put javio svojoj porodici gdje sam“, priča Bimo o svojoj dalekoj prošlosti.
U početku je, kaže, radio za nekoliko preduzeća na pripremi specifičnih mašina, popravljajući sve vrste motora, sve do 1969. godine, kada je počeo da fabricira mašine sa svojom tehnologijom, osnovajući jednu od najvećih firmi iz oblasti mašinske industrije “Bimo Makinerija” sa sjedištem u Karakasu.
„Već 56 godina se bavim istim programom proizvodnje i nikada nisam radio za platu, već sam stalno razvijao svoj biznis. U Venecueli ima i većih firmi, ali nikada nisam imao konkurenciju“, objašnjava Bimo.
Radio je, kaže, puno sa bivšom Jugoslavijom, i dugo godina je bio jedini uvoznik metalne industrije iz SFRJ.
„Zvali su me ambasadorom Jugoslavije, a prvi sam se probio na tržište Venecuele za zemlju, koja mi je još u srcu, trasirajući put ostalim firmama i sarađujući sa svim preduzećima iz bivše Jugoslavije, `Prvomajska`, `Potisje`,... “, kazao je Bimo.
Dobio je Bimo zahvalnicu za pomoć SFRJ nakon zemoljtresa, poznavao je Tita lično, za kojeg kaže da je bio jednostavan čovjek, iako je bio predsjednik velike države.
Bimo je bio sponzor svim jugoslovenskim sportskim ekipama, koje su dolazile u Venecuelu. Ambasadori koji su dolazili u Venecuelu, prije nego što su dobili akreditive prvo su dolazili kod njega.
„Napravio sam četiri velika sajma metalne industrije, koji su bili jedni od najvećih sajmova uopšte održanih u Venecueli, kakve Jugoslavija nije nikada napravila. Posljednji sajam održan je1990. a mašine su bile izložene na površini od 1.500 m2“, kaže Bimo, i ističe da je više propagande napravio na sajmovima za Jugoslaviju nego bilo ko.
Za život u Venecueli Bimo kaže da je jako prijatan, a najviše od svega mu se sviđa druženje bez ikakvog interesa.
„U društvu ne postoje razlike između ljudi, nema diskrimnacije, nezaposlenih, narod se najviše bavi malom i srednjom industrijom i poljoprivredom, a razvijena je i automobilska industrija. Venecuela je jedna od najbogatijih država na svjetu, najbogatija je po rudama zlata i nafti, a ima prelijepo more”, hvali Bimo zemlju, koja mu je sve dala.
Život u Venecueli je jeftin, ništa nije skupo, a zaposleni svake godine dobijaju četiri plate ekstra
Bimo naglašava da u Venecueli nema restrikcija za izvoz i uvoz, i da svi mogu da uvoze i izvoze sve što je dozvoljeno bez monopola.
Život u Venecueli je jeftin, ništa nije skupo, a zaposleni svake godine dobijaju četiri plate ekstra.
„Niko te ne pita koje si nacionalnosti nego hoćeš li da radiš“, ističe Bimo.
Ima petoro djece, koji su rođeni u Venecueli, tamo se završili magisterije i rade za strane firme.
On u Crnu Goru dolazi tri-četiri puta godišnje, da posjeti rodnu Podgoricu, s obzirom na to da je iz Ulice Mandića u Staroj varoši, a u Venecueli, kaže, svi ga znaju kao Crnogorca.
„Kada je posao u pitanju kažu idi samo kod 'Montenegrina'. Naši ljudi tamo slabo idu jer ne znaju jezik, a jedna generacija iseljenika je već nestala”, kaže Bimo i ističe da je najveći hobi u Venecueli druženje i da se ne pita ima li ko para.
On ističe da se narod u Venecueli druži u klubovima veličine Podgorice, a njegova ekiau, od 15-ak prijatelja skuplja se svakog petka na nekoj od hacijendi ili jahti uživajući u druženju.
“Tamo prijateljstvo nema cijenu, vrednije je nego išta, i ako je prijatelj u teškoj situaciji svi priskoče da mu pomognu“, kaže, i otkriva interesantan podatak da su svi predsjednici Venecuele većinom bili porijeklom stranci.
Veneceluanke najljepše
Bimo ističe da od Venecuelanki nema ljepših žena na svijetu.
„Prije nego što one izađu napolje, već su kao glumice. Narod Venecuele je lijep i rastom su visoka nacija, koji predstavlja mješavinu više naroda.
Bejzbol je najzastupljeniji sport u državi, a Venecuela je zemlja koja najviše od ostalih troši šampanjca i viskija. Imaju najbolju kafu, ali je ne izvoze“, objašnjava Bimo.
Galerija
Bonus video:
