Stara izdanja „Gorskog vijenca“ i „Luče mikrokozma“ u kožnom povezu, crnogorski grb od bivšeg predsjednika Filipa Vujanovića, gusle od bivšeg ministra odbrane Bora Vučinića, fotografije gardista od bivšeg premijera Igora Lukšića, djelovi crnogorske nošnje od bivšeg načelnika Generalštaba Dragana Samardžića...
Da ispred na crvenoj dasci zlatnom bojom nije ispisano MNE 5,543 kilometra, pomislili biste da se nalazite na nekoj promociji na Cetinju a ne u ratom razorenom Avganistanu.
„Crnogorski klub“ trenutno broji 20 članova i svi oni su pripadnici Vojske Crne Gore, koji već više od tri mjeseca pomažu avganistanskim vlastima i snagama da osiguraju mir.
„Nije ni lako doći u zemlju u kojoj je situacija takva. Međutim, smatram to izazovom. Avganistan je jedno veliko iskustvo i smatram da će mi koristiti i u karijeri i u privatnom životu“, kazala je 25-godišnja Marija Knežević.
Knežević je prva žena oficir Vojske Crne Gore u NATO misiji „Odlučna podrška“.
Ova misija je usmjerena na obučavanje, savjetovanje i pomaganje tamošnjim vlastima i bezbjednosnim snagama s ciljem stvaranja snažnog i stabilnog Avganistana.
Ovo je već osmi kontingent crnogorskih vojnika koji učestvuje u ovoj misiji, a osim dva pripadnika koji su u Kabulu i Bagramu svi ostali su u Kampu Marmal na samom sjeveru zemlje.
Zbog narušene bezbjednosti, sa prijestoničkog vojnog aerodroma do njega bilo je potrebno prvo helikopterima „činuk“ ili „crni jastreb“ doći do Bagrama, a zatim transportnim „herkulom c130“ ili malim „ferčajldom c-26“ nastaviti do Mazar-i-Šarifa gdje se nalazi Kamp.
Na tom putu obavezan dio opreme su panciri, šljem i flaše vode zbog temperatura koje prelaze i 50 stepeni.
Kamp nije privremeni dom samo većini pripadnika crnogorske, već i više od 1.800 pripadnika vojske iz još 20 zemlje svijeta.
Sam Kamp je veći od pojedinih mjesta u Crnoj Gori a na njegovom tlu se nalazi aerodrom, restorani, teretane, prodavnice, sportski tereni, pijaca, ali i crkva, koju su od kamena i žica podigle njihove kolege iz Gruzije.
Granice Kampa putem sistema nadzora kamerama štiti major Vlado Bulajić, inače komandant crnogorskog kontingenta.
„Izuzetna čast mi je to što sam komandant crnogorskog kontingenta, što predstavljam svoju zemlju u misiji i vodim ove ljude na izvršenje zadataka. Nas je 18 ovdje i dišemo jednom dušom. Uvijek smo tu jedni drugima da se nađemo u nevolji, kada postoji potreba za razgovorom, za savjetom, za podrškom tu smo jedni uz druge i za sada sve funkcioniše izuzetno“, kazao je ovaj 35-godišnji Nikšićanin.
U trenutku kada smo boravili u komandi Sjevera imali smo prilike da vidimo kako Bulajić sa svojim operaterima navodi neke od 64 kamere na mjesto gdje se samo nekoliko trenutaka ranije prevrnulo jedno vozilo.
Dok Bulajić kontroliše situaciju na granicama Kampa, većina pripadnika VCG je angažovana na poslovima „guardian angela“ ili na fizičkom obezbjeđenju savjetnika tokom obuka avganistanskih snaga koje se obavljaju van Kampa.
„Samo putovanje odavde do mjesta za savjetovanje je specifično po mnogo čemu. Ne koriste se uvijek iste rute, stalno se koristi različita ruta zbog bezbjednosti konvoja i po dolasku na samo mjesto se takođe organizuje fizičko obezbjeđenje objekta u kojem se vrši savjetovanje, kako okolo, tako i unutar objekta. Sve vrijeme dok se vrši svjetovanje, ‘guardian angeli’ su prisutni i pored svog advisora. Moraju sve vrijeme da znaju gdje se on nalazi, gdje se on kreće i u slučaju bilo kakve potrebe da se automatski reaguje“, pojasnio je komandir drugog odjeljenja u trećem vodu čete za zaštitu snaga Miodrag Jokanović.
Osim zadataka „guardian angela“, pripadnici VCG su angažovani i na dnevnim i noćnim patrolama, a kada nisu na tim pozicijama onda se realizuju vježbe u Kampu i ostale planirane aktivnosti.
Odlasci na obuke i na patrole crnogorski kontingent obavlja specijalizovanim borbenim vozilima – gromadama poznatim kao „Maxx pro“ i „Oškoš M-ATV“ koje mogu da izdrže mine i zasjede.
„U samom Kampu bezbjednost je na veoma visokom nivou. Međutim, s obzirom da mi izvršavamo zadatke van Kampa i da smo svaki dan van Kampa, uvijek je prisutna određena vrsta prijetnji i rizika. Samim tim što se krećemo kroz naseljeno mjesto i među populacijom koja živi na ovom području, to nosi određene rizike. Međutim, za svaki rizik i situaciju u kojoj se nađu pripadnici VCG kada su van Kampa postoje određeni pravila i procedure i vojnici su obučeni da ih se pridržavaju kako bi se eventualne posljedice u takvim situacijama svele na najmanji mogući nivo“, pojasnio je Jokanović, kome je ovo drugi put da učestvuje u misiji u Avganistanu.
S obzirom da nismo mogli napustiti Kamp, pripadnici kontingenta su samo za novinare održali simulaciju vježbe pod punim naoružanjem i u pomenutim vozilma, ali i pred povratak u Crnu Goru pripremili roštilj.
Osim posla, bilo je riječi i o tome kako im pada odvojenost od porodice.
„Zavisi koliko je ko vezan za porodicu, koliko je ko ranije bio odsutan od kuće. Meni je malo lakše jer nemam djecu, nisam oženjen. Ukoliko se uskoro oženim i dobijem djecu, onda će mi to biti malo teže. Ima ponekad teških trenutaka, ali svi smo mi prošli ta psiho testiranja tako da smo svi spremni i znamo šta nas čeka ovdje u Avganistanu i koliki period ostajemo i koliko se dugo nećemo vidjeti sa svojima“, kazao je mlađi vodnik Ilija Delibašić, dok Marija ističe da joj mnogo olakšavaju savremene tehnologije.
„Danas su socijalne mreže omogućile da svakodnevno možemo da se čujemo, i da znamo šta se dešava tamo i čak i oni nas da vide tako da je to veliko olakašnje“, pojasnila je ona.
Mnogima od njih ovo nije prvi put da su u Avganistanu, gdje su odlučili da iskoriste znanje stečeno na vojnim akademijama od Beograda do Sjedinjenih Država. Bilo koji da su njihovi razlozi, od karijere preko iskustva do visokih primanja, mnogi su najavili da će da se vrate..
Za to imaju i podršku najviših zvaničnika misije u Avganistanu, uključujući drugog čovjeka Odlučne podrške, zamjenika komandanta Ričarda Kripvela.
“Ne bi bili ovdje da nisu dobri. I imate dobre rezultate”, kazao je on.
Kada ne rade, možete ih sresti u teretani ili na sportskim terenima
Kada nisu na radnim zadacima, pripadnike VCG često možete sresti u nekoj od tri teretane ili na jednom od četiri terena za odbojku na pijesku unutar Kampa, mada se nerijetko igra fudbal i košarka, ali i pikado i šah.
„Uslovi u bazi su više nego zadovoljavajući za jednog pripadnika vojske. Ne fali nam ništa, a smještajni objekti, kao i internet i kablovska televizija nam je omogućena. Imamo naš klub gdje se svakodnevno okupljamo i družimo, gledamo svjetsko prvenstvo i organizujemo turnire u stonom fudbalu“, kazao je Delibašić.
Centralno mjesto u klubu zauzima pomenuti sto za stoni fudbal, koji su sredili uz pomoć njemačkih vojnika koji je zbog toga obilježen zastavama dviju zemalja i oznakom „u znak prijateljstva“. „Pravilo je da ko izgubi 10 – 0 na stonom fudbalu, leži na pod i ispod stola potpisuje svoje ime i prezime“, pojašnjava Delibašić.
Tu „čast“ zamalo nisu imali novinari „Vijesti“ i RTCG.
“Društvene aktivnosti takođe su veoma bitne za svakog pripadnika, jer koliko god mi to ne htjeli da priznamo – šest mjeseci ovdje ako ih provodite samo radeći je izuzeno teško, tako da svakom od nas dobrodođu te društvene aktivnosti”, pojašnjava Marija.
Jedan Bulajić u crnogorskoj, drugi u danskoj vojsci
Komandant kontingenta saznao je da nije jedini u misiji “Odlučna podrška” u Avganistanu koji nosi prezime Bulajić.
„Stigao mi je greškom mejl čudne sadržine i shvatio sam da vjerovatno nije namijenjen meni. Kasnije sam saznao da je bio upućen majoru, koji se takođe preziva Bulajić, isti čin, isto prezime, ali ime Nikola, koji radi u danskoj vojsci i nalazi se u komandi RS u Kabulu”, kazao je ovaj Nikšićanin.
Dvojica Bulajića su potom stupili u kontakt i kasnije se lično upoznali.
Vlado Bulajić
Za vojnika profesionalno biti u ovakvoj misiji, to je jedno ogromno iskustvo kako lično, tako i profesionalno. U profesionalnom smislu, oni imaju prostora ovdje da napreduju, da steknu ogromna znanja koja kasnije prenose u svoje jedinice i ta znanja im kasnije koriste u karijeri
Miodrag Jokanović
Što se tiče prvog iskustva i prvog kontakta sa Avganistanom, mogu reći da je bilo potpuno drugačije od onoga što sam zamišljao, što sam učio i za šta sam se obučavao. Prije svega mislim na geografiju koja je specifična i koja se po mnogo čemu razilikuje od geografije drugih zemalja u kojima sam bio, samim tim i klima a nakom toga i dolazak u multinacionalnu sredinu i sami rad u okruženju je bio nešto potpuno drugačije od onoga za šta smo se obučavli. Prije svega teorija je jedno, a praksa je drugo
Marija Knežević
Ni u jednom trenutku nisam se osjetila usamljenom, niti u bilo kom trenutku da sam osjetila bilo kakav nemir što sam jedina žena ovdje. Smatram da su me divno prihvatili i to je jedan veliku uspjeh za mene. Nadam se da su i oni jednako srećni kao što sam ja što sam dio njihovog tima i što smo dio zajedničkog tima
Ilija Delibašić
Prvi motiv za dolazak u Avganistan u današnje vrijeme su finansije. Ali glavni motiv, pored toga je sami izazov i promjena sredine i taj osjećaj kako je biti vojnik u inostranstvu i raditi prave zadatke i misije koje vojska radi. Pored vježbi i onoga što radimo u Crnoj Gori, mala promjena dobro dođe
Galerija
Bonus video:
