Pamtim vrijeme kada su se djeca rađala na livadi, u šumi, kući, bilo gdje bi se trudnica zadesila. Na izvorima i u potocima, veš se prao ručno u najsurovijim vremenskim uslovima. Teško je bilo doći do ljekara jer saobraćaja nije bilo, ali su žene rađale dosta djece. Današnje nevjeste imaju sve na raspolaganju i opet se teško odlučuju na potomstvo. Grijeh je to, jer djece nikada ne može da bude mnogo - priča 104 godine stara Ljubica Stojanović iz mojkovačkog sela Žari, koja trenutno živi u Domu starih u Bijelom Polju.
Krepku staricu „zdravlje još dobro služi“, plete i u stanju je da bez naočara konac u iglu umetne. Prisjeća se starih vremena, kada se nije znalo za cuclu, bočicu i dječja kolica i kaže da je svoju djecu - kćerku i sina, uprkos nemaštini i surovim uslovima života, podigla zdravu.
Ljubica slovi za jednu od najstarijih Crnogorki i ponosna je na svoj porod koji je stekla u prvom braku sa suprugom Vojinom Medenicom. Ima 60 unučadi i praunučadi i šest “bijelih pčela“ - djece od praunučadi i nada se da će, ukoliko je zdravlje posluž, i dočekati još čukununučadi.
Sa sjetom u očima, Ljubica se prisjeća 1943. godine kada je Vojin zarobljen, a zatim interniran u Njemačku.
"Na Svetog Nikolu sam rodila Bogića u šumi, vraćajući se iz mlina, gdje sam prethodno odnijela da sameljem 20 kilograma kukuruza"
"Kćerka Roksanda je imala više od godinu, a bila sam u sedmom mjesecu trudnoće sa sinom Bogićem, kada su četnici Vojina i još nekoliko komšija iz sela Žari zarobili i predali Njemcima. Naša porodica je pomagala partizane i Vojin je bio u sastavu jedinice kada je pao u ruke četnika Pavla Đurišića. Odveden je u logor u Zaton kod Bijelog Polja i nas nekoliko žena, čije su muževe zarobili, pošle smo sa namjerom da im se približimo. Transportovani su za Njemačku, a Vojina više nikada nijesam vidjela”, priča Ljubica.
Prisjeća se da se teško živjelo i onog srećnog trenutka kada je na „svijet došao sin Bogić“.
“Mukotrpno sam radila pod nadnicu poljske radove da bih izdržavala nejaku čeljad. Na Svetog Nikolu sam rodila Bogića u šumi, vraćajući se iz mlina, gdje sam prethodno odnijela da sameljem 20 kilograma kukuruza. Bog nas je pogledao i dao berićet. Roksanda i Bogić su formirali porodice sa brojnim potomstvom i odlučila sam da ponovnom udajom nađem sebi sreću. Imala sam 66 godina kada sam upoznala Petra Stojanovića, pukovnika rodom iz Vasojevića. Živjeli smo u Savinom Selu u Vojvodini i pošto je Petar umro, nakon 20 godina vratila sam se u Crnu Goru kod Bogića. Stekla sam porodičnu penziju i da nikome ne bih bila na teret, odlučila da posljednje dane proživim u Domu za stare. Tu sam našla svoj fizički i duševni mir”, kaže starica i dodaje da su joj najbolje drugarice Šehida Rastoder (87) iz Vrbice kod Berana i Todora Vukašinović (80) iz Pavinog Polja.
Najbolje drugarice: Šehida Rastder, Ljubica Stojanović i Todora Vukašinović
Osoblje Doma tretira kao svoje najbliže i poručuje mladim i budućim supružnicima da su djeca najveća svetinja i najveće bogatstvo.
“Današnja mladež više pridaje značaja svom izgledu, raznim porocima i pošastima, pa naravno da ne mogu da formiraju normalnu i zdravu bračnu zajednicu”, zaključuje Ljubica.
Vojin u Njemačkoj formirao novu porodicu
Starica kaže da je prežalila prvog supruga Vojina misleći da je mrtav, kada se igrom slučaja ponovo pojavio u „njenom životu”.
“Pošto je formirao porodicu, moj sin Bogić je otišao u Njemačku sa namjerom da tamo radi. Želio je da se raspita i o sudbini oca Vojina kojeg nije zapamtio. Pronašao ga je i on mu je ispriča da je tri godine bio zatočen u logoru. Rekao je da su neke zatvorenike pustili i oni su se vratili svojim porodicama. I neke moje komšinice su dočekale da im se muževi vrate. Međutim, Vojin se tamo oženio i formirao novu porodicu. Oženio je Njemicu i dobio troje djece. Rekao je Bogiću da ne želi da se vrati u zavičaj, rodnom ognjištu. Od tada je za mene zaista bio mrtav, a nedugo zatim je i umro”, kaže Ljubica.
U Domu 120 korisnika
Dom za stare u Bijelom Polju počeo je sa radom prije dvije godine i prva je gerijatrijska ustanova na sjeveru države. Prema riječima direktora dr Besima Kadića radi se o stabilnoj ustanovi socijalne zaštite.
"Dom obezbjeđuje stanovanje, ishranu, njegu, zdravstvenu zaštitu, kulturno-zabavne, rekreativne, okupacione i druge aktivnosti, usluge socijalnog rada, kao i druge usluge zavisno od interesovanja i potreba korisnika. Kapacitet Doma je 230 korisnika, a trenutno je zbrinuto 120", kaže Kadić.
On navodi da je struktura korisnika heterogena, te da su korisnici smješteni prema očuvanim sposobnostima za svakodnevno obavljanje životnih aktivnosti. Ljubica Stojanović pripada kategoriji „zdravih korisnika“.
Galerija
Bonus video:
