Slavka Adžović je po mnogo čemu neobična: ima 34 godine i još uvijek nije udata, što je za njene sunarodnice rijetkost. Više od 20 godina bavi se stočarstvom, što je kod Roma koji žive u Crnoj Gori, a možda i šire, izuzetak.
„Jedina sam Romkinja koja se bavi stočarstvom. Kada sve saberem i oduzmem više imam rashoda nego prihoda, ali ne žalim se, jer više volim da radim, da imam koru hljeba od moje muke, nego da prosim. Ali sa ovakvim uslovima i ponašanjem i ja ću morati na ulicu da prosim“, ogorčeno priča ova vrijedna žena dok pokazuje stado ovaca u blatnjavom toru, izgorjelu štalu, baraku koja prokišnjava.
Trgovci je zaobilaze
Slavka ima stado od 170 malih i velikih ovaca, tri krave, dvije junice, konja. Slavka nema ni pedalj zemlje, ni pristojan krov nad glavom, ni štalu za ovoliku stoku, ni mogućnost da proda jagnjad.
„Imam 60 jagnjadi i ništa nijesam uspjela da prodam. Otkup je završen, a meni i dalje sva jagnjad stoje u toru, u blatu. Htjela sam da ih prodam i po nižoj cijeni od one otkupne, ali niko neće da ih kupi. Prvo su mi govorili da će me zvati za dan-dva, deset, a sada kažu da je prošao otkup“.
„Obraćala sam se i Ministarstvu poljoprivrede i od njih sam dobijala samo obećanja. Pa nijesam ni ja gora od drugih, ne znam što meni neće jagnjad da kupe. Nijesu meni potrebna prazna obećanja, već da mi dozvole da živim od svoga rada“, kaže Slavka.
Mnoge nedaće su je u životu zadesile i uvijek je bila jaka. Borila se i protiv tradicije, i predrasuda, i siromaštva. I nikada nije plakala. A sada jedva suzdržava suze jer ne zna kako dalje.
„Prošle godine uspjela sam da prodam 22 jagnjadi. Sjutradan je vuk zaklao tridesetak, snijeg ubio još 15-20, štala izgorjela. Ali, sve moramo istrpjeti i ići dalje. Onda mi je u septembru izgorjela druga štala gdje sam držala goveda“.
„Ma, muka uvijek trči na bijedu i sirotinju. Kako nijesam imala sredstava da napravim štalu, bili smo prinuđeni da se iz barake u kojoj živimo selimo da bih tu smjestila stoku. Nas desetoro rasturilo se svuda, kao ovce po livadi. A i sestri ljetos izgorjela baraka“, priča Slavka dok pokazuje zgarišta.
Njen otac Rajzo, nekadašnji radnik Željezare, davno je počeo da pravi kuću. Dvospratnu. Da porodica ima pristojne uslove za život. Ozidao kuću i tu stao. Nemaju novca da nastave radove, a jagnjad nikako da prodaju.
Umjesto ispružene ruke izabrali rad
„Od prošnje nema ništa. Ako čovjek ne zapne sa svojih deset prstiju, ništa ne vrijedi. Radio sam u Željezari i izdržavao porodicu, ženu, sina i četiri kćerke. Nikada nijesam prosio. Radio sam kao prvi radnik livne jame. Od toga sam podizao ovu djecu. Nijesam htio da lutam od nemila do nedraga. Skrasio sam se ovdje, napravio baraku, pa onda malu kuću“.
„Kada sam 1991. godine otišao na ratište, neko mi je zapalio kuću i mi smo dvije godine živjeli ispod šatora. Počeo sam ovu kuću da pravim, ali nijesam mogao da je završim. Od penzije koja iznosi 280 eura teško je preživjeti, a ne kuću praviti. Ovo moje dijete radi sa stokom, pomažem joj koliko mogu, ali teško ide“, kaže šezdesetpetogodišnji Rajzo koji se taman vratio iz Gornjeg Polja gdje je pokušao da proda koji kotao. Nažalost, bezuspješno.
„Opština mi je prošle godine, kada je izgorjela štala, dala 1.300 komada blokova, četiri mreže, sto vreća cementa i hiljadu eura. Hvala im na tome, jer čovjek mora biti zahvalan na svakoj pomoći. Od to hiljadu eura za 500 sam uzela još hiljadu komada blokova, a 500 eura sam iskoristila da završim štalu gdje sam odvajala ovce kada se jagnje.
„Kada je štala gdje su se nalazila goveda izgorjela, onda sam njih prebacila u tu štalu, a ovce u baraku i tor. Morala sam. Svako me može kritikovati što ne pravim štalu. A od čega da je pravim kada jagnjad nemam kome da prodam. Od čega da platim majstore. Nijesam ja navikla da nekoga slažem. Ljude sam zamolila da mi izbaliraju sijeno i rekla sam da ću platiti kada prodam jagnjad“.
„Dolaze i pitaju me jesam li prodala jagnjad i kada ću im platiti, a meni ona još u toru. Nikada nikoga nijesam prevarila i slagala, a sada ispade da lažem“, kaže Slavka.
Stižu samo obećanja
Ljetos je sa stadom bila po obroncima Krnova. Sjavila je prije mjesec zbog bolesti gluvonijemog brata od ujaka koji živi sa njima.
„Još bih bila u planinu da se brat od ujaka nije razbolio i mjesec dana bio u Beogradu. Morala sam prije dva dana da idem za njega. Sada ne znam šta da radim. Da mogu jagnjad da prodam na vrijeme, bila bi drugačija situacija. Imam 600 bala sijena, a to nije dovoljno ni za ovo petoro govedi i konja, a ne za ovce. Došlo mi je do grla. Javljala sam se za sijeno, a odgovor je uvijek bio isti – biće nešto. Neka mi ne obećavaju, pa da se uzalud nadam“, ogorčeno priča Slavka.
Od slatke riječi gorak ukus
Prije četiri godine, na preporuku NVO „Humanitarac“ od „Fors Montenegra“ i Vlade Adžovići su dobili na poklon motokultivator sa kosilicom i ostalim priključnim elementima i muzilicu za ovce. Tada je Slavka pomislila da i za nju i njenu desetočlanu porodicu idu bolji dani.
“Hvala Opštini i pilani što su nam dali građu, ali ona trune, jer nemamo para da počnemo sa gradnjom. Mislio sam da će ljudi okrenuti glavu na moju djecu, ali ništa. Ovdje sam rođen, ovdje živim i ovdje ću se jednoga dana i zakopati. Ali niko ne okreće glavu na nas. Daju nam samo ’slatku riječ’ od koje nemamo nikakve koristi i onda nas razminu kao da nas nikada nije ni bilo“, umjesto pozdrava reče Rajzo.
Galerija
Bonus video:
