Kad bi čovjek htio da obiđe i prebroji sve kuće koje je po Vasojevićima i ostatku Crne Gore od kamena sazidao Spasoje Đerković i da izmjeri sve žito koje su on i njegova, duže od pola vijeka, životna saputnica Stojana, samljeli u svom mlinu kraj Perućice, bilo bi i previše da se ispuni jedan ljudski vijek.
To su dva ljudska vijeka prepunjena životom.
Spale i Zeka, kako ih znaju svi koji su od Andrijevice uz Perućicu jednom zaputili put Komova, žive u Košutićima gotovo monaški, ne lukaveći se ni prema životu, ni prema prijateljima, otvarajući vrata i kuće i mlina pokraj puta svakome ko je dobre volje.
Iako je Spale debelo zagrizao devetu deceniju, a Zeka već načela posljednju u jednom vijeku, vrlo vedro i krepko dočekuju ljude i pričaju o životu.
Baba Zeka, ako nijesu tu negdje pri ruci, ne ustaje da traži naočare, ako donese ko kakve novine iz varoši, a Spale bi i u ovim godinama htio da se postidi ako bi ga kakvo sredovječno neoženjeno momče, kojih nije malo u selu, išćeralo iz otkosa.
Prošle tolike godine i pregazilo ih toliko tegoba, u dva vijeka života, ali ostala duša puna volje ko kroči u njihovo dvorište. Spale odmah nudi svoju jabukovaču, a baba Zeka, kao brižna majka, hranu jer zna da se na putu lako ogladni. Kao svi ljudi koji su čista obraza, Spale priča dlanovima okrenutim gore. A na dlanovima žuljevi i bore, godovi života, svih sazidanih kuća i pokošenih livada.
"Volio je, kazna, žene, nije mu ih niko mogao omrazit'"
"A ko bi izbrojio koliko se sazidalo kuća od Komova pa do na dno Polimlja, za sto godina. Ne bi to bilo lako, a ne bi bilo lako izbrojati još ponešto" kaže uz osmijeh Spale, šeretski namigujući put babe Zeke.
A šta je to čega se djed Spasoje rado sjeća i u jeseni života i kakva mu to matematika brk sokoli i sami bismo mogli naslutiti, ali svakako sve bi jasnije nakon upadice babe Zeke.
"Volio je, kazna, žene, nije mu ih niko mogao omrazit'" kaže baba Zeka.
A mlađih žena u srećna vremena u mlin dolazilo polijepo, pa je izgleda pokoja ujam za mjerenje žita umjesto "obravnicom kolomboća" namirila brašnjavim zagrljajem mlinara.
Nit' se on muški šepuri, niti mu starica natuca na vrh glave što nije žurio njenoj postelji, nego samo kaplje život i iz njihove spontane priče na tren zažubori mladost davna.
A mrvio je čiča rukama kamen da bi zidao kuće, a kamenom zrna sitnog domaćeg kukuruza, ili kako on kaže kolomboća, objašnjavajući da se tako zove jer ga je iz Amerike donio Kolumbo.
Ali život još nije smrvio njega. I danas ga na pragu devedesetih, kad u kasnu jesen nadođe Perućica, često možete zateći usred rijeke kako navrće vodu na vodenički jaz. A Perućica i o Svetome Iliji ljepša za piće nego za kupanje.
"Nije lako bilo, ali nijesmo kupovali ništa osim soli, šećera i gasa, dok nije stigla struja"
"Poslije rata ih je bilo skoro 20 od Andrijevice do Komova, a sada je samo ostala ova naša vođenica i prođe i po pet dana da se zrno ne samelje" kaže Spasoje.
Mlin je napravio Spasojev otac Milić, prije 70 godina, ali od njega sada samo postoji zidina. Njega i valjanicu za pravljenje sukna, koje je bilo u blizini, kao kapu odnijela je plahovita Perućica 1953. godine kada su bile velike poprave.
Prije desetak godina Spale je u blizini starog sazidao novi mlin, po modernim principima gradnje. U građevinu je stavio beton i željezo, a umjesto bukve vodu na kolo dovodi betonska cijev. Ali uzalud mlin kao prepelica kad nema kolomboća.
Iz svega što nenametljivo progovore Spale i Zeka izroni čitavo poglavlje života.
Kamen mlina koji i danas u prah pretvara narandžasta zrna kupljen je prije pola vijeka na Kosovu. Spale ga pokatkad glijetom nazubi pa jednako sitni kao kad je donesen iz daljine. Pa kako i ne bi trajao kada su za njega tada dali tri krave.
Kao da je bilo juče, a ne prije 80 godina, pamti baba Zeka i toči pjesme iz tadašnje čitanke
I kad bi neki neznanac sa ovo dvoje vremešnih i krepkih ljudi ostao u priči cijeli ljetnji dan, svakako bi čuo toliko toga o tegobama njihovog života: ratovi i nemaštine, gladna djeca i duge zime, njive i livade; na kraju bi ipak ostala boja vedrine, jer ovi ljudi se ne žale na život, nego samo o njemu pričaju. I to bez imalo gorčine.
"Nije lako bilo, ali nijesmo kupovali ništa osim soli, šećera i gasa, dok nije stigla struja" lako i jednostavno cijeli život u jednu rečenicu iskapi baba Zeka.
Danas je lako, veliko domaćinstvo Đerkovića pored puta i rijeke, ali nema više života, godine su na izmaku.
Iz stare čitanke
Kao da je bilo juče, a ne prije 80 godina, pamti baba Zeka i toči pjesme iz tadašnje čitanke. U pjesmicama se pominju kralj Nikola i sveti Sava i vjekovna borba za slobodu Crne Gore.
Njeno stihovanje namjerno ostade nezapisano da nam je neko ne bi prozvao za ozbiljne političke prestupe, kakvi su govori mržnje i raspirivanje netrpeljivosti.
Ali vjerovatno najtužnija strana njene životne čitanke je dan kada se već kao stasala djevojka za vrijeme Drugog svjetskog rata zatekla u ujčevini u kući Leposavića u Konjusima.
Petog januara 1942. jedna njemačka granata pala je ispod kuće Leposavića, a druga je došla kroz prozor. Tada su poginuli njen ujak Ivan, ujna Ljubica, njihovo troje djece i još dvije mlade djevojke iz komšiluka.
Ivanov sin Mišo tada je zadobio skoro 20 rana, ali mu sve to nije smetalo da u poslijeratnim godinama postane ugledni profesor medicine.
Bonus video:
