A onda je dunuo južni vjetar i uslišio molitve najbližih... Iako kažu da ih nije bilo strah uprkos tome što su znali da je smrt veoma blizu, život je Ulcinjanima Vlatku Kneževiću i Perici Batrićeviću, režirao horor na kome bi pozavidio i legendarni Alfred Hičkok...
A u početku ništa nije slutilo na dramu...
“Znali smo i po većim talasima da izađemo i bacimo mreže”, počinje priču Knežević u svojoj kolibi na Bojani, gdje većinu vremena provodi još od 1973. godine.
On i njegov prijatelj Perica, oko 16.15 časova krenuli su ka otvorenom moru da bace mrežu.
“Krenuli smo mojom pasarom, odavde”, kaže Vlatko pokazajući mjesto ispred kolibe na Bojani.
Lagano su prošli ušće i nedaleko odatle bacili mrežu. Bojana i more svoju ćud iskusnim ribarima pokazali su deset minuta kasnije - talas od tri metra prevrnuo je pasaru samo metar od rondoma, odnosno mjesta nagomilanog pijeska, praga sigurnosti za sve ribare koji se vraćaju iz talasa.
“Dodirnuli smo tlo, ali smo bili u ribarskim odijelima i čizmama, teški. Plivanje do obale koja je bila tako blizu a tako daleko vjerovatno bi značilo smrt u tim uslovima. Odlučili smo da se zakačimo za barku i čekamo pomoć vjerujući da nas je neko vidio, jer je bio tek sumrak”, kaže Vlatko.
Njegovo izmoreno lice ne može da sakrije posljedice šokantne drame.
“Zamislite, bili smo skoro na suvom, a onda nas je matica odnijela skoro četiri milje za četiri sata. Svo vrijeme bili smo u vodi držeći se za čamac. Uprkos saznanju da smo mrtvi 99 odsto, bili smo optimisti. Nije nas bilo strah i prvo što smo se dogovorili dok nas je more uzimalo, bilo je da nema panike”, priča bivši šef ulcinjske policije kako se odvijala drama.
Dodaje da mu se to nikada ranije ranije dogodilo.
“Hiljadu puta sam izašao na more i po većem nevremenu, ali je ovo prvi put da mi se desi ovako nešto”, kaže on.
Kao u nekom filmu, osjećao je, priča, kako ga more vuče gledajući kako se udaljava od ponte od Đerana, sa nevjericom posmatrajući svijetla Starog grada. Kada je ugledao i svjetionik na Valdanosu, shvatio je koliko je daleko od obale.
“Vjerovali smo u spas ali ne takav način. Otarasili smo se motora i popeli na prevrnutu barku ali vjerujte, bilo nam je toplije u vodi”
U međuvremenu, daleko niže, prema obali, vidjeli su spasilački brod iz Bara, ali su tek tada spoznali šta znači nemoć - telefone nijesu mogli da koriste, a prestali su i da pričaju, jer su im se vilice od hladnoće počele kočiti. Uprkos tome, hrabre ribare nije napustao optimizam da će preživjeti. Nadali su se našoj pomoći ali i albnskim kočaricama. Pretpostavljali su da su naše pomorske snage preuzele sve da ih nađu.
I bili su pravu. U tim trenucima na moru su bili pripadnici Uprave pomorske sigurnosti, plovne jedinice ali i brojni prijatelji. Iz Sindžina i Drača krenule su dvije ribarice, jer se sumnjalo da je ribare jaka struja nosila ka Otrantu.
“Tjerao sam iz glave vijest koju sam ranije čuo da bi u tom vremenu trebalo da počne da duva sjeverozapadni vjetar. To bi značilo kraj za nas. A onda je odjednom počeo da duva južni vjetar koji nas je nosio ukoso ka obali prema Ulcinju, istom brzinom kao što su nas prethodno matica i suprotni vjetar povukli na pučinu”, priča Vlatko kako je počelo čudesno spasavanje.
“Nakon kilometra, kojeg sam prošao padajući od iznemoglosti, naišao je policijski džip"
“Vjerovali smo u spas ali ne takav način. Otarasili smo se motora i popeli na prevrnutu barku ali vjerujte, bilo nam je toplije u vodi”, priča Vlatko i dodaje da su nekoliko puta pokušavali da barku okrenu ali bezuspješno.
“Nevjerovatan je prizor bio kako nam zamiču svjetionici Valdanosa i Starog grada a potom i svijetla ponta Đerana, od kojih smo se prije sedam osam sati tako tužno oprostili a tako očajno željeli”, kaže Knežević.
Nakon što ih je more izbacilo na obalu Kopakabane, on je krenuo pješke put Ade, padajući usput od iznemoglosti dok je Perica ostao na plaži.
“Nakon kilometra, kojeg sam prošao padajući od iznemoglosti, naišao je policijski džip. Tada sam shvatio da smo spašeni”, kaže Vlatko.
Galerija
Bonus video:
