Uobičajena slika savremenog crnogorskog društva izgleda ovako: dok porodica Nikčević iz Nikšića ima za hranu pet eura dnevno koje sa nadnice donese 12-godišnji Božidar, dotle porodica Svetozara Marovića u jeku ekonomske krize za 1,2 miliona kupuje kuću i plac, da bi kuću od 500 kvadrata srušila i gradila petospratnicu.
Ostali čelnici vlasti - poput Đukanovića, Mugoša, Barovića i sličnih njima razbacuju se novcem i nekretninama, a gotovo da nema dana kada u medijima nema ispovijesti neke porodica na rubu egzistencije.
Dok bi slične podjele u drugim društvima dovele do konflikata, profesor sociologije Risto Kilibarda, smatra da su socijalni sukobi malo vjerovatni u slučaju Crne Gore.
“Prirodno bi bilo da radikalna socijalna raslojavanja crnogorskog društva dovedu do opasne socijalne napetosti koja bi mogla izazvati nasilje slično onom “arapskom proljeću”. Međutim, kod nas to nije slučaj. Dokaz za to su neprekidne pobjede vlasti na parlamentarim izborima. Za nju glasaju ne samo bogati i privilegovani, već i siromašni”, kaže Kilibarda.
Manipulacija radi čuvanja bogatstva
Tajna nepoklapanja socijalne napetosti sa oštrim socijalnim raslojavanje, prema njegovom mišljenju, vjerovatno leži u tome da su klasu siromašnih podijelile i međusobno kofrontirale druge podjele, kao što su vjerske, nacionalne, identitetske, političke. Te podjele su na marginu gurnule primarnu socijalnu podjelu na bogate i siromašne.
“Na taj način su siromašni uključeni u borbu za prava Crnogoraca, Srba, Albanaca, Bošnjaka... za SPC, CPC; vjeru i otadžbinu – izmanipulisani da potisnu u drugi plan da naprosto zaborave to što nemaju posla, stana niti elemenatarnih uslova za život”, ocjenjuje Kilibarda.
Njegovo mišljenje dijeli i zastupnica prava radnika u Uniji slobodnih sindikata Sandra Obradović: “Moram da primijetim strah i nedostatak hrabrosti velikog broja građana da javno izraze nezadovoljstvo i bore se za bolju zajedničku egzistenciju, ako ne za sebe, onda za svoju djecu. Tako da i pored sve težeg života, mnogi su se odlučili na trenutno zadovoljenje svojih potreba, preživljavanje, ćutnju i patnju, i mislim da smo daleko od konflikata i eventualnih socijalnih nemira”.
Kilibarda smatra nespornim da je danas crnogorsko društvo socijalno raslojeno na šačicu bogatih i prebogatih i na ostatak siromašnih i veoma siromašnih: “U ovom tranzicionom periodu isparili su srednji slojevi, nekad najbrojniji u vrijeme socijalizma”.
On je naglasio da još Aristotel razlikuje normalna i stabilna društva u kojima su srednji slojevi dominantna većina, i rđava, nestabilna, u kojima su ovi slojevi marginalizovana manjina ili ih uopšte nema.
“Onome ko uvažava mišljenje ovog intelektualnog gorostasa, nije teško zaključiti gdje spada savremeno crnogorsko društvo”, ističe Kilibarda.
Greške niko nije platio
Liderka sindikata zdravstva u Savezu sindikata dr Ljiljana Krivokapić smatra da se razlika između bogatih i siromašnih ogleda prvenstveno u velikoj nezaposlenosti, kao i lošim i neredovnim platama. Nezaposleno je, prema podacima MONSTAT-a oko 49.000 ljudi, što je 20 odsto od radno aktivnog stanovništva.
“Praktično ne postoji mogućnost zapošljavanja, sem u javnom sektoru. Manji broj radnih mjesta je kod privatnika, koji ne daju stalnost posla i zarade isplaćuju ugovorom tako što dio daju na ruke, a dio na žiroračune, kako bi plaćali manji porez”, upozorava Krivokapić, napominjući da porijeklo imovine uskog kruga bogatih treba dokazati.
Obradović podsjeća da unazad 20 godina niko u Crnoj Gori nije odgovarao ni za jednu štetnu privatizaciju, garanciju, ugovor ili neracionalno trošenje novca: "Svjedoci smo da smo imali na stotine hiljada eura otpremnine državnim činovnicima u javnom sektoru, dok na drugoj strani imamo da radnici primaju izuzetno niske zarade ili nemaju šanse da se zaposle”.
Razlog za deformisane socijalne strukture savremenog crnogorskog društva Kilibarda vidi u ubrzanoj, furioznoj privatizaciji - što prije pretvoriti svu društvenu svojimu u privatnu.
Blagodeti, ipak, građani nijesu osjetili: “Umjesto da ih stave u proizvodnu funkciju, oni su ih prodavali i preprodavali, kupovali nova i obezbijeđena preduzeća i nekretnine i preko noći se bogatili. Naravno, rentierstvo nije bilo jedini izvor bogaćenja, tu su i korupcija i kriminal”. Za razliku od njih, zaposleni u tim preduzećima obreli su se na ulici. Bez zarada i nade.
Gdje je porez na bogatstvo i solidarnost
Sindikalci pozitivno gledaju na mogućnost uvođenja poreza na bogatstvo. To je vid poreza koji se primjenjuje u razvijenim zemljama i odražava princip solidarnosti u društvu, gdje su bogati ti koji plaćaju veći porez, kako bi se održala socijalna stabilnost.
“Skeptična sam i mislim da je mnogo onih kojima ta “regulacija” ne bi prijala i da ćemo na to još dosta čekati, a za to vrijeme ćemo još više siromašiti i boriti se za puko preživljavanje, odnosno prehranjivanje”, smatra Sandra Obradović.
Podršku takvom reješenju daje i Krivokapić, koja se nada da će ubrzo postati crnogorstva stvarnost. Kilibarda oporezivanje bogatstva gleda sa odobrenjem jedino ako se sprovodi radi smanjenja socijalnih razlika, dok ga ne odobrava ako mu je svrha popunjavanje rupa bez dna u budžetu ili partijsko državni reket.
Galerija
Bonus video:
