Djeca su najveći dar. Oni koji ih nemaju to najbolje znaju, oni koji ih imaju kukaju kako da ih prehrane, odgoje i izvedu na pravi put, kaže Fikret Husić (46) iz Rožaja, koji sa suprugom Mevdijom (38) ima desetoro djece.
U braku su 20 godina. U početku nijesu htjeli toliko potomstva, “ali desilo se“. Najstarija kćerka ima 20, a najmlađa godinu. Između njih dvije su se rodile još tri djevojčice i pet dječaka.
“U tom dijelu smo postigli ravnotežu. Pet kćeri i pet sinova. Što je bilo do prirode, ona je uredila. Pravo bogatstvo. Što je do ljudi, vazda je u problemu”, kroz osmijeh kaže Fikret.
Husići žive u trošnom kućerku, sa 120 eura socijale i 19 eura koje primaju kao dodatak na jedno od djece.
“Sva djeca su zdrava i, koliko smo mogli, lijepo ih vaspitali. Kada se rodila prva ćerka nijesmo ni znali da ćemo imati ovoliko djece. Sve je to poslije spontano dolazilo, nijesmo imali baš u planu. Ni sada ne planiramo još potomstva, ali ako se dogodi, prigrlićemo ih kao i svu djecu do sada”, rekao je Fikret.
Od 120 eura ni samac ne može dostojno življeti, a kamoli dvanaestoro usta.
“Mučimo se, uglavnom. Živimo teško, svi dođu, oduševe se, pričaju priču da bi svi trebalo da imaju dosta djece, a na kraju svi odu i niko ne nađe načina da nekako pomogne, da makar za još dvoje djece primamo dječji dodatak”, kaže Fikret.
Sedmoro djece ima od jedne do 12 godina. Njihove potrebe su različite i velike.
“Možete misliti šta sve treba za njih samo hrane, a da ne pričamo o drugim potrebama. Ali ja sam borac i vječiti optimista i ne predajem se, nego radim kad god mogu i gdje god mogu. Nekada naiđe velika kriza, uplašimo se, ali se nekako izvučemo”, tvrdi Fikret.
Sebe doživljava najbogatijim čovjekom na svijetu, ali to, kako kaže, nije dovoljno da djeca budu sita i da ne trpe nemaštinu.
"Ja sam borac i vječiti optimista i ne predajem se, nego radim kad god mogu i gdje god mogu"
“Najteže mi pada kada vide koliko i šta imaju druga djeca, a ja nemam čak ni nadu da ću to nekada moći da im priuštim. Nose tuđu garderobu, šta im ko da. Dive se tuđim igračkama. Trudimo se da im nedostatke nadomjestimo ljubavlju, bar se to ne kupuje ”, rekao je Fikret.
Njegova supruga je, ističe on, mnogo nervoznija u posljednje vrijeme.
“Postala je pesimista, nema nade u bolje sutra, nije vesela kao ranije. To me plaši, ali ne odustajem od pokušaja da njoj, djeci, nama izgradim ljepšu budućnost”, optimista je Fikret.
Od socijale i nadnice koju zaradi on ne može da obezbijedi knjige za djecu.
“Udžbenike nam daju preko socijale, ali ne i užinu, toplu garderobu, čizmice. A djeca, kao i sva druga, vole i slatkiše. Toliko se obraduju njima i igračkama da bih često pristao da budem gladan i živim od njihovih nasmijanih lica kada te sitne radosti uđu u njihov život. Nažalost, ne mogu da im ih priuštim”, rekao je Fikret.
Djeca su, upkos svemu, dobri đaci, ističe otac.
“Nijesu loši, mirni su i poslušni. Trude se koliko mogu u ovoj, za sve nas, skučenoj atmosferi. Mada nekada ima dosta buke u kući i tada moramo da podviknemo”, rekao je Fikret.
Iako ne zna tačne datume rođenja svakom od djece, kako kaže, supruga ni on nijedno ne izdvajaju, „sve ih podjednako vole“.
“Ali su uvijek najzanimljivija ova najmlađa, ona nam budu kao igračke i bjekstvo od svakodnevne muke i borbe za život”, kaže Fikret.
“Život je najveći dar. Ja sam ponosan otac i radim i živim za djecu. Mnogo toga uskraćujem sebi da bih njima udovoljio. Nekada smo veseli, nekada tužni, kao i svi. Najvažnije je da smo živi i zdravi, a ostalog će biti”, kaže Fikret.
Medvija kaže da je prvo dijete rodila u 18. godini i da bi, kada bi se vrijeme vratilo, sve ponovila.
“Srećna sam majka. Najviše sam ponosna što su mi sva djeca zdrava i što me, sad za sad, dobro slušaju"
“Srećna sam majka. Najviše sam ponosna što su mi sva djeca zdrava i što me, sad za sad, dobro slušaju. Inače, nisam dobro sa zdravljem, mučila sam se dosta na porođajima. Ali ne žalim se puno, u suštini je sve ispalo dobro”, kaže Medvija.
Djeca se trude da roditelji ne budu tužni
Husićima je uvijek zabavno, muku i sirotinju uveseljava vječita graja.
“Volim što imam puno braće i sestara, ali mi nekada treba mir kada pišem domaći zadatak ili kada hoću da spavam. Ne bih volio da nas je više. I ovako smo se dovoljno zabavili”, kazao je kroz smijeh Hasan, koji ide u šesti razred.
Hasan mnogo voli stoni tenis koji trenira i jedina mu je želja da imaju više soba i da im neko pomogne da ih urede.
“Tako bismo imali više prostora i za učenje, bili bismo još srećniji”, rekao je Han.
“Volim što imam puno braće i sestara, ali mi nekada treba mir kada pišem domaći zadatak ili kada hoću da spavam"
Njegova sestra Merjema je treći razred. Voli školu, ali se više raduje druženju sa braćom i sestrama.
“Ljepše i veselije mi je kod kuće nego u školi. Roditelji se trude, ali često kažu da nemaju. Znam da su tada tužni, a mi se trudimo da ne budu. Kažemo da smo prezadovoljni onim što imamo i slušamo ih koliko možemo, da svi budemo srećni”, kaže Merjema.
Ipak bi voljela da imaju nove krevete, ormare, šporet, frižider, televizor, a nekada i kompjuter.
“Znam da je to skupo. Ali, braća, sestre i ja ćemo učiti, zaposliti se i pomoći roditeljima da sve to kupimo. Bićemo najsrećnija porodica na svijetu”, rekla je Merjema.
Galerija
Bonus video:
