Pisati o Crnoj Gori, njenim prirodnim ljepotama, djelima vještih neimara, svemu što je čini specifičnom, a ne pomenuti ono što joj daje lični pečat - majku, sestru, ženu, Crnogorku, ratnicu i domaćicu, gospodaricu i sluškinju, bilo bi u najmanju ruku, nepristojno.
Crnogorske žene vjekovima su opjevavane uz gusle, utkavane su u najtananije stihove. O njima je pisano kao o ženama od kamena, ljepoticama, ratnicama, gorskim vilama, nježnim majkama koje su odgajale nesutrašive ratnike. Njihova hrabrost u ratnim vihorima, požrtvovanost, toplota i ljepota, fizička i duhovna, bila su inspiracija mnogim pjesnicima, književnicima, putopiscima, slikarima.
Jovan Cvijić je napisao: „Kad ove žene nisu sasvim utučene bijedom mučnog života, nesporno su najotmeniji tip južnoslovenske žene. Jedva da gdje ima žena, seljanki iz prostog naroda, koje bi bile sa više vrlina i prirodno otmenije nego što su Crnogorke”.
Guslarska verzija Jelenine udaje ne pominje ove činjenice, u toj pjesmi, ona je nevoljno data Viktoru od Savoje
Petar II Petrović Njegoš u pjesmi "Noć skuplja vijeka" za jednu “vilu” kaže: "Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože, ništa ljepše nit’ je kada niti od nje stvorit može."
Vjekovima unazad bilo je mnogo znamenitih žena u Crnoj Gori. Naše žene bile su domaćice, humanitarke, heroine, princeze, knjeginje, kraljice, svetice, ali i išle u boj sa svojim sinovima i muževima, ratovale rame uz rame sa njima.
U rubrici Top 10 "Vijesti" za vas biraju 10 znamenitih Crnogorki. Težak posao, jer je svaka crnogorska žene, svaka majka, naročito majke junaka iz crnogorske istorije, znamenita. Ipak, neka ne zamjere heroine novog doba, naše zlatne lavice, prve ljekarke, profesorke i ostale žene kojima se Crna Gora ponosi, ovog puta, biramo žene iz crnogorske prošlosti.
Jelena Savojska
Jelena Petrović Njegoš rođena je na Cetinju 28. decembra 1872. godine kao šesto dijete, a peta kćer knjaza Nikole i knjeginje Milene. Legenda o njoj stvorena je za vrijeme njenog života i još traje, a priča o životu, po mnogima najljepše evropske kraljice, veoma je zanimljiva.
Sa cetinjskog dvora u desetoj godini otišla je na školovanje u Petrograd. Školovala se na institutu Smoljni, koji je bio organizovan za princeze i djevojke iz uglednih evropskih porodica, a nalazio se pod caričinim patronatom. Imala je sklonost ka slikarstvu, pisanju, arhitekturi, a njen nacrt mauzoleja na Orlovom kršu koristili su projektanti prilikom izrade mauzoleja.
Bosiljka Čelebić-Mitrović u "Doboročinstvima kraljice Jelene Savojske" zapisala je između ostalog da je Jelena voljela da putuju i da je svog muža Viktora Emanuela III upoznala na otvaranju Svjetske izložbe savremenog slikarstva u Veneciji, u februaru 1895.
Sa njim se, zapisla je Čelebić-Mitrović, zbližila na balu u Rusiji 26. maja 1896. godine, upriličenom povodom krunisanja Nikolaja II za cara Rusije i da mu je baš tu, na dvoru, za vrijeme svečanosti, rekla sudbonosno “da” i tako odredila svoj dalji životni put.
U avgustu iste godine, Viktor Emanuel stigao je u kraljevski dvor na Cetinju, gdje je obavljena vjeridba, uz sve običaje i ceremonije. Svadba je bila u oktobru. Nakon veselja pred Biljardom, kraljevska jahta "Savoja" 19. oktobra 1896. krenula je iz barske luke prema Italiji i uplovila u luku Bari sa slavnim mladencima.
Vjenčanje je obavljeno u Rimu, u crkvi Santa Maria degli Angeli i u palati Dioklecijana, a Jelena je prethodno primila katoličku vjeru.
Zapisano je da je svoju vladavinu smatrala kao pogodnu priliku za činjenje dobročinstava prema svima onima kojima je to bilo neophodno. Glavno joj je bilo - služiti narodu. Zbog svoje nesebične požrtvovanosti, kraljica je uživala široku popularnost, o čemu je pisala brojna italijanska i inostrana štampa.
Tako je stekla međunarodnu slavu i sve velike evropske nacije su joj dodijelile ordenje i odale priznanje: Edvard VII od Engleske odlikovao je zlatnom medaljom britanskog kraljevskog Crvenog krsta, bivši njemački car Vilhelm poslao joj je Veliku zvijezdu kraljice Luize, Alfonso XIII od Španije - Orden reda dobročinstva, ruska carica - Orden Crvenog krsta, srpski kralj Petar Karađorđević - Krst svetog Save.
"Ja mislim da je u njenoj umjetnosti postojala svjetlost Venecije, romantizam Rima i boje Napulja, ali isto tako i snažna duša crnogorskih planina"
Od svoje Crne Gore dobila je samo “izraze divljenja”, koji su jednoglasno izglasani 3. januara 1909. u Narodnoj skupštini - “zbog herojskih velikodušnih djela koje je učinjela na mjestima katastrofe”. A 1937. godine od pape Pia XI dobila je zlatnu ružu za svoj humanitarni rad.
Guslarska verzija Jelenine udaje ne pominje ove činjenice, u toj pjesmi, ona je nevoljno data Viktoru od Savoje.
Prema ovoj pjesmi kada je crnogorski gospodar pozvao kćerku, na dan njenog vjenčanja, ona mu je rekla da je nesrećna njegovom odlukom, ali da će poštovati njegovu želju.
"Ja znam da cu bit' kraljica, silne, moćne Italije, al' s tom krunom, dragi oče, tvoja ćerka srećna nije. Jer ja volim ovu zemlju, kao život kao vodu, a sad moram da napustim zauvijek Crnu Goru. Uzalud mi zlatna kruna i palate i dvorovi, Lovćenu me srce vuče đe se viju sokolovi." Jelena je, prema istoj pjesmi, bila zaljubljena u perjanika očeve garde, Miloša i tražila je od oca da je on, sa ostalim perjanicima prati do Bara. Na rastanku, poklonila mu je svoju burmu, a on joj je rekao: "Oh, Jelena, da nijesi ćerka moga gospodara sabljom bi' te odbranio i odveo do oltara".
Peskući je za "Vijesti" kazala da je Jelena Savojska bila višestrana umjetnica, muzičar (učila je klavir i violinu), pisac i slikar
Jelena je sa Viktorom imala petoro djece. Umrla je 1952. godine.
Italijanska istoričarka umjetnosti Izabela Paskući u knjizi "Jelena Savojska u umjetnosti i za umjetnost", bavila se životom i likom slavne italijanske kraljice i kćerke crnogorskog kralja Nikole.
U ovoj knjizi Jelena Savojska predstavljena je kao darovita osoba sa velikim umjetničkim potencijalom, ali iznad svega kao humana i velika žena, kakva je i bila.
Peskući je za "Vijesti" kazala da je Jelena Savojska bila višestrana umjetnica, muzičar (učila je klavir i violinu), pisac i slikar. Da je imala izuzetan senzibilitet za crtež i fotografiju, učila slikarstvo kod nekih italijanskih akademskih slikara, ostvarujući meke i prijatne pejzaže.
"Ja mislim da je u njenoj umjetnosti postojala svjetlost Venecije, romantizam Rima i boje Napulja, ali isto tako i snažna duša crnogorskih planina", kazala je Peskući tada.
Petruša Ušćmulić
Prva mis Crne Gore bez lente bila je Petruša Ušćumlić iz Gornjeg Unča iz Pive. Daleke 1907. godine knjaz Nikola je nju i Mašana Ćupića, poslao u London na reviju ljepote. Priča se da je kralj želio prvo da pošalje jednu od svojih kćeri, ali kada je vidio Petriju, kako su iz milošte zvali Petrušu, shvatio je da ljepše od nje nema.
Ona je tada imala 23 godine, a njen unuk Dragan Niković, sin Petrušine kćerke Natalije, ranije je za "Vijesti" kazao da se tada gledalo da djevojka bude visoka, ima lijep bijeli ten, crnu dobru kosu i da ima ponosno, otmeno držanje. Da bude stasita, ali i glasita i da je Patruša bila baš takva.
Tada se nije birala najljepša djevojka i mladić ali, ispričao je Niković, njegovu babu Petrušu i Mašana, stasite, u crnogorskoj nošnji, hladni Englezi pozdravljali su gromoglasnim aplauzom..
Iz Londona se vratila sa puno poklona, darivali su je zlatom, srebrnim posuđem, nakitom, a knjaz Nikola i njegova žena Milena, zadovoljni njenim nastupom, častili su je novcem, zlatom, novom nošnjom.
Tri godine nakon povratka iz Londona, udala se i godinu kasnije rodila kćerku Nataliju. Ljepota prvoj crnogorskoj misici bez lente nije donijela sreću. Umrla je mlada, u 27. godini, od španske groznice. Vrlo brzo nakon toga umro je i njen suprug.
Ksenija Cicvarić
Slavuj sa Ribnice, koji je svojim glasom izazivao divljenje, Ksenija Cicvarić, rođena je 1929. godine u Podgorici, gdje je završila gimnaziju. Zapisano je da joj se san da studira pjevanje nije ostvario zbog materijalne situacije njene porodice. Pjevačku karijeru počela je šesdesetih godina u Radio Titogradu, a nastavila je u Radio Beogradu.
Iako je prošlo petanest godina od njene smrti, njene pjesme vječno će je čuvati živom, jer je jedna od najboljih izvođača izvorne muzike.
Oni koji su imali čast da rade sa najautentičnijim predstavnikom crnogorskog melosa, govorili su da je pjevala dušom i da je za nju pjevati, značilo živjeti, zbog toga, zapisali su, publika je voljela i uživala, a njen glas pričinjavao im je radost.
Ona je sačuvala od zaborava veliki dio bogatstva crnogorske narodne pjesme, snimala je ploče i kasete koje su bile i ostale najveći hitovi.
Oni koji su je slušali uživo, teško će zaboraviti njene vrhunske interpretacije pjesama "Mlada Jelka", "Milica, jedna u majke", "Sejdefu majka buđaše","Oj vesela veselice", "Dolinom se šetala djevojčica mala"...
Njeni savremenici govorili su da je bila odan prijatelj, sjajan drug i čovjek, nezavidljiv kolega i da je na nezaboravnim koncertima širom stare Jugoslavije svojim glasom oduševljavala publiku. Zbog gubitka sina i muža patila je i sopstvenu tugu liječila pjesmom, što su mogli samo vrhunski umjetnici. Umrla je u februaru 1997. godine.
Radosava Krdžić
Majka heroj, žena viteškog držanja, Radosava Krdžić iz Mašnice, kod Murine, strijeljana je 12. septembra 1942. godine.
U ratnom vihoru, na planini Srednjoj gori, između Andrijevice i Šekulara, Radosava Krdžić sklonila se sa djecom u jednu kolibu. Rat, hajke, progoni, strijeljanja bila su svakodnevica. Jednog predvečerja u kolibu došli su njen sin Milivoje Krdžić, njegova dva rođaka i major Miličko Janković.
Radosava im je rekla da idu kad svane, ali u svitanje stigli su Italijani. Njen sin Živko uspio je da pobjegne i izbjegne talijanske metke, a ona je zgrabila pušku i izašla na vrata kolibe.
Bajonetom su joj slomili ruku, udarali je kundakom po čelu. Uhvatili su Milivoja Krdžića i majora Milička Jankovića. Vezali im ruke.
Tražili su da kažu čije su puške, a Radosava, pretučena i ranjena, tvrdila je da su njene. Italijani su tražili da pokaže da li umije rukovati oružjem, ali sa slomljenom desnom rukom ova hrabra žena to nije mogla. Italijanski komandant je pucao i ranio je u kuk.
Sve troje odveli su u Andrijevicu i dva dana i dvije noći mučili ih u zatvoru..
Od nje su tražili da kaže čije su puške, ali je starica stalno govorila da su njene, nije htjela priznati da su Milivojeve i majora Jankovića. Kada su je poveli na strijeljanje, stala je između njih dvojice, a kada su pokušali da joj vežu oči maramom, odbila je.
U podacima o njoj zapisano je da je samo jedno tražila od ubica - bočku, da skupi suknju oko nogu: “Kad padnem da se ne obrukam”, rekla je, ne misleći pri tom na smrt
“Pustite, sram vas bilo, nikakva ste vi vojska”, uzviknula je Italijanima, “doći će sloboda...”
U podacima o njoj zapisano je da je samo jedno tražila od ubica - bočku, da skupi suknju oko nogu: “Kad padnem da se ne obrukam”, rekla je, ne misleći pri tom na smrt.
O hrabrosti i prkosu pred neprijateljem nastala je i narodna pjesma koja se pjeva u krajevima Murina i Andrijevice, a na to podsjeća i njeno ime uklesano na spomeniku u spomen-parku u Murinu.
Vukica Mitrović
Istaknuti revolucionar i narodni heroj Vukica Mitrović Šunja je rođena 28. decembra 1912. godine na Svetom Stefanu. Nakon osnovne škole koju je završila na Svetom Stefanu i u Kotoru, na Cetinju je završila dva razreda učiteljske škole, ali je školovanje morala da prekine 1932. godine zbog bolesti i selidbe njenih roditelja u Beograd.
Kada je počela da radi, priključila se sindikalnim organizacijama tekstilaca, a članica Komunističke partije Jugoslavije postala je u oktobru 1933. Radila je u redakciji partijskog lista “Komunist”, gde je bila zadužena za vezu lista sa Blagojem Parovićem i Dragutinom Čolićem.
14. aprila, 1935. je uhapšena u opsežnoj policijskoj akciji, nakon čega je bila podvrgnuta torturi u zatvoru „Glavnjača“ u Beogradu.
Od nje je traženo da oda podatke o novinama u kojima je radila, ali se branila ćutanjem. Pošto je bila vrijedna i tiha, partijske kolege dale su joj nadimak Šunja. Početkom 1937. je postala sekretarka mjesnog komiteta KPJ za Beograd, maja 1937. i član novoformiranog Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju.
Učestvovala je u organizaciji štrajka beogradskih tekstilaca, krajem 1937. i početkom 1938. Te godine ponovo je, nakratko završila u zatvoru, po izlasku iz zatvora prešla je u ilegalu. Godinu kasnije, bila je jedan od organizatora velikih demonstracija 14. decembra, 1939.
Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije, u Beogradu je radila na organizovanju oružane borbe protiv Njemaca, a i sama je bila među organizatorima i izvršiocima niza borbenih akcija u tom gradu.
Osim zadataka koje je obavljala za mjesni komitet KPJ za Beograd i Pokrajinski komitet, bila je i znatno politički aktivna. Sa kolegom Davidom Pajićem, 6. oktobra 1941. godine, krenula je na sastanak mjesnog komiteta. Tada je došlo do sukoba sa policijom. Ona je teško ranjena i uhapšena, a Pajić je ubijen.
Kako su joj noge bile polomjene, na strijeljanje je iznijeta na nosilima
Nesvjesni da su uhapsili značajnog partijskog aktivistu u zatvoru su je mučili, ali nije progovorila i osuđena je na smrt. U logor na Banjici prebačena je 16. decembra, a već sjutradan je sa grupom komunista strijeljana.
Kako su joj noge bile polomjene, na strijeljanje je iznijeta na nosilima. Ukazom Predsjedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), 9. maja 1945. godine, među prvim borcima NOB-a, proglašena je za narodnog heroja.
Bonus video:
