Ko je ijednom privirio u evropske vozove teško da će i uz sedative uspjeti da zaspi u večernjem međunarodnom vozu iz Beograda za Bar i obratno.
Pretprošli ponedjeljak veče, 19 sati. Ženski glas sa zvučnika prilično uvjerljivo najavljuje da “međunarodni voz 431 iz Beograda za Bar polazi, sa šestog kolosijeka, po redu vožnje u 20 i 10”.
Prolazi vrijeme. Zvono, koje prethodi očekivanom glasu, ponovo se čuje u 20 i 25. Već poznati glas kaže da će voz za Bar u polasku kasniti 25 minuta. I nije neki problem, još samo deset minuta, naviklo se. Taman kada se primakao kraj tih 25 minuta, ponovo zvono, “voz će kasniti 40 minuta”.
Nakon četvrine sata ponovo razglas voz će kasniti čitav sat. Prođe i taj sat, kao godina, ali voz i dalje stoji. U 21 i 20 zvono i kao i prethodnih puta obećavajući glas koji kaže voz polazi odmah. I za koji minut voz kreće lagano. Ali baš lagano.
Klaparanje bez kraja
Od Beograda sat, dva vožnje voz klapara tako lagano kao da je riječ o turističkoj turi, pa se putnicima ostavlja vrijeme za uživanje u prizorima noći uokvirenim prozorom. Kao da je auto- škola, ili kako bi se to već zvalo kada je riječ o vozovima.
Pokušaš da zaspiš, ali toliko sve škripi, klapara i trza da ubrzo odustaneš. Nesvjesno počneš da se nerviraš i onda sve čuješ još jače. Nesnosnu buku u kupeu, koja dolazi spolja, nadglasava trenje nečega u dotrajalom enterijeru spavaće kabine.
Nakon pola sata pretrage i pipanja svih spojeva od ulaznih vrata do prozora i ormarića za česmu, nalazim kvar koji ne da snu na oči. Donjem dijelu prozora okvir komotan. Presavijam parče papira uguram pored stakla i trenje nestaje.
Taman se čovjek navikne na prijatnost odsustva trenja koje tuče u vrh tjemena, ali iz susjednog kupea odvojenog improvizovanom prozirnom pregradom dopire svjetlost i povremeni zvonki smijeh. Valjda čovjek čita neku vic literaturu i ne može da se suzdrži, ali baš nimalo.
Navikneš se i na to, čovjek će se valjda načitati i poći na počinak od teške literature, ali spolja dopire tutnjava koja obraduje čovjeka.
Pomisliš voz je ubrzao, pa neka je i bučan, ali će putovanje trajati makar školski čas manje. Kad ono, opet kuće lagano promiču pored prozora. Mašinovođa izgleda slučajno vratio u drugu.
Kad se malo pribereš shvatiš vozovi su jedno od ogledala naroda i još bolje države
Dajc ili jeftina plastična barka
Ako vam u prvih dva sata vožnje želudac ne pošalje neki signal ne morate se interesovati koliko je neprijatno gutati sondu. Drma i skakuće kao dajc, ljulja i cima kao najjeftinija plastična barka, onda vas odjednom cimne u stranu kao da je tvoj vagon htio da nastavi svojim putem, ali ga ostali vraćaju u kolo. Kao pokazatelj koliko to može bolje u francuskoj željeznici, i to ne onoj najboljoj koja jezdi ispod Lamanša, pri brzini od 200 kilometara na sat, jedva da zapaziš pomjeranje vode u čaši pored prozora.
Voz uveliko tutnji u pravcu Mediterana i od umora je poneko i uspio da zaspi, ne čuje se smijeh i priča na hodniku. Odjednom u vrata kao u mozak udara kondukter ključem “granični prelaz Prijepolje, pripremite se za kontrolu”. Kondukter nije kriv za granice i kontrole on samo budi.
Točkovi škripe u tri i 33 nakon par minuta u treća kola otpozadi stiže ljubazni policajac. Lampu na ličnu kartu, pa u oči i ljubazno laku noć. Voz nastavlja ka granici nakon pola sata. U Bijelo Polje stiže u pet. Tu još pola sata potpuno identične kontrole i sada već sa većim gasom i manjom bukom za nešto preko dva sata lomni i nenaspavani, nakon bezmalo pola dana putovanja, stigosmo u Podgoricu.
Dok silazi iz voza pomalo ozlojeđenom čovjeku navru kritizerske misli: u šta se ulažu toliki milioni, zašto su nam takvi vozovi, zašto se tako nemarno odnosimo prema tuđem vremenu i komšiji iz kupea...
Kad se malo pribereš shvatiš vozovi su jedno od ogledala naroda i još bolje države, odnosno država u ovom slučaju. I još nešto, naš dio pruge i vožnja njome i liči na nešto u odnosu na dio preko susjedne Srbije. Kad bi samo imali prilike da se provozaju našom nezavršenom nikšićkom prugom mogli bi da pojme kako je tek u Francuskoj.
Galerija
Bonus video:
