U Baru ga svi poznaju, ali malo ko od Barana može i da nasluti u kakvim uslovima živi.
Titulu najpoznatijeg barskog beskućnika Netko Sinanović nosi već 21 godinu, ni više od 150 novinskih i TV zapisa, koliko kaže da je do danas o njemu urađeno, nijesu pomogli da mu život makar malo pokaže i ljepšu stranu.
“Snalazim se nekako, ko me zna da mi euro-dva, malo po kafićima čistim, bacam smeće, prije tri godine sam radio neko vrijeme i za komunalce, ali nijesam imao regulisana dokumenta, pa je i to propalo, jedva sam nekako preko UNHCR-a uspio da riješim pasoš i ličnu kartu”, priča tridesetogodišnji Sinanović.
Na razgovor sa „Vijestima“ došao je poguren, karakterističnim užurbanim, sitnim koracima, sa osmijehom koji mu sa lica ne može izbrisati nijedan šamar sudbine.
Skoro četiri godine, Netko je „stanar“ jednog od rashodovanih željezničkih vagona pod Volujicom.
“U vagonu nema ni struje, ni vode, ni televizije, ni radija, no, što ću, navikao sam, imam makar prozore i vrata i niko me tamo ne dira. Volio bih rado da napustim vagon, kad bi mi neko od vikendaša dao da mu kuću pazim preko zime“, ne skriva želje Netko.
Prije godinu i po, u njegovom šinskom prebivalištu izbio je požar u kojem je izgubio skoro sve što je imao od odjeće i ličnih stvari, a vagon je uništen.
Sumnja za požar je pala na njega, no, sud je lani odbacio tu krivičnu prijavu.
“Šta sam tada uradio? Pa ništa, samo sam prešao u drugi vagon”, kaže prostodušno.
Dane provodi uglavnom šetajući po gradu, više je na Topolici nego pod Volujicom.
Slučajno završio u Baru
Rođen je u Tuzli, a u Bar ga je doveo ratni vihor 1992. Imao je porodicu u Tuzli, oca i majku, dva mlađa brata, o kojima ni dan-danas ništa ne zna.
“Ne znam ni da li su živi. Prošle godine sam išao u Tuzlu da završavam bosanske dokumente i pitao sam za njih, ali, nikakve podatke dobio nijesam. A kako sam došao u Bar? Pojma nemam kako je sve to bilo, sjećam se samo da sam kao dijete sa sedam-osam godina u Beogradu ušao u voz, iz kojeg sam izašao u Baru”, nastavlja neveselu storiju Netko.
Od tada do danas sve vrijeme živi kao beskućnik.
U objektu sa čvrstim krovom, prozorima i vratima u minule dvije decenije bio je samo u dva navrata - kada se liječio u Brezoviku i kada je bio u domu “Ljubović”.
“U početku sam živio u nezavršenoj zgradi 'Drina Goražde' u centru Bara, sada je tamo fakultet, bilo nas je desetak u istoj situaciji. Nije bilo ničega, samo goli zidovi, pa sam tako 'zaradio' tešku upalu pluća i završio u bolnici Brezovik kod Nikšića. Jedva sam pretekao”, kaže Netko.
U međuvremenu je vanredno završio osnovnu školu u domu “Ljubović” gdje je bio godinu dana, a status mu je definisan - državljanin je BiH, raseljeno lice koje živi u Crnoj Gori.
Sem papira, kaže, dobio je i obećanja.
“Obećali su mi da će mi nešto pomoći iz UNHCR-a, Komesarijata za raseljene, HELP-a, pa i iz Opštine, ali, od toga nema ništa”, širi bespomoćno ruke.
Vatreni navijač Mornara
Osim na Topolici, najčešće je pored sportskih terena. Obožava sport, naročito fudbal, a vatreni je navijač „Mornara“.
Kaže, žao mu je momaka što će navjerovatnije ispasti iz lige, jer, „šteta je da Bar nema prvoligaša“.
“Barani su zlatni ljudi, vjeruj mi, nema ih takvih. Niko me ovdje nikad nije dirao, neko mi da staru robu, neko cipele, neko pomalo novca da pojedem nešto, a jedem dva puta dnevno i to je to. Jedan prijatelj me pusti kod sebe kući da se istuširam, eto, snalazim se”, priča Netko.
Od ovog ljeta, bogatiji je za još jednog prijatelja.
Preko direktorice Turističke organizacije Bara Nede Ivanović upoznao je humanistu Alena Efovića, crnogorskog zemljaka koji u Parizu vodi „Humanitarnu familiju“ za brigu o djeci sa posebnim potrebama.
Na Alenov poziv, prvo je boravio deset dana sa štićenicima Humanitarne familije na Velikom Pijesku, a onda je otišao sedam dana na Pale u goste humanitarnoj organizaciji „Sunce“.
“Barani su zlatni ljudi, vjeruj mi, nema ih takvih"
Taj boravak u Bosni najljepša je stvar koja mu se desila posljednjih godina.
“Veliko hvala Alenu, neizmjerno hvala ljudima na Palama, nemam riječi da se opiše njihovo gostoprimstvo i trebalo bi Bar da im se oduži da primi ovdje u goste njihovu djecu sa posebnim potrebama”, kaže Netko.
Svaki dan mi je borba
U životu Netka Sinanovića nema planova jer mu je svaki dan borba. Kaže da ne zna ni šta će, ni kud će. U stvari, on bi volio da sa svojih deset prstiju zarađuje za život.
“Gdje god odem, samo slušam priče i ništa preko toga. A ja bih volio da mogu da radim negdje, da zaradim neku crkavicu makar da mogu sobicu neku da platim, da se maknem iz vagona”, rekao je Netko.
Galerija
Bonus video:
