Nije se tog dana maršalu išlo iz "Galeba" gdje je u društvu Jovanke i tadašnjeg predsjednika Opštine Fadilja Taipovića uživao u bogatoj trpezi.
"Hoćemo li Stari", upitao ga je Tempo u jednom trenutku. Samo britak pogled i jednom od najbližih saradnika bilo je više nego jasno da je pitao u pogrešnom trenutku.
"Ovaj čovjek je jako prijatan i duhovit", kazao je Tito okrenuvši se prema Taipoviću koji je sjedio pored njega.
"A i ovi drugi ljudi, kako su nas samo dočekali. Baš mi je prijatno ovdje", rekao je ne gledajući u Tempa. Vukmanović je kasnije pokušao da se ispravi, ali maršal do kraja posjete nije više obraćao pažnju na njega...
Titova posjeta Ulcinju, te 1971. godine ostala je duboko u sjećanju Ružda Dervišija (68), koji je tada bio šef servisa. Sjećajući se tih detalja, Derviši kaže da je Tito sve vrijeme bio veseo.
"Fadilj je nešto pričao, a on i Jovanka su se non-stop smijali. Potpuno ih je šarmirao", kaže Derviši.
Taj dan bio je poseban i za šefa kuhinje Nijaza Resulbegovića (69) i Momčila-Bara Đurišića (60), koji je tek pekao konobarski zanat.
Sve je bilo spremno za doček maršala i Jovanke - uglancani hotel, prepuni frižideri sa svim vrstama pića i kuhinja u kojoj su se spremali raskošni specijaliteti i tradicionalna ulcinjska jela.
Tita je na ulazu u "Galeb" dočekao direktor Boško Živanović, ali je stvar u svoje ruke odmah uzeo šef protokola koji je koordinirao cijelu uslugu.
"Osim specijaliteta i naših jela ja sam posebno za tu priliku napravio dodatni meni sa kijevskim kotletom, odnosno punjenom piletinom i begovom čorbom. I Tito i Jovanka, prihvatili su moj prijedlog, ali tada je nastao problem jer je Titov tehnolog zahtijevao svježu piletinu.
Neko iz pratnje odmah je pošao čak do Štoja za svježe piliće i donio mi ih očišćene", sjeća se Resulbegović kako je morao da sprema tog dana.
"Sve vrijeme pored mene bili su tehnolog i još jedan čovjek koji su budno motrili čime sve punim piletinu. U svakom slučaju, obojema se dopalo jelo, a Tito se pri odlasku rukovao sa mnom, zahvalio i rekao da je bilo odlično", sjeća se Resulbegović.
"I Tito i Jovanka, prihvatili su moj prijedlog, ali tada je nastao problem jer je Titov tehnolog zahtijevao svježu piletinu"
Đurišič je sve vrijeme pomagao starijem kolegi Gagi Mijanoviću, koji je bio zadužen za Tita.
"Gaga je služio Tita, a ja mu pomagao. Jovanku je služio Toma Đeljošević, koji je, takođe, imao pomoćnika. Sve je funkcionisalo besprijekorno", sjeća se Đurišić.
"Tito je pio domaće crno vino sa vinograda u Briskoj gori. Uživao je", kaže on.
Kada je bilo vrijeme da se krene, Derviši je pitao šefa protokola da li bi mogli da naprave jednu zajedničku fotografiju sa Titom i Jovankom. Sjeća se da je Tito to čuo i rekao da pokupimo cijelo osoblje.
"Želim i ja da se slikam s vama", kazao je tada maršal.
Priča o dočeku Tita, briljantan je osvrt na vrijeme zlatnog turizma kada je Ulcinj prednjačio ispred ostalih primorskih gradova u svim segmentima, od posjeta, preko potencijala do kadrova.
Derviši, koji je zanat ispekao u Titogradu u hotelu "Crna Gora", sjeća se da su u ulcinjske hotele Šveđani, Švajcarci i Njemci počeli da dolaze početkom šezdesetih godina prošlog vijeka.
"Tada je kadar uglavnom bio iz Beograda i Vojvodine dok mi mještani nijesmo završili odgovarajuće škole i praksu.
U međuvremenu, iako smo učili u Titogradu, ljeti smo dolazili da radimo u Ulcinj", kaže on i tvrdi da je u Titogradu naučio sve o poslu.
"Bilo je mnogo prakse jer su skoro svaki drugi dan bili prijemi povodom otvaranja neke fabrike,
"Bilo je mnogo prakse jer su skoro svaki drugi dan bili prijemi povodom otvaranja neke fabrike, fakulteta ili nekog drugog objekta"
"Svi radnici morali su da imaju čiste bluze i košulje, opeglane pantalone, leptir mašne i uglancane cipele. Šef sale na početku svake smjene kontrolisao je konobare da li su obrijani, ošišani, lijepo očešljani, a nokti izrezani", kaže Derviši.
Na stolovima su, navodi, morali biti bijeli stolnjaci kako bi se vidjela i najmanja mrlja.
"Svi naši konobari znali su njemački skoro kao maternji, a govorili su i engleski. U tu svrhu Ulcinjska rivijera tada je izdvajala značajna sredstva za specijalizaciju naših kadrova u Londonu, Kopenhagenu, Opatiji...", priča Derviši kako je Ulcinj nekada imao stručan kadar.
Resulbegović je višu ugostiteljsku, smjer gastronomija završio u Beogradu, a praksu u hotelima “Mažestik” i “Balkan”.
"Ja, Sabro Selita i Redžep Mila u isto vrijeme smo završili škole, samo što je Selita učio u Dubrovniku, a Mila u Sarajevu. Istovremeno smo i preuzeli kuhinje većih hotela u gradu", priča Resulbegović kako je Ulcinj, preko stručnih kadrova, ekspresno postao lokomotiva razvoja crnogorskog turizma.
Na usavršavanju je, kaže, bio u Londonu i Kopenhagenu. S neskrivenim ponosom sjeća se kako su na takmičenju u Budvi, on, Selita i Mila osvojili prvo mjesto.
"Spremili smo nacionalnu ulcinjsku sofru i ubjedljivo pobijedili i kuvare sa Svetog Srefana", sjeća se Resulbegović.
I Đurišić je nostalgičan za tim vremenima.
"Kada smo došli u hotel “Moskva” na specijalizaciju, nakon prvog dana direktor nas je pitao što smo došli kad oni mogu od nas da uče", sjeća se Đurišić i ponosno pokazuje diplomu okačenu na zidu kafane “Dva brata”, gdje povremeno, kako kaže, radi i pomaže sinovima.
Decembra 1977, Đurišić je proglašen za najboljeg konobara tadašnjeg “Montenegroturista”, u okviru kojeg je poslovala i Ulcinjska rivijera.
"Dobio sam kao nagradu pet hiljada dolara i 21 dan besplatnog putovanja po Azurnoj obali.
"Dobio sam kao nagradu pet hiljada dolara i 21 dan besplatnog putovanja po Azurnoj obali. Tako je to nekad bilo"
Derviši i Resulbegović kažu da danas u Ulcinju nema interesovanja za posao konobara i kuvara. Derviši je do prije dvije godine u srednjoj školi predavao ugostiteljstvo, a Resulbegović u “Dvorima Balšića” edukovao buduće kuvare.
Srušeni hoteli, očigledno, nijesu podstrek mladima da se bave ugostiteljstvom zbog čega su dva istinska majstora bez učenika i predavanja.
"Nekada smo bili elita u svim segmentima turizma, a danas naša djeca neće da se bave ovim poslovima", kažu oni.
Tako je nekad radila Ulcinjska rivijera i gradila Budvu i Crnu Goru. Danas, radnici tog preduzeća u okviru koga posluju “Belvi”, “Olimpik” i nudističko naselje na Adi, jedva sklapaju kraj s krajem.
Simbola Ulcinja - "Galeba", "Jadrana" i "Lida" danas nema... A u zlatno vrijeme konobar sa Ade Nikica Maudić, koji je strastveni ribolovac, iz Dubrovnika je na dan letio do Njemačke da samo kupi štap za pecanje...
Prodavali 250 boca vina i tri hiljade jela dnevno
"Kad se sve sabere, izdavali smo i do tri hiljade jela dnevno", prisjeća se Resulbegović
Derviši priča da je Rivijera tih godina obarala rekorde.
"U 'Belviju', gdje sam bio šef sale tih godina, prodavali smo i po 250 boca vina.
Svake srijede u Borovoj šumi pekla su se jagnjad, nerijetko i volovi, a nedjeljom je spremana riba i čorba.
Treba li reći da je prolazilo sve što se spremilo", kaže on.
Tih vremena dobro se sjeća i Resulbegović, koji je tada bio šef kuhinje u hotelu "Lido" na Velikoj plaži.
"'Lido' je tada imao šeststo gostiju, a na terasi i u taverni bila je a la card ponuda.
Kad se sve sabere, izdavali smo i do tri hiljade jela dnevno", prisjeća se Resulbegović.
Karantin zbog Bandaranaike
Đurišić se sjeća kako je bilo kada je u "Galeb" sa sestrom stigla predsjednica Šri Lanke Sirimavo Bandaranaike.
"Ja i moj šef, koji smo ih služili, dva dana smo bili u karantinu u hotelu jer ga nijesmo smjeli napustiti ni na sekund.
Tako su htjele one, pa je stigla i naredba", sjeća se Đurišić.
Derviši je, kako kaže, imao priliku da služi Kardelja prilikom otvaranja Doma JNA u Podgorici 1963. godine.
"Pio je 'nikšićko' i bio izuzetno prijatan", kaže Derviši.
Cemović održao obećanje
Derviši, koji je bio i direktor "Jadrana" i "Mediterana", pohvalio je reakciju tadašnje Vlade poslije zemljotresa 1979. godine kada su srušeni neki hoteli.
"U hotelu 'Mediteran' radnicima Ulcinjske rivijere obratio se predsjednik Momo Cemović, poručivši nam da će Vlada graditi srušene hotele i čuvati kadrove.
Pozvao nas je da ne napuštamo posao jer 'ćete svi primati plate i raditi'.
Tako je i bilo" - kazao je Derviši.
Galerija
Bonus video:
