"Za mjesec dana umiralo je više desetina ljudi prosječne starosti 36 godina", nerado se prisjeća Golog otoka Branko Ljumović, koji je sa 25 godina poslat tamo na izdržavanje kazne od pet godina strogog zatvora zbog toga što se nije slagao sa mišljenjem tadašnjeg jugoslovenskog „kapa di tuti kapi“.
"To su bila teška i mučna vremena. Sramota treba da je one koji govore da nije bilo torture, ni nasilja tamo", kazao je Ljumović.
Iako je Crna Gora imala procentualno najveći broj političkih zatvorenika u ozloglašenom zatvoru u Hrvatskoj, jedino u našoj zemlji još nije donesen zakon kojim bi se rehabilitovali i obeštetili golootočani ili članovi njihovih užih porodica.
Ljumović, kao predsjednik crnogorskog Udruženja “Goli otok”, više puta se obraćao nadležnima, slao pisma predsjednicima, premijerima i ministrima pravde prethodnih 20 godina, kao i predlog za donošenje takvog zakona i njegov nacrt, ali uzalud.
Jedino što je naša država uradila povodom tog pitanja je što je još 1992. donijela Deklaraciju o osudi kršenja ljudskih prava i zloupotrebe vlasti, u kojoj se, između ostalog, navodi „da će se svim stradalnicima obezbijediti moralna i pravna satisfakcija, a kreatori i izvršitelji snosiće moralnu i istorijsku odgovornost“.
U Ministarstvu pravde i ljudskih prava “Vijestima” su saopštili da se time još nijesu bavili, ali da donesena Deklaracija iz 1992. predstavlja akt jasne, nedvosmislene i konsenzualne političke i moralne osude Golog otoka za sva vremena.
"Međutim, pitanje eventualnog obeštećenja žrtava Golog otoka i njihovih porodica jeste u agendi Vlade Crne Gore, i Vlada će ovo pitanje otvoriti i razmotriti u narednom periodu, čim se za to steknu uslovi", navode u tom Ministarstvu.
Ljumović je istakao da, prema njegovim podacima, ima 56 živih crnogorskih golootočana, a ukupno ih je bilo 3390 iz Crne Gore.
Slovenija je 2003. godine golootočanima ponudila 6.300 eura za svaku godinu provedenu na otoku. U Hrvatskoj i Srbiji predložena novčana naknada iznosi oko sedam eura po danu provedenom na Golom otoku. Srbijanski zatočenici, međutim, zatražili su 750 eura po danu provedenom na zloglasnom jadranskom ostrvu.
Tito je bio na čelu Jugoslavije 35 godina, a oni koji bi javno izrazili podršku Moskvi nakon njegovog razlaza sa Staljinom 1948, bili bi po kratkom postupku prebačeni na otok, bez suđenja.
Procjenjuje se da je kroz logore Golog otoka prošlo oko 50.000 ljudi, te da ih je blizu 8.000 stradalo tokom izdržavanja kazne, a da su hiljade pretrpjele psihička oštećenja od nehumanog zatvorskog sistema, u kojem su ih, između ostalog, tjerali da zlostavljaju jedni druge kako bi preživjeli.
Goli otok je od 1956. godine postao strogo čuvani objekat za najteže kriminalce, a prestao je biti zatvor 1988.
Godinama nakon Titove smrti, hrvatska turistička organizacija je pokušala ponovo otvoriti otok za turiste spremne da plate da iskuse život političkih zatvorenika - uključujući težak rad, bljutavu hranu i noći u samici. Takav plan je propao zbog protesta organizacija golootočkih političkih zatvorenika.
Besramno gaženje osnovnih ljudskih prava
Direktorica Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc-Prelević je istakla da se crnogorska Skupština 2006, prihvatajući rezoluciju Savjeta Evrope o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, izjasnila da "žrtve komunističkog jednoumlja koje su još žive i njihove porodice zaslužuju iskreno žaljenje, razumijevanje i priznanje za njihove patnje".
"Međutim, nije se otišlo dalje od toga i urbanističkog uređenja Trga golootočkih žrtava. Nijesu se ni simbolično obeštetili ljudi od kojih većina nije živa, a oni koji jesu, već su poodmakle dobi. Krajnje je vrijeme da im se jasno da do znanja da je dugogodišnje besramno gaženje njihovih osnovnih ljudskih prava na najmonstruozniji način dio naše istorije koje se stidimo i da smo to spremni i praktično da potvrdimo", smatra direktorica HRA.
U Inicijativi mladih za ljudska prava smatraju da je Goli otok odličan primjer koji pokazuje kako Crnogorci svaku priču doživljavaju isključivo, te da moramo biti svjesni da je u tom trenutku, osjetljivom zbog tek završenog rata i onoga sto su Sovjeti uradili u drugim zemljama, Jugoslavija morala naći način da se sačuva od sovjetskog uticaja.
S druge strane, sve nevino stradale, koji su ogromna većina, treba prvenstveno moralno rehabilitovati, dok je za materijalnu rehabilitaciju teško naći pravi način nakon toliko proteklog vremena", ocijenili su u toj nevladinoj organizaciji
Galerija
Bonus video:
