Mojkovačani su ljuti na zvanične podatke MONSTAT-a, prema kojima, ove godine, u tom gradu nije sklopljen nijedan brak.
Takvi podaci su rezultat loše komunikacije i ukinute područne službe MONSTAT-a, čiji prestavnici nakon toga nijesu tražili podatke iz lokalne uprave.
Netačna statistika koja je inspirisala novinske naslove, tvrde, uvredljiva je, jer, kaže jedan konobar, koji ne želi da mu se pominje ime, "ima života i mimo Podgorice, pa se i u Mojkovcu neko rađa, provodi dane, zaljubljuje, vjenčava".
Porazna statistika: U Mojkovcu do avgusta nije bilo svadbe>>>
"Ne želim da me slikate niti da kažem ime. Nema potrebe. Uvrijedili su me podaci MONSTAT-a. To pokazuje kolika je briga te, ali i drugih institucija, o sjeveru i o Mojkovcu. Niko, garant, nije ni pozvao matičara da pita koliko je bilo sklopljenih brakova. Ovdje ima mladih ljudi, loše se živi, ali borimo se, jer gore ne može biti nego što je bilo minulih godina. Treba ostati u rodnom gradu, koliko god "ljepše" zvučalo "Ja živim u Podgorici". Ja mogu konobaristati i u glavnom gradu i na primorju, ali sam želio da ostanem ovdje. To je moj izbor i ne mislim da sam manje sposoban zbog toga", tvrdi mladi Mojkovčanin.
Očigledno drugačije je mislilo oko 1.400 njegovih sugrađana, koji su napustili Mojkovac od 2003. do 2011. godine. Broj stanovnika te opštine minule godine bio je 8.622.
Lokalna uprava, kako kaže glavna administratorka Maja Ikervari, čini sve da ponudi mladim ljudima motiv da ostanu u svom gradu. Rezultati takve politike, tvrdi ona, već su vidljivi.
"Treba imati u vidu da je tranzicija i Mojkovac skupo koštala. Ugašeno je nekoliko preduzeća. Smatram da smo projektima, među kojima izdvajam sanaciju jalovišta bivšeg rudnika olova i cinka, strateški plan razvoja opštine, prostorni plan, kao i strategiju zapošljavanja i razvoja ljudskih resursa, doprinijeli tome da ljudi s manje straha odlučuju da ostanu u rodnom gradu i nakon što završe fakultet negdje drugdje", tvrdi Ikervari.
Prema njenim riječima, šansa za otvaranje novih radnih mjesta stvoriće se i projektima koji su planirani nakon što se kupi imovina PTP „Bojna njiva“ ili u biznis zoni u Poljima. Kako kaže Ikervari, brojni su investitori zainteresovani i za pivare i fabrike vode. Sve je to razlog za optimizam opštinskih čelnika.
"I da ima para, ne znam gdje bih ih potrošio u Mojkovcu"
Centar za kulturu nizom manifestacija pokušava da od Mojkovca napravi mjesto kontinuiranih kulturno-umjetničkih dešavanja
"Teško je biti optimista, a nemam ni euro u džepu. Ni za kafu. Tako je i kod kuće. Dvije godine čekam posao. Sestra i brat takođe. Nismo politički podobni. Mada, i da ima para, ne znam gdje bih ih potrošio u Mojkovcu. U kladionici ili na piće. O tome kako žive ljudi ovdje možete zaključiti po tome koliko uz jednu kafu sjede u ovim baštama kafića", tvrdi jedan 25-godišnjak.
On se, kako kaže, sprema da potraži posao u nekom drugom gradu. Mjesta za zaposlenje Mojkovačana nestala su tokom minule dvije decenije gašenjem velikih preduzeća – Rudnika olova i cinka, Drvnog kombinata „Vukman Kruščić“, fabrike 4. novembar, kao i pogona konfekcijskih proizvoda u Poljima. U njima je svojevremno bilo od 2.000 do 3.000 zaposlenih.
Milica Ristić, iz Kancelarije mladih, kao dva osnovna problema mladih u Mojkovcu vidi nezaposlenost i nedovoljno kulturnih dešavanja.
"To su rezultati istraživanja koje je radila naša kancelarija. Kao početak rješenja tih problema uradili smo dvije obuke za pisanje projekata za mlade. Cilj nam je bio da vršnjake pripremimo za otvaranje evropskih fondova u kojima se novac sada nalazi. Nijesmo u mogućnosti da otvaramo fabrike i zapošljavamo ljude, ali kroz te obuke otvaramo im put da dođu do novca i do projekata koji će zadovoljiti njihove potrebe, ali i imati opšti značaj", kazala je Ristićeva.
Kancelarija za mlade je pokušala i da obogati "zabavni život" vršnjaka, pa je u saradnji sa neformalnom grupom mladih i nevladinim sektorom inicirala nekoliko kulturnih programa.
"Imam skromnu, ali redovnu platu, mjesta gdje mogu da boravim u prirodi i neku vrstu mira. Više mi ne treba"
Centar za kulturu takođe nizom manifestacija pokušava da od Mojkovca napravi mjesto kontinuiranih kulturno-umjetničkih dešavanja. Prema ocjeni mnogih u tome se i uspjelo, prije svega Mojkovačkim kulturnim ljetom, ali i jesenjim filmskim festivalom.
"Znam mnogo svojih vršnjaka i sugrađana koji će se vratiti u Mojkovac nakon što završe fakultete ili su to već učinili. Nije fraza kada kažem da zaista sa ovim što znam želim da doprinesem razvoju Mojkovca. Ima ovaj grad dosta potencijala za turizam i poljoprivredu, a ima mnogo mogućnosti za projekte iz te oblasti od kojih nam svima može biti bolje", tvrdi Dragica Vučelić, koja u Opštini odrađuje pripravnički staž nakon što je diplomirala na Fakultetu političkih nauka.
Njena vršnjakinja Bojana Zejak, koja je završila studije menadžmenta, takođe je odlučila da živi u Mojkovcu. Takva budućnost je, kako kaže, ne plaši i vjeruje da će nakon odrađenog pripavničkog naći posao u rodnom gradu.
"Moglo bi naravno biti više mjesta za izlaske, zabavu... više dešavanja. Međutim, treba imati u vidu da je ovo mali grad. Koliko znam neki mnogo veći gradovi takođe imaju problem s tom vrstom aktivnosti. Istina je da, recimo, ako želim na neki koncert, da kupim garderobu, knjige, moram do Podgorice. Pored svega, volim svoj grad i znam da ovdje imam budućnost", kaže mlada Mojkovčanka.
Svojim gradom i životom u njemu, i pored toga što radi kao noćni čuvar i ima skromnu platu, zadovoljan je i Dimitrije Bošković. On ne smatra da će se okoristiti od nekog predpristupnog IPA fonda, a nema ni ambiciju da gradi karijeru niti da ode iz Mojkovca.
"Mene za Mojkovac vežu prirodne ljepote. Što bi Njegoš rekao: „Ko nije zadovoljan na orahu, nije ni na tovaru“, ne treba očekivati da se sve desi preko noći. Imam skromnu, ali redovnu platu, mjesta gdje mogu da boravim u prirodi i neku vrstu mira. Više mi ne treba. Kako da ne budem zadovoljan kad mi je ovako blizu Tara i Biogradska prašuma. Znam da ljudi imaju i drugu vrstu potreba, ali meni je dobro", uvjerljivo priča Dimitrije dok ispija popodnevnu kafu u bašti jednog kafića.
Za većinom stolova isto se pije – "duga" popodnevna kafa.
Galerija
Bonus video:
