Iako je završio Vojnu akademiju i Pravni fakultet, Milorad Simatović danas radi kao moler.
Vojsku je napustio 1997. godine i tvrdi da se nije pokajao. Nekoliko godina kasnije, vojničku uniformu zamijenio je valjkom za moleraj.
"Nikada se nisam pokajao što sam napustio vojsku. Dosta sposobnih oficira prije mene je učinilo isto. Radio sam kao upravnik u Vojnoj gimnaziji, a zatim sam otišao u Đakovicu, na dužnost načelnika Intendantske službe. Shodno tadašnjim političkim dešavanjama i mojoj procjeni koja se kasnije ispostavila tačnom, a koju nije bilo dobro da javno iznosim, odlučio sam da napustim vojsku 1997. godine”, ispričao je Simatović “Vijestima”.
Nakon dolaska u Podgoricu, radio je i kao direktor marketinga, čak je imao i servis za popravku automobila.
Kaže da su mu nudili posao u struci - pravu, ali da nije prihvatio jer novčana nagrada nije bila adekvatna.
"Završio sam Pravo, a onda vanredno i Intendantsku vojnu akademiju u Sarajevu. Iz Sinja, shodno unapređenju, dobio sam čin oficira, odakle sam prekomandovan u Split, gdje sam radio godinu dana, a onda prešao u školski centar u Puli, gdje me je zatekao rat"
U građevinarstvu se obreo sticajem okolnosti 2000. godine.
“U početku sam radio kao pomoćnik pri molerskim radovima, da bi ubrzo sam počeo to da radim. Za kratko vrijeme naučio sam zanat i ušao sam u tančnine... Radio sam pedantno i kvalitetno, po jako pristupačnoj cijeni, tako da su mušterije čekale da dođu na red. Sem praktične obuke koju sam imao sa dobrim majstorima, svoje znanje sam nadogradio čitajući stručnu literaturu”, kazao je Simatović.
On smatra da kad radi čovjek ne može potonuti i da se odabranoj profesiji treba maksimalno posvetiti.
"Treba raditi, rad je jedini progres koji sigurno donosi uspjeh. Nije presudan izbor profesije, najvažnije je da se odabrani posao dovede do najviše mjere koji naš um to dozvoljava", istakao je Simatović.
Kada radi, čovjek ne može potonuti. Odabranoj profesiji, bez obzira o čemu je riječ, treba se maksimalno posvetiti, smatra Simatović
On je 1976. godine završio Srednju vojnu školu u Sarajevu. Nakon toga, u Benkovcu, u Hrvatskoj, radio je četiri godine kao podoficir.
Ubrzo je prekomandovan u Sinj, a želeći da napreduje, u međuvremenu je upisao Pravni fakultet i Vojnu akademiju.
"Završio sam Pravo, a onda vanredno i Intendantsku vojnu akademiju u Sarajevu. Iz Sinja, shodno unapređenju, dobio sam čin oficira, odakle sam prekomandovan u Split, gdje sam radio godinu dana, a onda prešao u školski centar u Puli, gdje me je zatekao rat. Jedinica u kojoj sam bio premještena je iz Pule u Herceg Novi ( Baošići). Dalje odlazim na Vojno-tehničku akademiju u Beograd, gdje sam obavljao dvije funkcije - radio sam kao upravnik pitomačkog restorana i kao zamjenik komandanta pozadine. To su bile teške 1993. i 1994. godina. Zatim sam postavljen za upravnika Vojne gimnazije”, ispričao je Simatović.
Kada radi, čovjek ne može potonuti. Odabranoj profesiji, bez obzira o čemu je riječ, treba se maksimalno posvetiti, smatra Simatović.
Plesač s crnim pojasom
Simatović se s velikom strašću bavio i plesom i karateom. Nosilac je crnog pojasa, tvrdi da je u Zadru, Sinju i u Splitu držao klubove od '80 do '86 godine. Tim sportom morao je da prestane da se bavi nakon saobraćajne nesreće, 1986. godine.
“Sport sam zamijenio plesom i radio sam kao instruktor u plesnoj školi u Puli, u Beogradu i u Đakovici, gdje sam podučavao djecu”, kazao je Simatović. On je istakao da je autor više od 100 pjesama i da je svojevremeno bio član jugoslovenske Skupštine autora. “Sticajem okolnosti, moji tekstovi su se dopali nekim pjevačima, koji su odlučili da snime pjesme sa tim tekstovima”, tvrdi Simatović.
Bonus video:
