Prije petnaestak dana u zabiti sela Orah, dvadesetak kilometara od Nikšića, pronađeno je beživotno tijelo starije ženske osobe. Njen leš je još u Forenzičkom centru u Danilovgradu radi utvrđivanja identiteta, mada su svi više nego sigurni da je u pitanju Milka Radović, jedna od sestara koje su živjele u uslovima nedostojnim čovjeka.
“Radnica iz jedne prodavnice nam je javila da nekoliko dana nije gledala Milku koja je tuda svakodnevno prolazila. Odmah smo alarmirali policiju jer smo znali da Milku ne drži mjesto i da, kada nije na Vidrovanu ili u Nikšiću, šeta po okolnim brdima. Nažalost, njeno tijelo je pronađeno nakon petnaestak dana od kada je nestala i kako je bilo u fazi raspadanja, odneseno je u Forenzički centar radi utvrđivanja identiteta. Policija je išla i do druge sestre Koviljke, kako bi uzeli krv radi DNK analize“, priča socijalni radnik Lazar Maltez, koji je zajedno sa kolegama iz Centra za socijalni rad dva-tri puta mjesečno obilazio sestre Radović i nosio im hranu.
Priča koja je prošle godine objavljena u “Vijestima” o Milki i Koviljki Radović pokrenula je kod ljudi ono najbolje – humanost.
Teško je živjeti sam, bez ljudi, bez ikoga >>>
Nezavisni dnevnik „Vijesti“ i Televizija Vijesti pokrenuli su prošlog proljeća akciju “Pomozimo sestrama Radović“ i zahvaljujući ljudima dobre volje i velikog srca prikupljeno je 4.900 eura. Novac je u januaru ove godine uplaćen nikšićkom Centru za socijalni rad koji ga je namijenio za nabavku hrane i renoviranje prostorije u kojoj su sestre živjele.
“Svako desetak dana smo im donosili hranu, a nedavno smo očistili sobu u kojoj su stanovale, izbacili svu odjeću i stvari koje su se tu nalazile. Trebalo je da počnemo sa građevinskim radovima i opremanjem prostorije, ali desilo se ovo što se desilo“, kaže Maltez.
„Nećemo mi u Dom. Sestra je bolesna, ništa ne razumije, a nećemo ni ovu našu rđu ostaviti. Naše je to, pa daj i da umremo na svome”
Koviljka, koja ima 72 godine i koja je nervni bolesnik, i njena sedam godina starija sestra Milka živjele su u sobi u kojoj se po podu nalazilo sijeno i lišće da bi im bilo toplije, u jednom ćošku roba, ćebad i jorgani nabacani skoro do plafona, stari kredenac u kome je bilo nešto od posuđa ili onoga što bi to trebalo da bude, koza i dvije mačke. U štali se nalazio jarac.
Centar za socijalni rad je više puta isticao da je Dom za stare najbolje rješenje za njih, ali sestre Radović su takvu mogućnost uporno odbijale.
„Nećemo mi u Dom. Sestra je bolesna, ništa ne razumije, a nećemo ni ovu našu rđu ostaviti. Naše je to, pa daj i da umremo na svome”, pomalo uvrijeđeno je zbog spominjanja Doma proljetos reagovala Milka.
Kada je postavljao eloksiranu bravariju, Antović nije želio medijsku pažnju, niti je zvao novinare da ih obavijesti šta je uradio
Eto, ona je ipak „umrla na svome“, a Koviljku je Centar za socijalni rad prije tri dana smjestio u Dom za stare u Risnu.
“Dobro je primila odlazak u novu sredinu, imajući u vidu da je to velika promjena za nju s obzirom na život kakvim je živjela i na njeno psihičko stanje. Ljekari su je pregledali i konstatovali da je dobrog zdravlja“, kazao je Maltez nakon što je Koviljku smjestio u Dom.
Humanost Zorana Antovića, firme “Ramel” i Zorana Radovića
Živjele su od 65 eura, koliko je primala Milka od Socijalnog, i pomoći ljudi, bilo rodbine ili dobronamjernika, koji se sjete da im donesu malo hljeba, sira, jer one nijesu tražile mnogo.
Od prošle godine Centar za socijalni rad je odlučilo da i Koviljka, iako ne ispunjava formalno-pravne uslove za primanje materijalnog obezbjeđenja porodice, takođe prima socijalnu pomoć u istom iznosu. „Ovi dronjci nam zimi dobro dođu, jer nam je tada toplije, pokrijemo se njima.
Sada je bolje jer su neki dobri ljudi stavili prozore i vrata pa ne duva. Ništa nijesu rekli, samo došli i stavili to. Ništa im nijesmo platili. Ne znamo ko su, ali hvala im. Dođe neko pa nam donese i hrane. Nama dosta, a nije ni njima lako da to donesu. Teško se danas živi. Hvala vam, pa vam se na talik i dobro vraćalo“, blagosiljala je proljetos Koviljka nepoznate dobročinitelje. Zoran Antović, koji ima preduzeće „M&B plast“, postavio je eloksiranu bravariju.
Do tada su prozori bili pokriveni krpama, mrežom i granjem, da bi manje duvalo, a ispred kuće se nalazio novi šporet na drva koji je od kiše i nevremena propao. Antović je taj dobrotvor koga su sestre Radović često pominjale, zbog koga im je, kako su govorile, toplije u kući.
Kada je postavljao eloksiranu bravariju, Antović nije želio medijsku pažnju, niti je zvao novinare da ih obavijesti šta je uradio. Želio je samo da pomogne. Struju su dobile zahvaljujući firmi „Ramel“, a zimus je hrana do njih stizala zahvaljujući prevozu za koji se pobrinuo Zoran Radović.
Galerija
Bonus video:
