Crna Gora je kroz istoriju uvijek imala junake. O mnogima su pjesme ispjevane, pojedini su ušli i u legende, a pojedine samo bratstvenici čuvaju od zaborava. Jedan od onih o kome postoji pjesma koju pjeva guslar Đorđije Koprivica, ali o kome zna mali broj Crnogoraca je Stevan Kilibarda iz sela Tupani u Banjanima.
A ko je Stevan Kilibarda i zašto je potrebno da ga crnogorski narod, ali i američki, čuva od zaborava?
Stevan je rođen daleke 1892. godine u porodici koju je krasilo poštenje, junaštvo, ali i siromaštvo. Kada je napunio 16 godina krenuo je putem kojim su tih godina otišli mnogi Crnogorci – zavežljaj preko ramena, pa preko okeana - pravo u Ameriku, „obećanu zemlju“.
Nije uspio da se obogati, ali jeste da stekne slavu. Počeo je Prvi svjetski rat i među četiri miliona Amerikanaca koji su otišli da puškom brane slobodu našao se i Stevan. Postao je narednik Desetog artiljerijskog puka i četiri godine uspješno predvodio vojnike kojima je komandovao.
Stigao je tako i do Verdena, kod rijeke Misi, gdje je sa svojom baterijom koja je brojala 26 vojnika i 12 topova, pružio jak otpor neprijatelju koji je u bici, pored artiljerijskog naoružanja, koristio i avione i bojne otrove.
Ginuli su vojnici jedan za drugim i u jednom trenutku Stevan je ostao sam, bez lijeve ruke koju mu je odnijela granata. Svjestan činjenice da sam protiv brojnog i jakog neprijatelja ne može da uradi mnogo, Stevan je odlučio da se bori sve dok ne izdahne. Tako je i bilo.
Desnom rukom je uzimao topovsko zrno, stavljao ga među koljena, a zatim u topovsku cijev i gađao na neprijatelja kome je zadao velike gubitke
Desnom rukom je uzimao topovsko zrno, stavljao ga među koljena, a zatim u topovsku cijev i gađao na neprijatelja kome je zadao velike gubitke i spriječio ga da napreduje. I kao u svakom dobrom filmu, Stevanu je stigla pomoć. Ali, kao što to biva u životu, za njega je bilo kasno. Posljednje neprijateljsko zrno pogodilo ga je u potiljak i Stevan je na mjesto ostao mrtav.
Amerikanci su bili zadivljeni hrabrošću artiljerca sa Verdena i posthumno su ga odlikovali najvećim nacionalnim ratnim odličjem – Ordenom čeličnog krsta. Tako je Stevan postao jedini Jugosloven koji je u Prvom svjetskom ratu dobio najviše američko vojno odlikovanje. Od četiri miliona američkih ratnika Orden čeličnog krsta dobilo je oko 400 junaka. I Stevan među njima.
Orden je „putovao“ 18 godina dok nije stigao do njegove majke Ilinke.
Toliko je trebalo Amerikancima da pronađu porodicu Stevana Kilibarde i da joj uruče priznanje. Ali nijesu odustajali jer Stevanov podvig zasluživao je da ostane zapamćen.
Orden je „putovao“ 18 godina dok nije stigao do njegove majke Ilinke
Svečanost uručenja ordena majci pokojnog Stevana upriličena je u školi rezervnih oficira u Bileći.
„Herojska majko, Vi ste srećni i ponosni što ste rodili takvog heroja koji je svojom hrabrošću zadivio cijelu američku vojsku. Vi ste jedini u Jugoslaviji koji primate za Vašeg hrabrog sina ovo naše najveće odličje“, kazao je tada američki vojni ataše pukovnik Vilars, a prenijele tadašnje novine.
Orden je putovao 18 godina, a ova priča mnogo duže. Ali, neka ostane zabilježena i sačuvana – ne na stranicama jednog dnevnog lista, već u pamćenju crnogorskog i američkog naroda. Stevan je to zaslužio.
Bonus video:
