"Imala sam pacijenta koji je znao govoriti “meni ne treba nikakav lijek, meni je lijek sestra Leonarda". Mnogo znači saslušati pacijenta, omogućiti mu da osjeti da je prihvaćen kakav god da je. Najbitnije je pristupiti čovjeku kao čovjeku, a ne kao predmetu, jer i oni imaju dušu, osjećaje. Vole nas, a često znaju reći “vi ste naša majka", kaže u razgovoru za “Vijesti" časna sestra Leonarda, jedna od trenutno četiri časne sestre franjevke koje rade u Specijalnoj psihijatrijskoj bolnici u Kotoru.
Žrtvovale se zbog uniforme
Sestra Leonarda, koja je porijeklom sa Kosova, objašnjava da su one pripadnice crnogorske provincije franjevačkog reda čije je sjedište na Cetinju, te da ih ima oko 130.
Jedan doktor sa Cetinja radio je u bolnici u Golniku, i bio je oduševljen radom časnih sestara. Kada se vratio na Cetinje sjetio se sestara i došao na ideju da ih pozove da rade u cetinjskoj bolnici
"Naše sestre su došle iz Slovenije 1954. godine, gdje su radile u poznatoj bolnici Golnik. U vrijeme komunizma sestre su radile u uniformama, ali došlo je vrijeme kada su bile primorane ili da napuste bolnicu ili da skinu uniformu. Međutim, sestrama se to nije dopalo, tako da su se radije žrtvovale za rad po bolnicama nego da skinu uniformu.
U to vrijeme, jedan doktor sa Cetinja, čini mi se Popović, radio je u bolnici u Golniku, i bio je oduševljen radom časnih sestara. Kada se vratio na Cetinje sjetio se sestara i došao na ideju da ih pozove da rade u cetinjskoj bolnici. Njegovom pozivu odazvalo se deset sestara, 'pionirki', kako smo ih tada nazvali, jer je teško bilo u to doba napustiti svoju domovinu, putovati do Crne Gore, i otići u nešto nepoznato", ispričala je sestra Leonarda kako je došlo do toga da u crnogorskim bolnicama rade časne sestre.
Nakon toga, kaže sestra Leonarda, časne sestre su počele dolaziti u nikšićku bolnicu Brezovik, a 1956. tadašnji direktor Psihijatrijske bolnice u Kotoru, Urošević, pozvao je časne sestre da dođu da rade.
"Kako nikada to tada nisu radile u psihijatriji, bilo je malo dvoumljenja, ali su se, ipak, odazvale pozivu, tako da je tada u ovoj bolnici radilo od 13 do 14 sestara. Radile su u jako teškim uslovima, bolnica je bila zapuštena, bolesnici bijedni i nevoljni, nemaština, bez ljekova, ali velika ljubav prema bratu čovjeku, i uvidjele su da, ipak, ima smisla ovdje ostati da se radi", kazala je sestra Leonarda.
Sestre odbačenima
Ona ističe da su u početku bile skeptične kako i da li ima smisla raditi sa takvim pacijentima, ali da su jako brzo shvatile da je zadovoljstvo raditi sa njima, i da je lijepo ući u dušu nekoga ko se teško otvara i ko je težak psihijatrijski slučaj.
Pazite da vas bolesnici ne postide u kraljevstvu nebeskom, radite sa ljubavlju, oduševljenjem, i tamo gdje moraš biti nemoj nikad da se bojiš, jer gdje te dužnost postavlja, tu je Bog uz tebe
Sestra Suzana u Psihijatrijskoj bolnici radi već 40 godina
Sestra Suzana koja u Psihijatrijskoj bolnici radi 40 godina, objašnjava da je njihovo radno vrijeme od sedam do 13 časova, te da vode svu brigu o pacijentima, higijeni, daju injekcije, infuziju, spremaju krevete, ako je potrebno okupaju pacijenta, presvuku ga.
"Ali, ono što je najbitnije je razgovor sa njima, tako da puno pričamo sa pacijentima. Najvažnije je kad se čovjek otvori i ispriča svoju muku. Osim toga, s obzirom na to da ima pacijenata koji ovdje borave godinama, odbačeni od porodice, puno puta smo uspjeli da ih povežemo, približimo jedne drugima i učinimo da imaju povjerenja jedni u druge. Porodice su jako sretne i kažu nam često da znaju da su njihovi bližnji u sigurnim rukama. Pričinjava nam zadovoljstvo kada dočekamo da se pacijent izvuče iz neke teške krize, poput nekih narkomana koji dođu u jako teškom stanju, a izađu preporođeni, ožene se, oforme porodicu, zaposle se. Imamo isto tako hroničnih te ških bolesnika koji su ovdje po 30, 40 godina, a koji nemaju nikoga, i oni nas smatraju porodicom. I to je, takođe, naše zadovoljstvo", kaže sestra Suzana.
Nakon završetka radnog vremena u bolnici, ove blagorodne i humane žene odlaze u samostan u Kotoru gdje provode ostatak dana.
Iščupaću ti ti uši, tuđmanko...
Kažu da nikada nijesu imale problema, niti neprijatnosti od strane pacijenata, ali se sestra Leonarda prisjetila jednog slučaja kada joj, kako kaže, nije bilo baš svejedno.
"To je bio pacijent iz Mostara kojem su na njegove oči ubili, zaklali sina jedinca. Sjećam se da sam bila dežurna kada sam čula na odjeljenju prepiranje, svađu, i odem da vidim šta se dešava. Taj čovjek je u tom momentu gledao sliku svog sina i palio svijeće po stolu, ali je došao drugi bolesnik i ugasio svijeće.
Ja sam u namjeri da smirim situaciju zamolila da se ne svađaju, i tada je taj čovjek, misleći da sam Hrvatica, krenuo prema meni bukvalno kao divlja zvijer, govoreći mi 'iščupaću ti uši tuđmanko'. Bila sam ubijeđena da će mi nešto učiniti, i kako je kretao prema meni, a ja se odmicala, u sebi sam se molila Bogu.
Sledila mi se krv u žilama od straha i odjednom sam u sebi rekla ' pa bože gdje si, pomozi mi', i u tom trenutku čovjek se okrenuo odjednom kao da ga je neka sila makla. Sjutradan je došao klečeći da me moli za oproštaj", prisjeća se sestra Leonarda jedine neprijatnosti koju je imala tokom 30 godina rada.
Bonus video:
