Bijeli mercedes ulcinjskih tablica halapljivo je grabio uskim krivudavim drumom dok je rano proljećne sunce milovalo raskošnu ljepotu okoliša u njegovoj nestvarnoj metamorfozi od krotkih proplanaka i oranica do zabreklih klisura.
Stare dobre sevdalinke i zabavni hitovi osamdesetih, neodoljivo omamljuju i efektno dopunjuju vizuelni ugođaj tri usnula putnika dok prolazimo pored tabli sa natpisima Kodre, Zoganje, Klezna, Krute, Vladimir.
Kidro je profi vozač i vječito ima ture za Skadar, Tiranu ili Drač. Ima i neobjašnjivu profesionalnu deformaciju koja se ogleda u tome da nakon prvog kontakta spozna koju muziku putnici vole da slušaju.
"Kako si im pogodio ukus", pitam prijatelja.
"Nikad ne griješim", uz osmijeh odgovara i pokazuje povez sa diskovima.
"Ima tu za svačiji ukus", kaže dok Vlado i Medo pozadi pjevuše.
Brektanje bagera i gusta prašina koju vuku i siju za sobom, znak je da smo blizu graničnog prelaza sa Albanijom. Rekonstrukcija puta Ulcinj-Sukobin u dužini od nekoliko kilometara blizu prelaza je pravi naš posao jer je „vazda u vakat“.
Ulcinjani toče gorivo „preko grane”
Sukobin je inače jedini zajednički granični prelaz u regionu što znači da policajce dviju država, koji kontrolišu putnike i isprave dijeli samo - prolaz za vrata. Odnedavno, shodno dogovoru na onom višem nivou, u Albaniju se može ući i sa ličnom kartom. Ipak, na punktu, ljubaznim policajcima sva četvorica dajemo pasoše i nakon rutinske kontrole, uđosmo u Zemlju orlova i vijugavom cestom krenusmo ka krajnjem odredištu - Skadru.
Sela na koja nailazimo, objašnjavam kumu i prijatelju, budući da sam već nekoliko puta bio u Skadru, slična su onim sa druge strane granice. Džamija sa desne strane u Murićanima jasan je pokazatelj strukture stanovništva tog mjesta. Možda mala benzinska pumpa sa lijeve strane ulice ne djeluje moćno ali Skadrani su neprevaziđeni trgovci. Nailazimo i na ženu koja ispod suncobrana prodaje voće i povrće, male trgovinske radnje, pa opet mala pumpa Kastrati.
Gotovo stidljivo, u vidokrug se niotkuda pojavila Bojana - ta mistična rijeka koja je samo par kilometara niže progutala veliki Drim.
U mjestu Oblike, sa desne strane opet džamija a u njenoj neposrednoj blizini katolička crkva - prvi velelepni kontrast koji nam najavljuje osnovnu karakteristiku današnjeg Skadra.
Gotovo stidljivo, u vidokrug se niotkuda pojavila Bojana - ta mistična rijeka koja je samo par kilometara niže progutala veliki Drim.
Prolazimo kroz Zusi i stižemo do novog, rasklopnog mosta na Bojani, jednako moćnog kao rijeka što put Ulcinja otiče ispod njega.
Donedavno, u funkciji je, nešto niže prema jezeru, bio drveni most na kome se nijesu mogla mimoići dva auta što je često dovodilo do formiranja velikih kolona. Upravo kod tog mosta, Skadarsko je porodilo Bojanu u svoj njenoj veličanstvenoj auri.
Grad bez semafora
Skadar je grad koji nema semafora - sve raskrsnice riješene su kružnim tokovima. Na ulicama je puno bicikala kao nasljeđe komunističkog režima a moguće i novog trenda jer je i u Skadru teško naći mjesto za parking. Sjetih se priče jednog mog prijatelja iz Ulcinja koji je u Skadru bio prije skoro 40 godina.
"Na ulazu u Skadar iz pravca Božaja, stajala je tabla na kojoj je bilo upozorenje biciklistima da voze pažljivo i ne ometaju pješake", priča on i kaže da u Skadru tada skoro i nije bilo automobila.
"Čini mi se da ih je u cijeloj Albaniji tada bilo oko 100. Tako su nam rekli vodiči koji su po pravilu bili iz Sigurimija", sjeća se moj prijatelj.
"Čini mi se da ih je u cijeloj Albaniji tada bilo oko 100. Tako su nam rekli vodiči koji su po pravilu bili iz Sigurimija", sjeća se moj prijatelj.
Skadar je danas nešto sasvim drugo - otvaranje Albanije dovelo je do razarajuće razvojne ekspanzije što za posljedicu ima pojavu naglašeno izraženih suprotnosti. Dok Kidro vozi širokim bulevarom, gledamo ogromne moderno dizajnirane zgrade a pored njih trošne i urušene, uglavnom spratne kuće.
Napokon, nalazimo parking i krećemo put omiljenog Kidrovog restorana „Puri“ na osvježenje. Svi trgovci svoje robe izložili su tik pored trotoara, da se vidi. Ispred jednog diskonta, upadljivo štrči gajba “nikšićkog”.
"Imaju oni sve. I danas ima kafana u kojima se gleda Pinkov Grand i sluša Ceca", objašnjava Kidro.
U “Puriju” specijalitet kuće je pilav - u zavisnosti od priloga, izdašnu porciju tradicionalnog jela možete pojesti za 80 centi do euro i po. Dvije kriške pohovanog kačkavalja staju 50 centi a ako naručite četiri, od kuće stiže isto toliko ćevapa.
Bescjenje na ulici
U Skadru je snažno izražena ulična prodaja gdje po smiješnim cijenama možete kupiti odjeću i obuću, ili opremu za restoran ili kuću.
Obilazimo moderni tržni centar i izlazimo na ulicu gdje jedna žena prodaje povrće sa istaknutim cijenama - paprike 1,1 euro, paradajz 60 centi, salata i mladi luk 25 centi po kilogramu. U daljini vidimo džamiju sa dva minareta, a pored pravoslavnu crkvu. Odlučujem da priđem bliže i fotoaparatom ovjekovječim rijetko lijep prizor.
Na kružnom toku, koji se rekonsturiše, zatičemo dva čovjeka koji na roštilju spremaju ćevape - tri za 50 centi plus lepinja.
Ipak ne žele da ih fotografišem. Malo dalje, u lijepo sređenoj uličici nailazimo na istorijski muzej. Iako nije vrijeme posjetama, ljubazni mladić nas uvodi u odaje sa drevnim predmetima, fotografijama i slikama iz raznih perioda albanskog naroda.
Zatičemo i izložbu starog novca, u kome figuriraju i oni proizvedeni u Crnoj Gori i Hrvatskoj, ali ne i oni iz Ulcinja iz doba Nemanjića. Tu su i drevne urne za nedodirljive gospodare, stari noževi, nošnje iz raznih perioda i predjela...
Nakon trosatnog obilaska, neko reče da je vrijeme ručku. Naravno, Kidro zna dobar restoran na samoj obali Skadarskog jezera u ribarskom selu Široka. I nije pogriješio - usluga izvanredna, hrana perfektna ambijent poput naše Boke.
"Znam ovaj put napamet. Mogu i vezanih očiju", kaže Kidro.
Brzo stižemo do granice, ali nailazimo na kolonu. Strpljivo čekamo i na kraju pasoše dajemo albanskom policajcu. Na drugom šalteru, ljubazno nam ih vraća naša policajka Vjolca. Od Sukobina do Ulcinja preko Vladimira, treba oko 45 minuta. Ne i Kidru.
"Znam ovaj put napamet. Mogu i vezanih očiju", kaže Kidro.
"Neki drugi put, Berčeku", kažem mu uz smijeh i podsjećanje na kultnu scenu iz domaćeg filma „Ko to tamo peva“.
Grad kružnih tokova, luksuznih automobila i bicikala, džamija i crkava, oblakodera i ruina, rijeka i jezera, starih i novih mostova i neprestižne jeftinoće, ostao je daleko iza nas...
Galerija
Bonus video:
