Koliko beskućnika zaista život provodi pod vedrim nebom u Glavnom gradu ne zna se tačno, s obzirom da ne postoji prihvatilište, pa time ni evidencija o njihovom broju.
Dok nevladin sektor nagađa da ima najmanje 80 odraslih osoba, podgorički Centar za socijalni rad nema evidenciju.
Srećan sam kad skupim pare za ljekove jer koristim štake i teško hodam.
Od Centra za socijalni rad iz Bara, u kojem se vodi, kako je kazao, mjesečno dobije 10 eura, dok su mu vrata podgoričkog Centra, kojem se obraćao dvadesetak puta, kako tvrdi, zatvorena.
"Živim od danas do sjutra. Srećan sam kad skupim pare za ljekove jer koristim štake i teško hodam. Prosim jer me je natjerala životna muka", priča Žugić. Da nevolja bude veće, ispričao je on, nedavno su mu iz kamp kućice ukrali nešto pokućstva, slika i garderobe što je imao.
Bez porodice
Žugić ne zaboravlja dobre ljude koji mu s vremena na vrijeme pomognu.
"Ljudi iz obližnjeg Olimpijskog komiteta često me obiđu, ima još par privatnika koji pomognu, a komšije su urgirale pa sad dobijam i jedan obrok iz Narodne kuhinje. Iz podgoričkog Crvenog krsta bi pomogli ali ni oni nemaju para, daju mi nešto garderobe i obuće", kazao je Žugić.
O svojoj porodici mnogo ne želi da govori.
Kaže da je sa sestrom živio uglavnom od njegovog nadničarskog posla, te da mu je najteže bilo nakon njene smrti, kada su mu tamošnje vlasti oduzele krov nad glavom, pa je počeo da spava u vagonima i drugim mjestima .
"Nemam nikoga od porodice. Nekada sam se izdržavao od pravljenja ikona. Sada ne mogu ni to da radim. Skup je materijal, a i vid mi je mnogo popustio", kratko je ispričao.
Nekada sam se izdržavao od pravljenja ikona. Sada ne mogu ni to da radim.
Nije bilo dovoljno novca da se taj projekat održi.
Kroz tu ustanovu prošlo je oko 25 beskućnika, a kako je “Vijestima” ispračala jedna od volonterki koja im je pomagala, mnogi od njih imali su porodicu kojoj nijesu željeli da se vrate.
"Uglavnom ne žele da se evidentiraju i da sarađuju sa nadležnim institucijama. To su ljudi različitih sudbina, koji su se na ulici našli nakon loših brakova, protjerani od roditelja, ali i zbog problema sa alkoholom i kockom", ispričala je ona o svom iskustvu tokom rada u prihvatilištu.
Bježe iz prihvatilišta
Njih je teško socijalizovati, dodala je ona, a još teže zadržati ih u prihvatilištu, iako je bilo i onih koji su imali određene zanate.
Ona je ispričala da su pojedine beskućnike porodice pokušavale da vrate, ali da su oni čim bi za to čuli bježali iz prihvatilišta, a nerijetko su znali i da zloupotrijebe pruženu pomoć.
Jedino mjesto gdje su beskućnici podgoričkih ulica mogli pronaći utočište, prihvatilište NVO “Put nade” u Tološima, zatvoreno je prošlog proljeća.
U podgoričkom Centru za socijalni rad kažu da ljude bez krova nad glavom, za sada, jedino indetifikuju, postaraju se da potraže nekog od članova porodice , a u krajnjem slučaju smještaju u neku od odgovarajućih ustanova. Oni smatraju da bi u gradu trebalo oformiti makar jednu ustanovu u kojoj bi im bio obezbijeđen smještaj i hrana.
"Ukoliko je osoba iz druge sredine, kontaktira se nadležni centar za socijalni rad. Te osobe se po potrebi odvode i do zdravstvenih ustanova, a za pojedine je obezbijeđen obrok u narodnoj kuhinji", navode iz Centra.
Oni dodaju da po prijavama građana o djeci koja su prepuštena sebi na ulici odmah reaguju i obezbijede im smještaj u hraniteljskoj porodici ili odgovarajućoj instituciji socijane i dečije zaštite.
U policiji tvrde da 15 ljudi spava na ulici
U Upravi policije ističu da znaju za 15 beskućnika koji već nekoliko godina borave u Podgorici.
"Beskućnici koji remete javni red i mir, obično u alkoholisanom stanju, odvode se kod sudije za prekršaje, ali se gotovo uvijek ponovo vraćaju na ulicu", navode iz te ustanove. Prema njihovoj evidenciji beskućnika je sada manje nego što je to bilo prije tri godine,a nekoliko njih zbog gladi, alkohola i teškog života do sada su pronašli mrtve.
Galerija
Bonus video:
