Vanja Lukovac sa kćerkom Dijanom živi u Zagoriču u Crnogorskim sestrama pored park šume, od socijalne pomoći 76 eura, i jedva sastavljaju kraj s krajem.
Vanja ne može da radi, jer brine o Dijani koja ide u Zavod za rehabilitaciju i školovanje invalidne djece.
Žive u dvije prostorije, ali nemaju skoro ništa od namještaja, ne radi im frižider, na šporetu radi jedno kolo, nemaju grijanja, prezimile su grijući vodu u flašama i pokrivajući se ćebadima, a u čitavom stanu radi jedna sijalica.
Tri godine žive u Zagoriču, a ranije su bile podstanari. I to malo namještaja što su imale, uništeno je u selidbama.
Žive same od Dijaninog rođena, jer je se otac odrekao, djevojka je rođena prije vremena sa komplikacijama cerebralne paralize.
Đak generacije
Vanja je posvetila život kćerki, pokušavajaći da se izbori sa njom i kako kaže, uspjela je u tome, jer joj je sačuvala psihu.
"Prema nama su kao roditelji i koliko god zvali specijalnom školom, program je redovan, a nastava se odvija u grupama od 5-6 učenika"
"Ne shvataju mnogi koji treba da razumiju njene mogućnosti i njenu bolest, i u kojoj se situaciji na nalazi", kaže Vanja, koja gura Dijanu u invalidskim kolicima, jer ne može za nju taksi da plati.
Za njih dvije život je skuplji nego inače, jer u blizini njihovog stana nema marketa, osim na Zlatici ili kod SUP-a, a u privatnim prodavnicama koje su im blizu cijene su skuplje.
Dijana je 12 godina u Zavodu, nakon osnovne, ove godine završava srednju školu. Odličan je učenik od prvog osnovne do četvrtog srednje, bez ijedne četvorke, a bila je đak generacije i škole.
Za nastavnike u Zavodu ima samo riječi hvale.
"Prema nama su kao roditelji i koliko god zvali specijalnom školom, program je redovan, a nastava se odvija u grupama od 5-6 učenika. Iskustvo koje sam tamo stekla ne može se ni sa jednom školom uporediti. Naši profesori, zaključno sa direktorom Zoranom Boškovićem, se ponašaju prema nama kao roditelji", kaže Dijana.
Muzika i novinarstvo
Dijana ističe da ima dvije velike ljubavi, muziku i novinarstvo koje bi htjela da upiše, ali ne zna da li može da se bavi tom profesijom zbog invaliditeta. Naučila je španski preko telenovela, engleski i italijanski je učila u školi, a pomalo govori i makedonski.
"Nemam kuda da je izvedem, ni para a ni prostora u Zagoriču gdje bih je mogla prošetati"
Talenat za pjevanje je pokazala u Dobrim vodama kod porodice Efović, gdje je bila na ljetovanju sa majkom i sa drugovima iz Zavoda.
"Imaju snimci na Jutjubu gdje pjevam pod logom “Humanitarna familija” zahvaljujući Alenu i Enisu Efoviću, a što se tiče novinarstva imala sam priliku da se iskažem kao voditelj zajedno sa drugom, u kampanji “Govorimo o mogućnostima” Centra za prava djeteta pod pokroviteljstvom UNICEF-a. Čestitali su mi i svima se svidjelo, ali niko da mi pruži priliku", priča sa osmijehom Dijana.
Majka je vodi u školu, a s obzirom na to da je kabinetska nastava izvodi je iz kabineta u kabinet, a kada se vrate kući pomaže joj da uči tako da joj, kaže Vanja, uz obične kućne poslove prođe dan.
"Nemam kuda da je izvedem, ni para a ni prostora u Zagoriču gdje bih je mogla prošetati, a treba da je spremim za maturu i za ekskurziju van Crne Gore, ali pošto joj treba pratilac, odlazak na ekskurziju je pod znakom pitanja", ističe Vanja.
Ima šanse da prohoda
Dijani je nedavno profesor fizičkog Igor Tomić kupio štapove za hod, a doktori joj kažu da ima šanse da prohoda, ali i za to je potreban novac.
Dijana kaže da naše društvo teško prihvata ljude sa invaliditetom
"Za liječenje u Rusiji je potrebno između 18 i 20 hiljada eura za dva mjeseca boravka, dok je za ekskurziju potrebno 1.500 eura za obje, ali se nemam kome obratiti jer niko ne vjeruje da nekome treba pomoći.
Za Udruženje roditelja djece sa posebnim potrebama važi pravilo ako ima daš mu još, a ako nema - ništa ne dobije. Mi samo možemo da maštamo da će biti bolje", kaže Vanja.
Dijana kaže da naše društvo teško prihvata ljude sa invaliditetom.
"Narod u Crnoj Gori je inkluziju shvatio pogrešno, jer osobe sa invaliditetom ulaze na posebne ulaze, obično su to zadnji ulazi i formiraju se posebna odjeljenja i šta smo onda postigli, ništa", kaže Dijana.
Radenko Lacmanović i njegova Agencija za zaštitu podataka, zahvaljujući Željku Novakoviću, sadašnjem profesoru filozofije, poklonili su joj laptop, a Vanja je kupila modem za internet na pripejd koji, kad može, uplati.
"Želja mi je da upišem političke nauke i pokušaću da upišem ako budem mogla, jer sve osobe sa invaliditetom ostaju nezaposlene na birou zajedno sa invalidima rada", kaže ona.
Humanost porodice Efović
Dva puta godišnje Dijana ide na ljetovanje u Dobre Vode kod porodice Efović, za koje tvrdi da od svojih usta odvajaju da bi njima bilo bolje.
"Alen pjeva da nas zabavi, uzima djecu iz kolica i diže ih da pjevaju ili ih gura u kolicima što je jedinstven slučaj"
"Rijedak je slučaj da neko ko nema nikoga u porodici sa invaliditetom pomaže takve osobe, kao što rade Alen i Enis Efović. Zahvaljujući njima boravimo na moru, zabavljamo se na maskenbalima, za manje organizuju školu crtanja, slave se rođendani, a žurke su svake večeri.
Alen pjeva da nas zabavi, uzima djecu iz kolica i diže ih da pjevaju ili ih gura u kolicima što je jedinstven slučaj.
Sve nevladine organizacije i Udruženja rade projekte, ali jedino je projekat porodice Efović stvarno humanitarnog tipa", kazala je Dijana.
Bonus video:
