Bio je revolucionar, čovjek bezrezervno odan Titu i partiji, hapsili su ga Italijani, Njemci i Albanci…
Robijao u zatvorima, prihvatilištima i logorima u Skadru, Draču i Kavaji na jugu Albanije, bjekstvo iz kazamata organizovali su mu tamošnji partizani, slobodu je ugrabio nakon 20 dana. Sve partijske zadatke izvršavao je besprekorno, da njega nije bilo autoput Beograd- Zagreb kasnio bi ko zna koliko, da bi se na kraju zbog jedne bizarne izjave jedva spasao Golog otoka.
Zbog toga je 1953, kada je imao svega 33 godine, isključen iz partije, surovo, bez riječi ohrabrenja, podrške ili hvale… Sve što je za 15 godina uradio za partiju i državu, tadašnja politika strmoglavila je u blato, i pustila niz vodu čovjeka u čiju odanost vjerovatno ni tada nije sumnjala…Bogdan Perić (91) danas sa sjetom priča o tim vremenima.
Komunista "preko" tetke Sofije
A sve je počelo još prije rata kada je golobradi Bogdan slušao priče svoje sestre od tetke Sofije Pekić, koja je već uveliko bila na meti tajnih agentskih službi i krila se kod Perića u Briskoj Gori kod Ulcinja, dok su Podgoricom, gdje je živjela, u svakodnevnim racijama hapšeni i privođeni članovi KPJ. Sofijini govori, u kojima je pričala o moći KPJ, odlučnosti njenih članova da stanu na branik domovine, paklenoj disciplini i nepokolebljivoj vjeri u bolje sjutra, fascinirali su golobradog mladića od 17 godina i doveli ga pred svršen čin.
Bogdan se sjeća da su rad pokreta pratili brojni špijuni koji su se odmah po dolasku Italijana, stavili u njihovu službu. Vrlo brzo, krajem 1942, Bogdan se našao u grupi privedenih mladih ljudih, članova KPJ, koji nijesu priznavali tuđinsku vlast ne skrivajući prkos i dostojanstvo
Bogdan se sjeća da su rad pokreta pratili brojni špijuni koji su se odmah po dolasku Italijana, stavili u njihovu službu. Vrlo brzo, krajem 1942, Bogdan se našao u grupi privedenih mladih ljudih, članova KPJ, koji nijesu priznavali tuđinsku vlast ne skrivajući prkos i dostojanstvo.
"Navodno su htjeli da kao mladi ljudi prođemo vojnu obuku. Uskoro su otkrili prave namjere jer je jedan ovdašnji Crnogorac, koji je pregovarao u ime Italijana, ubrzo od roditelja svih privedenih tražio novac za otkup. Otac je morao da proda dosta stoke da bi mi kupio slobodu . Isto su postupili i ostali roditelji ali umjesto kućama, Italijani su nas pospremili u zatvor u Skadru", sjeća se Bogdan kako su okupatori pogazili obećanje. U Skadru su se, kako kaže, zadržali nekoliko dana da bi ih nakon toga smjestili u prihvatilište u Draču.
"Tu smo odležali neko vrijeme a jedna grupa, u kojoj sam bio i ja, počela je štrajk glađu. Tada su nas poveli u logor u Kavaji, što im je od početka bila namjera. Logor je bio ograđen visokom žicom a mi smo spavali u slamaricama u nekim šatorima", sjeća se Bogdan tih vremena. Ali u logoru je bio i zatvor a u njemu sobe samice veličine 60cm x 60cm s klozetskim otvorom.
"Logoraša je bilo oko 350. Najviše iz Crne Gore i Albanije, bilo je i Hrvata iz Dalmacije kao i muslimana iz Sandžaka. U ratne ćelije, kako smo zvali samice, Italijani su smještali najekstremnije. Pošto nijesam umio da glumim umjerenost, i ja sam bio stanovnik jedne od tih samica, sedam dana zaredom", priča Bogdan, dok u njegovoj radnoj sobi, gdje smo vodili razgovor, sve pomno sluša njegova unuka Jelena. Njen djed, iako je ušao u desetu deceniju života, dobro se sjeća kako su ga hranili u samici.
Dani u logorskoj samici
"Postojalo je malo prozorče na vratima. U određeno vrijeme, jednom dnevno, prozorče bi se otvorilo a stražar bi gurnuo unutra parče bajatog hljeba, koji je zbog ustajalosti boju promijenio u plavo. Trudio sam se da ga uhvatim tu na prozorčetu, da ne padne dolje, jer sam se teško mogao pokrenuti da ga dohvatim sa poda", priča Bogdan, čiju životnu priču u detalje znaju oba sina i kćer i petoro unuka. Sedam praunuka tek će čitati knjige svog djeda o stradanju u albanskim kazamatima ali i u sopstvenoj državi u koju je uložio cijelog sebe, a ona ga u odsutnim trenucima odgurnula i marginalizovala do kraja.
Jednog avgustovskog jutra 1943, pred zoru, sedmorica logoraša su po tačno utvrđenom scenariju, preskočili ogradu i tu sa ljudima koji su im organizovali bjekstvo, čučali sat i po da svane jer je noću bilo zabranjeno kretanje u logoru i oko njega. Među njima je bio i Bogdan
Jednog avgustovskog jutra 1943, pred zoru, sedmorica logoraša su po tačno utvrđenom scenariju, preskočili ogradu i tu sa ljudima koji su im organizovali bjekstvo, čučali sat i po da svane jer je noću bilo zabranjeno kretanje u logoru i oko njega. Među njima je bio i Bogdan. Čim je svanulo, logoraši su uskočili u automobile koji su ih čekali. Da je bjekstvo bilo besprekorno organizovano, svjedoči i to što ih je u automobilima čekala nova odjeća.
"Četvorica su pošla put sjevera a nas trojica put Bojane i Crne Gore. Mislim da smo pješačili oko 60 km do Drača, cijeli dan i noć izbjegavajući susrete sa bilo kim. Rečeno nam je da se u Draču javimo ljudima iz neke pilane, koja je bila distributivni partizanski centar. Odmah su nas povezali s albanskim partizanima, s kojima smo krenuli na put do slobode", priča Bogdan.
Partizani su ih, tokom kretanja po slobodnoj teritoriji, prebacali u druge čete koje su kontrolisale teritorije do Bojane. Nakon 17 dana puta po nepoznatom terenu, tri logoraša su dospjela do obale Bojane s albanske strane. Činilo se da im se sreća osmjehnula jer su odmah nabasala na dva ribara, s barkom.
Pobjegli od Italijana, dočekali Njemci
"Mislim da je jedan bio Ulcinjanin. Tražili smo da nas prebace do druge obale, ali su oni to odbili pravdajući se da bi bilo rizično. Dogovorili smo se da mi uzmemo čamac i da ga vežemo na drugu obalu. Našoj sreći nije bilo kraja jer nas je do slobode dijelilo samo 50 metara rijeke", prisjeća se Bogdan kako logoraši nijesu ni slutili da ih tu opet čeka pakao.
"Čim smo došli do sredine rijeke, vidjeli smo gliser na kome je bilo šest Njemaca. Jedan od njih s uperenom puškom u nas govorio je: “Halt”, priča Bogdan kako je doživio drugo hapšenje, na samo korak do slobode.
Na sreću logoraša, Njemci su bili prijatni nudeći ih hranom i pićem.
"Negdje u mrklu noć, posjedaše nas u vojni kamionet. Vozili su nas preko nekih močvara, nijesmo znali kuda. Onda smo osjetili da je kamionet dotakao asfalt. Tek kad smo sišli s kamioneta, shvatili smo da smo opet u Skadru", priča Bogdan i sa osmijehom se prisjeća čudnih okolnosti, koje su ih ponovo dovele do slobode.
"Njemci su htjeli da nas predaju Italijanima, ali oni nijesu htjeli da nas prihvate jer su bili pred kapitulacijom. Sad kad se sa ove vremenske distance sjetim toga, osjećam neodoljivu potrebu da se nasmijem jer su nas Njemci na kraju predali albanskoj protekturi u Skadru. Da su nas prihvatili Italijani, vrlo brzo bi shvatili da smo odbjegli robijaši, ali oni su mislili da smo Skadrani", uz osmijeh priča Bogdan. Sjeća se da su bili srećni što su se oslobodili Italijana i Njemaca misleći da će lako postići dogovor s Albancima.
"Tu su bila samo dva naoružana Albanca. Njemci su im prilikom predaje rekli da smo uličari. Jedan od Albanaca je htio da se pokaže važan pa nas je opet ispitivao. Rekli su nam da će nas sjutra strpati u zatvor", sjeća se Bogdan tih riječi koje su mu bolno parale uši. Zar opet, mislio je dok su protekturi čekali da ih sprovedu u zatvor. Ipak, rano ujutro, Albanci su se predomislili.
"Pozvali su nas i rekli nam da nas puštaju ali da će nam, ako nas još jednom uhvate, dobro pokazati naše ribice i ulice", priča Bogdan. Svježi skadarski vazduh logorašima je odmah po izlasku iz protekture ponovo ulio nadu i optimizam da će se domoći svoje zemlje i slobode. Odlučili su da se razdvoje i pokušaju da s čobanima pređu most preko Bojane gdje je vojska tražila legitimacije.
Dva puta robijao u Skadru
Dvadeset dana pješke do kuće
"Nijesu kontrolisali čobane, neko od nas je gonio ovce preko mosta, drugi magarad i tako smo uspjeli. Kada je pala noć zaputili smo se ka brdima prema Vladimiru i Krajini. Nakon skoro 20 dana, stigao sam kući i zatekao oca i najmlađu sestru. Bio je to emotivni trenutak jer nijesu znali gdje sam. Jedan brat je bio u partizanima, a najmlađi kod majke u gradu. U kući sam se krio tri mjeseca i onda odlučio da stupim u kontakt s Lovćenskim odredom koji je jednu svoju jedinicu stacionirao kod Starog Bara", prisjeća se Bogdan kako je opet pristupio oslobodilačkom pokretu. Krajem te 1943, formirana je Omladinska brigada, kojoj je Bogdan pristupio. U toj brigadi Bogdan je ostao nekoliko mjeseci a onda je preko noći postao kurir, “jer je neko gore vidio da sam hrabar i odvažan a takvi su u to vrijeme najviše trebali vojsci”.
"Ni sam ne znam koliko sam puta išao do Kolašina, Mojkovca ili Bijelog Polja. Kasnije sam prešao u Devetu crnogorsku brigadu i kraj rata dočekao na granici s Austrijom. Izračunao sam da sam za sve to vrijeme prešao oko 14 hiljada kilometara", kaže starina dok nazdravlja domaćom rakijom koju sam proizvodi. Kada je opet došao kući, mislio je da će bar mjesec imati odmora. No, sjutradan su ga pozvali iz Bara.
"Imenovan si za partijskog sekretara za srez koji obuhvata sva ulcinjska sela osim Štoja. Što ćeš Bogdane, mislim u sebi, zadatak je zadatak. Pošto tu nije bilo plate, rekoše mi da sam imenovan i za šefa ambulante. Počeh da se bunim jer nemam veze sa sanitetom. Ćuti i radi kako ti kažemo i biće dobro", tako je Bogdan preuzeo i šefovsko mjesto u ambulanti i za to primao platu.
Bio je i predsjednik komisije koja je trebalo da izgradi pet domova kulture u Crnoj Gori. I taj, kao i ostale zadatke, Bogdan je izvršio besprekorno sve bolje se pozicionirajući u partiji stavljajući do znanja visokim funkcionerima da moraju računati na njega i za krupnija djela. To se uskoro i desilo.
"Jednog dana u kabinet me pozvao predsjednik barskog sreza Anto Mitrović. Rukovali smo se, malo popričali, a onda mi je dao zaduženje da učestvujem u operativnim poslovima na izgradnji autoputa Beograd-Zagreb. I danas kada bi neko pitao koji mi je dio života ostao u najslađem sjećanju, rekao bih da je to ta godina na izgradnji autoputa", priča Bogdan.
Jedva izbjegao Goli Otok
Već su uveliko bile prošle čistke u KPJ nakon istorijskog NE Staljinu. Na nekom neformalnom sastanku Bogdan se nije složio da bi sve trebalo nacionalizovati u državi po uzoru na Rusiju, ne sluteći da je jedan od kolega brižljivo zabilježio tu njegovu rečenicu. Bogdana je to koštalo svih partijskih funkcija, na kraju je i istjeran iz KPJ ali Goli otok je izbjegao za dlaku.
"Opet bih isto postupio", kaže čovjek koji je od tridesetih godina prošlog vijeka svakodnevno pisao dnevnik koji je stradao u zemljotresu 1979. Spasao je nešto svesaka, a dnevnika mu je bilo, kaže, žalije nego kuće.
Autoput bi kasnio da ne bi Crnogoraca
Jednog hladnog decembarskog jutra, Perića je u svoj kabinet pozvao Mihailo Švabić, generalni direktor gradilišta autoputa Beograd-Zagreb, nagovijestivši mu da mu je namijenio specijalni zadatak.
"Na gradilištu vijadukta kod Novske, fali nam materijal odgovarajućeg kvaliteta. Najbliže mjesto gdje ga možemo naći je rudnik koji se nalazi između Doboja i Maglaja. Rudnik nama potrebnog kamena je vlasništvo Prehrambene industrije Srbije. Oni ga koriste povremeno i sada je u stanju mirovanja. Je li ti jasno o čemu pričam, Crnogorac", upita me strogo ne dižući pogled s mape gdje je crvenom olovkom označio mjesto gdje se nalazi rudnik.
"Jeste, druže generalni", odgovorih k'o iz topa.
"Došli smo danas u vrijeme mira i izgradnje u situaciju da neke zadatke koji ne trpe ni najmanja odlaganja moramo izvršiti i na pomalo neregularan način. Mi taj rudnik jednostavno moramo osvojiti odmah jer je procedura za potpunu legislativu preduga", kazao je tada Švabić Periću.
Perić je uspješno izveo zadatak, uprkos brojnim problemima, ali su ga odbili Kotarski komitet KPJ i odjel za radne odnose. Da nije bilo dva Crnogorca, majora Zečevića koga je tog dana slučajno sreo u hotelu i komandanta garnizona koji je bio iz Boke, izgradnja autoputa bila bi neizvjesna. Ipak, Crnogorci su pomogli zemljaku i stavili mu 18 vojnika na raspolaganje sve dok ne dođe omladina u radnu akciju.
Već su uveliko bile prošle čistke u KPJ nakon istorijskog NE Staljinu. Sasvim slučajno, na nekom neformalnom sastanku Bogdan se nije složio da bi sve u državi trebalo nacionalizovati. Istjeran je iz KPJ ali Goli otok je izbjegao za dlaku.
Bonus video:
