Pravna infrastruktura u Crnoj Gori omogućava izgradnju male, operativne i savremeno opremljene Vojske, koja će moći da odgovori svojim ustavnim obavezama, ocijenio je vojni analitičar Zoran Bukvić.
On je ukazao da će se uskoro navršiti 12 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore, i dodao da se prije tog događaja o sistemu odbrane malo i neracionalno govorilo.
Bukvić je istakao da je pristup sistemu odbrane u Saveznoj Republici Jugoslaviji i Državnoj zajednici Srbija i Crna Gora, bio nedopustiv i bez volje da funkcioniše, što je, prema njegovim riječima, uslovilo da se vojska u tadašnjim državama nalazila u agoniji, bez izgleda da iz nje izađe.
„Sadašnje stanje i vojske, i Srbije i Crne Gore, pokazuje da je raspad državne zajednice bio plodotvoran. Crna Gora je postala članica NATO saveza, a Vojska Srbije postaje funkcionalna i savremeno opremljena“, rekao je Bukvić agenciji MINA.
On je naglasio da put do nezavisnosti nije bio lak i jednostavan, ali da se pokazao kao ispravan i dodao da je svojom vizijom nezavisne Crne Gore i izgradnji savremenog sistema odbrane, veliki doprinos dao Milo Đukanović, kao predsjednik Vlade od 2003. do 2006.godine.
Prema njegovim riječima, bilo je neshvatljivo da nije postoja jedinstven plan odbrane državne zajednice.
„Sadašnja pravna infrastruktura omogućava izgradnju male, operativne i savremeno opremljene vojske Crne Gore, koja će moći da odgovori svojim ustavnim obavezama“, ocijenio je Bukvić.
Više je razloga, kaže Bukvić, što državna zajednica sa aspekta odbrane nije mogla da funkcioniše.
„Rješenja koja su bila u Ustavnoj povelji državne zajednice Srbija i Crna Gora bila su atipična za vojnu organizaciju i teško izvodljiva u praksi. Vrhovni komandant vojske bio je Vrhovni savjet odbrane, kojeg su činili predsjednik Srbije i Crne Gore i predsjednici država članica, a odluke je donosio konsenzusom. Diskontinuitet u komandovanju vojskom teško je i zamisliv, a to se dogodilo bivšoj vojsci“, naveo je Bukvić.
Sa aspekta odbrane zajednice posljedice takvog stanja su, prema riječima Bukvića, mogle da budu katastrofalne.
„O upotrebi vojske nije imao ko da odluči. Ministar odbrane nije imao skim da koordinira i sprovodi utvrđenu odbrambenu politiku, da rukovodi vojskom i da predlaže kandidate za određena formacijska mjesta“ istakao je on.
Bukvić dodaje da je bilo problematično i finansiranje vojske.
„Nije bilo zajedničke kase, pa se vojska finansirala iz dvije kase. Dogovorom vlada država članica, Srbija i Crna Gora finansirale su vojsku svaka na svojoj teritoriji. Ovim dogovorom napravljena je sistemska greška, jer se vlade nijesu izjasnile koliku vojsku mogu i žele da finansiraju“, rekao je Bukvić.
On je istakao da Crna Gora nije odlučivala, niti se pitala kakva i kolika joj je vojska potrebna, već da su se odluke donosile u Beogradu.
Na nejedinstvo vojske, kako je dodao, ukazivale su i odredbe o služenju vojnog roka.
„Po Ustavnoj povelji, regruti vojni rok služe na teritoriji države članice čiji su državljani, uz mogućnost služenja i na teritoriji druge države članice, ako to žele. Međutim, kako još nije bila uobličena organizacijsko-formacijska struktura vojske, ovakav način popune jedinica doveo je do znatnog smanjenja brojnog stanja jedinica, što je negativno uticalo na borbenu gotovost jedinica i vojske u cjelini“, ocijenio je Bukvić.
Bonus video:
