Monotoniju kraja turističke sezone na kolašinskim ulicama „razbila“ je grupa od četrdesetak turista iz Slovenije.
Svi u „trećem dobu“, u bijelim majicama na kojima je uočljiv natpis KOLAŠINCI, a ispod „trobojka s petokrakom i Tito“, većina njih je vojni rok u nekoj od generacija između 1959 i 1965 služili u Kolašinu, a mnogi od njih, nakon pet decenija, prvi put ponovo u tom gradu.
Rado dijele sjećanja na te daleke godine i grad, koji, kako kažu, po malo čemu liči na onaj čije su ulice „mjerili“ momačkim vojničkim korakom, ali koji nikada neće zaboraviti.
Kolašina iz prvih posleratnih decenija sjećaju se po „drvenim kućama, hotelu Bjelasica , ćupovima česmama, ali i po lijepim ženama“.
Svi u „trećem dobu“, u bijelim majicama na kojima je uočljiv natpis KOLAŠINCI, a ispod „trobojka s petokrakom i Tito“
" Sada su ostali samo ćupovi i još imate lijepe žene. Tužan sam što nema više onog lijepog hotela Bjelasica, ali i srećan što je Kolašin lijep i čist grad.
Mnogo je uspomena, mnogo je emocija, mnogo je toga drugačije, a opet kao da nije prošlo toliko vremena" priča Rajko Šorvli iz Cerkna.
Molim vas, nađite Dragicu
On je sa sobom u Kolašin doveo i svoju suprugu. Pomalo stidljivo, dok ga supruga ohrabruje, pokazuje nam crno-bijele fotografije napravljene početkom 60-tih u kolašinskom selu Rijeka Mušovića .
Sada su ostali samo ćupovi i još imate lijepe žene
Na fotografiji dvije zgodne crnokose djevojke. Jedna od njih, kaže Rajko, je Dragica. Ne sjeća joj se prezimena, nikad je nakon služenja vojnog roka nije sreo, ali nije je ni zaboravio.
Moli da je nađemo i da joj damo fotografiju. Ostavlja i nekoliko svojih porodičnih fotografija i adresu.
Rajkovi zemljaci rado nastavljaju priču o „kolašinskim djevojkama“. Pričaju o „smjerno vaspitanim, lijepim ženama, kojima se nije moglo lako prići“.
Ne smije da voli jer je vojnik
Ipak, sa smijehom pričaju da je jedna Kolašinka, kojoj je srce, na prečac, osvojio zgodni vojnik Slovenac pitala da li je voli, a on odgovrio „Ja ne smije da te volim, ja sam vojnik“.
Mada, dodaju zaljubljivali su se i voljeli u Kolašinu. Nijesu samo djevojkama bili mili Slovenci, voljeli su ih i mještani.
" Ljudi u Rijeci Mušovića su nas voljeli. Družili smo se s njima i nikada nijesmo osjetili da smo „stranci“. Posjetili smo danas skijalište Jezerine, prošli smo, kažu, pored tog sela, ali ga nijesam poznao.
Nijesu samo djevojkama bili mili Slovenci, voljeli su ih i mještani
U tom selu je nakada bio vojni magacin. Nijesam mogao pretpostaviti da je hrpa kamena i temelji koji se jedna naziru, pored koje smo prošli ostatak od našeg nekadašnjeg magacina.
Svratio bih u Rijeku Mušovića, ne znam da li je iko od ljudi koje sam poznavao još tamo, ali, svejedno, bilo bi zadovoljstvo. Volio bih da znam šta sada rade i kako izgledaju djeca koje je u tom selu bilo mnogo" priča Rajko.
Napio se vode kao prije pola vijeka
Jože Kutin je poslije 52 godine prvi put u Kolašinu. Prisjeća se da je bio jedan od 600 vojnika , koliko ih je tada bilo u kasarni Breza. Više od dvije trećine su bili Slovenci, a iz te tadašnje jugoslovenske republike bilo je i nekoliko oficira.
Kapetan vojske SFRJ Viktor Šulov prvi put je vojničku uniformu obukao u kasarni Breza.
Boravak u Kolašinu iskoristio je da se napije vode, kao nekada prije pola vijeka, sa ćupova česama, koji su još jedino ostali od nekadašnjeg ambijenata oko hotela Bjelasica, na čijem mjestu je sada moderna „Bjanka“.
Kapetan vojske SFRJ Viktor Šulov prvi put je vojničku uniformu obukao u kasarni Breza
Nekadašnje vojnike kolašinske kasarne Breza interesuje sve što ima veze s Kolašinom. Raspituju se o broju stanovnika, preduzećima, pitaju kako se živi. Primjećuju da kao i davnih 50-tih i 60-tih prošlog vijeka „još ima mnogo ljubaznih ljudi“.
Kažu da su ih u prodavnicama čašćavali, slušali njihove priče, da su pokušali da odgovore na njihova mnogobrojna pitanja o ljudima koje su kao vojnici poznavali...
Neki će i do Pljevalja
Najviše vremena grupa slovenčakih turista provela je u kafani, čija je vlasnica Snežana Bogdanović, porijekom Slovenka. Sati druženja i veselja sa svojim „zemljacima“, kako kaže, za nju su dragocjen doživljaj.
Ona je sa zadovoljstvom prevodila nostalgične priče svojih sunarodnika novinarima. Priča nam kako je među grupom Slovenaca i jedan, koji je došao umjesto brata.
" Brat mu je služio vojsku u Kolašinu. Iz poštovanja prema danima koje je njegov brat proveo u Kolašinu on je došao. Dvojica ovih ljudi su služili vojsku u Pljevljima i poslije posjete Kolašinu nastavljaju tamo" kaže Snežana.
Bivši vojnici vojske SFRJ uspjeli su da uđu u kasarnu Breza. To je za njih, kako tvrde, neponovljiv doživljaj.
Uživali su u boravku u Kolašinu, nije ih uvrijedilo što ih niko od lokalnih zvaničnika nije primio. Važno je, kažu, da su se osjetili dobrodošlim kod „običnog naroda“.
Spremajući se da krenu iz „svog Kolašina“ priredili su nam neponovljiv doživljaj- zajedno su otpjevali nekoliko vojničkih pjesama iz vremena kada su oni bili vojnici.
Stihovi u kojima se spominju vojničke ljubavi, tužni rastanci, ali i radost zbog povratka kući, nasmijana lica i priče Slovenaca o „nekom drugačijem Kolašinu u drugačijem vremenu“ ostavili su mnogo „dobre energije“ na kolašinskim ulicama još dugo nakon što je autobus krenuo prema Babljoj Gredi
Galerija
Bonus video:
