Još nekih desetak dana, i u čuvenu Kraljevsku marinu u Abu Dabiju stižu tri Baranke; tačnije -“Baranke”, ojedrene drvene barke koje se u ovom momentu nalaze na Malti, u takozvanim flet-rek kontejnerima. Ovo je prvi izvoz u Arabiju jednog domaćeg finalnog proizvoda stvorenog u Baru, ne samo u ovom vijeku, a drvene ljepotice djelo su poznatih barskih kalafata Nenada Nena Bokovca i njegovog oca Pera.
“Baranke” su krenule na put 14. marta iz Bara, na palubi kontejnerskog broda. Kontejneri sada na Malti čekaju prekrcaj na brod za terminal Džebel Ali kod Dubaija, a odatle je krajnja destinacija Kraljevska marina. Do novih vlasnika u Ujedinjenim Arapskim Emiratima ispraćene su sa barskog “škvera” kod Upravne zgrade AD Luka Bar gdje su i stvorene iz znanja, znoja, ljubavi i energije majstora kalafatske radionice Bokovac. A ko je, odnosno, šta je kalafat?
“Pa, postoje dva značenja riječi kalafat, koja se koristi i u Italiji i u Hrvatskoj. Prvo, to je majstor koji stavlja kučinu između dasaka, a drugo, to je glavni majstor. Dakle, to je moj otac Pero koji je kalafatanje u Baru pokrenuo još 1965. godine, a i dan-danas nadgleda sve radove na drvenim brodovima kojima je i posvećen ovaj za jedne zanat, a za druge - umjetnost”, priča Nenad za “Vijesti”.
Ojedrene drvene barke Bokovaca već četiri godine blistaju ljeti na vezu ispred hotela “Regent” u Porto Montenegru, gdje su ih i vidjeli pasionirani ljubitelji jedrenja iz UAE, koje su potom zadivile performanse ovih brodova. Došli su u Bar, oduševili se kada su vidjeli da Bokovci brodove grade tradicionalno, bez epoksidnih smola, i poručili im tri “Baranke”.
“Bio je to veoma težak zadatak, različiti modeli - pet, šest i devet metara, a kada radite seriju istih dimenzija, sve je mnogo lakše. Rok izrade od 12 mjeseci skratili smo za deset dana, uz veliku organizaciju posla bili smo u radionici po čitav dan, a na završetke svih papira čekalo se par mjeseci i evo, konačno, sada idu u Kraljevsku marinu”, kaže s ponosom Nenad.
Njegova supruga Radomirka-Lala ističe da je ovo velika stvar i za barske kalafate i za crnogorsko pomorstvo, kruna dugogodišnjeg rada “da sami kao porodica napravimo izvoz brodova u Ujedinjene Arapske Emirate”.
“Slavimo, iako je bila nepovoljna ekonomska situacija i nije bilo podrške. Kod kupaca iz UAE ništa nije manjkalo sa finansijske strane, a sa naše strane nije nedostajalo ljubavi prema radu i odgovornosti prema ovom poslu. Jako je bitno da smo brodove nazvali ‘Baranke’, da je ovo sada crnogorski brend koji smo zaštitili. Imamo i žig, to je novi tip broda koji smo mi napravili, bili smo i radnici i kalafati i inžinjeri”, dodaje Lala.
Sem Nenada i Pera, danas na ovom dijelu primorja nema više takvih majstora. Kaže Neno, ima nekih stolara koji su došli sa strane, ali,”kalafat je posebna vrsta stolarije, ne može ipak to stolar da radi”. Druženje sa dlijetom, strugom, piljevinom, Neno je počeo još od malih nogu, prateći u radionici oca kako vješto i neumorno udahnjuje novi život vremešnim drvenim barkama.
“Počeo sam sa tatom, otkad znam za sebe. Sve je išlo redom, imali smo servis, remontovali barke, pa smo napravili kompletnu drvenu koču ‘Jadranka’, za njom je krenula i proizvodnja barki ‘arsenalki’, sada i ‘baranki’…”, dodaje sagovornik “Vijesti”. Bokovci u gradnji koriste “naše drvo”- murvu, muliku, bagrem, ubace ponešto tikovine i mahagonija, “to je kozmetički dio”. Veli Neno, murva je veoma laka kad je suva, a jaka je i trajna, mulika takođe, pa brodovi od njih “sa finim održavanjem” lako mogu da izdrže skoro čitav vijek! To se očekuje i od njihovih barki koje su ojedrili - opremili latinskim jedrom. Ta inovacija je otvorila novo poglavlje u životu ovih drvenih brodova.
“Produžili smo život ‘Arsenalki’, koja je nastala u bivšem Arsenalu, tivatskom vojno- remontnom zavodu gdje je sad Porto Montenegro, preuzeli smo gradnju po tom tipu, da ne bi zamro. Dugačka je 4,75, široka 1,70 m,teška oko 450 kg, modifikovali smo je prema potrebama jedrenja, i počeli da ih pravimo 2013. godine. Crna Gora ima malo svojih tipova drvenih brodova, a ovaj smo dobro poznavali jer smo ga remontovali cijeli život. Dobili smo veliku brzinu sa latinskim jedrom, na momente i 11 nautičkih milja, što je konkurentno u čitavom svijetu, u svim klasama. Želimo da napravimo nacionalnu klasu ojedrenih ‘arsenalki’, za što je potrebno sedam brodova. Na proljeće ćemo imati osam identičnih, moći ćemo da pozovemo goste iz cijelog svijeta da jedrimo”, nastavlja Nenad.
Prve dvije ojedrene “arsenalke” dobile su imena po ćerkama - “Anđela” i “Andrea” i one su sada porodični mezimci. Kroz proizvodnju ovih brodova, i Nenad je počeo da jedri - drži se samo latinskog jedra, “da ne bih pobrkao parametre”.
Sve je počelo i završiće se sa drvenim barkama
“Drveni brod je za kulturu i tradiciju jedne pomorske zemlje čudo, da je sreće. Treba ih održavati, imamo malo modela, to je nacionalno blago jedne države, i istorija i budućnost pomorstva, sve je počelo sa tim drvenim barkama, i sve će se završiti sa njima”, ističe Nenad.
“Markiša” od 118 ljeta prošao popravku kod Bokovaca
Precizne evidencije koliko su Pero i Nenad popravili plovila nema, ali, ne samo u Baru, svi drveni brodovi prošli su kroz njihove ruke, Neno veli da je najstariji koji je popravljao bio “Markiša” na vezu u barskoj marini - čak 118 godina!
“Kvalitet drvenog broda u odnosu na plastične i metalne je njegova stabilnost na moru, sigurnost… No, njegovo održavanje je teško i skupo, tako da ne treba uzimati drveni brod ako ne volite da radite oko njega. Ne kaže se tek tako da je čovjek sa drvenim brodom srećan dva puta - prvi put kad ga kupi i drugi put kada ga proda”, priča mlađi barski kalafat.
Galerija
Bonus video:
