Nekoliko sati čekanja na moskovskom Domodjedovu, pred let za najveći zapadnosibirski grad, Omsk, neprijatno je podsjetilo na 38 žrtava u nedavnom terorističkom aktu na tom aerodromu.
Brzo se, ipak, oslobađate loših misli u masi koja neprekidno žuri. Život se ionako, putovali ili ne, prečesto stavlja na kocku.
Žalio sam što je let noću i što neću moći ništa da vidim od silnog ruskog prostranstva. Kao u inat, posljednja martovska noć je bila sasvim vedra. Nakon skoro tri i po sata leta, u sam rasvit, pojavila su se svjetla Omska.
Prijatna i čista aerodromska zgrada otopli utisak inače hladnog aprilskog jutra na još zaleđenoj sibirskoj zemlji. U Sibiru sam prvi put, zbog učešća na međunarodnoj konferenciji, na temu “Visokoškolska korporativna organizacija i građansko društvo”.
Na aerodromu nas čeka naš domaćin, Sergej, organizator konferencije i direktor Omskog trgovinsko-ekonomskog instituta. Na putu do hotela „Kamelot”, na nekoliko kilometara od grada (da gostima ne smeta buka) domaćin nas upoznaje sa istorijom Omska, starog skoro 300 godina.
U skladu sa željama generala-gubernatora
Grad je osnovan 1716. g. na ušću rijeke Om u Irtiš. U početku je služio kao pogranično utvrđenje - kapija prema Južnom Sibiru i Srednjoj Aziji. Godine 1782. Omska tvrđava dobija status grada.
Svoju kratku priču o istoriji grada Sergej je završio optimističkim očekivanjima njegovog daljeg razvoja
U 19. vijeku Omsk se naglo razvija, u skladu sa željama i planovima generala-gubernatora, koji su angažovali različite arhitekte, a te razlike u arhitekturi, kako smo se kasnije mogli uvjeriti, oko lako otkriva.
Najveće promjene u izgradnji grada desile su se poslije 1894. godine kada je kroz Omsk prošla željeznička pruga, koja ga je povezala sa Moskvom, Peterburgom i Dalekim istokom. Saobraćajna veza imala je za posljedicu nagli priliv stanovnika. Posljednji popis je pokazao da u prijestonici Zapadnog Sibira živi oko milion i dvjesta hiljada ljudi.
U Omsku žive pripadnici 24 nacionalnosti. Postoje bogomolje za sve konfesije. Svoju kratku priču o istoriji grada Sergej je završio optimističkim očekivanjima njegovog daljeg razvoja.
Posjeta mitropolitu Teodosiju
Plan mjera ruske vlade iz 2008. godine obuhvata izgradnju metroa i novog aerodroma, dječjeg kompleksa sa zoološkim vrtom, biblioteke, novih škola i sportskih objekata. Sve to, na svega nekoliko godina od jubileja - tri vijeka grada.
Jednodnevni izlet sljedećeg dana do Boljšerečja (Velika Rijeka), udaljenog dvjesta kilometara od Omska, bila je prilika da se upoznamo sa sibirskom provincijom
Posjeta mitropolitu Omsko-tarske oblasti, Teodosiju, osamdesetdvogodišnjem duhovniku, zaslužnom za izgradnju ogromnog kompleksa Ačairskog manastira, bila je zakazana već prvog dana u podne.
Mitropolitu smo poklonili ikonu Svetog Vasilija Ostroškog, ali i crnogorski prevod knjige „Pisma svetih carskih mučenika“, koja govori o stradanjima i ubistvu posljednje carske porodice Romanovih. Iako protokol to nije predviđao, zamoljeni smo da ostanemo na doručku u mitropolitovoj rezidenciji.
Jednodnevni izlet sljedećeg dana do Boljšerečja (Velika Rijeka), udaljenog dvjesta kilometara od Omska, bila je prilika da se upoznamo sa sibirskom provincijom. Ovdje se, uistinu, nije moglo oteti utisku da se živi mnogo skromnijim životom, iako su neviđeno ljubazni i gostoprimni domaćini djelovali kao sasvim zadovoljni ljudi.
Uz zdravicu pušta i suzu
Slike su filmske - drvena crkvica, skoro sagrađena, ličnim naporima mještana (kažu, bez ijednog eksera). Skromni pogon domaće radinosti sa nekoliko starinskih razboja, na kojima se tkaju platna sa vezom i ručno rade platnene lutke.
Napuštena sela, razrušene zgrade kolhoza, betonski kosturi, zaboravljene oranice i veoma loš put od Omska do Boljšerečja, svjedočanstva su da sadašnja vlast mnogo ne brine o razvoju rejona
Stare drvene kuće bogatih spahija i kočijaša, pretvorene u muzeje, u kojima se očuvala atmosfera davnih vremena…
Ivan, koji je u ovim krajevima nekada krstario na konju kao komsomolski rukovodilac, uz „tost“ (zdravicu), pušta i suzu. Žal za mladošću, ili neostvarenim komunističkim idejama, tek sve ono što nam je pokazao putem dugim 200 kilometara, govori da taj kraj nije mnogo dobio u postkomunističkom periodu.
Napuštena sela, razrušene zgrade kolhoza, betonski kosturi, zaboravljene oranice i veoma loš put od Omska do Boljšerečja, svjedočanstva su da sadašnja vlast mnogo ne brine o razvoju rejona, koji je ogromni rudnik energetskog bogatstva.
Osam zloglasnih Staljinovih gulaga
Ačairski krsni ženski manastir je neobična priča o tome kako je mjesto na kome se nalazila kolonija broj osam zloglasnih Staljinovih gulaga postalo svetinja. Manastir je podignut na kostima nekoliko hiljada stradalih mučenika. Na manastirskom kompleksu nalazi se i sveti izvor tople vode.
Slikar, koji je četiri godine prije smrti oslijepio, ostavio je iza sebe ogroman broj slika
Običaj je da se vjernici okupaju i u njemu „ostave svoje grijehe“. Na domaćinovo insistiranje pristajemo i na taj ritual, iako je u trenutku kupanja temperatura bila šest stepeni, dok je voda na izvorištu, kažu, jednaka temperaturi čovjekovog tijela.
Muzej likovne umjetnosti, koji nosi ime slikara Mihaila Aleksandroviča Vrubelja, jedna je od znamenitosti grada, koju neće propustiti da vam pokažu. Konzervativni kritičari Vrubelja su smatrali za šarlatana sklonog oholom „genijalizmu“.
Freske mu nijesu bile dovoljno cijenjene, a slike i platna su često, zbog neshvatanja izazivale podsmijeh malograđana. To je rezultiralo teškom duševnom bolešću Mihaila Aleksandroviča Vrubelja, koja je, kako kažu, razbudila Demona, sličnog onome sa njegovih slika.
Slikar, koji je četiri godine prije smrti oslijepio, ostavio je iza sebe ogroman broj slika, grafika, ilustracija i skulptura koje se čuvaju u muzeju likovne umjetnosti.
Tu su se vjenčali Tito i Pelagija
Na 20. vijek u Omsku podsjećaju i imena ulica, koja nijesu mijenjana uprkos ideološkim preokretima. Ne samo da je uspomena sačuvana na Marksa i Lenjina, već i na Josipa Broza Tita. Ulica sa njegovim imenom nalazi se u širem centru grada.
Za stanovnike ovoga grada, koji leži na dvjema rijekama, Omu i Irtišu, kažu da su pitomiji od sunarodnika u drugim krajevima velike Rusije
Možda je to, pored ostalog, zaslužio zato što se baš ovdje vjenčao sa svojom prvom suprugom Pelagijom. Omsk je u Drugom svjetskom ratu izgubio oko 300.000 stanovnika, ali se u istom periodu broj stanovnika utrostručio zbog ogromnog priliva izbjeglica.
Za stanovnike ovoga grada, koji leži na dvjema rijekama, Omu i Irtišu, kažu da su pitomiji od sunarodnika u drugim krajevima velike Rusije. Ko je imao priliku da posjeti Omsk i makar još jedan ruski grad, bez sumnje će se u to uvjeriti.
Neki tvrde da je to zbog toga što Om, po kojemu je grad dobio ime, teče kroz ravničarske krajeve, a njegovo ime u prevodu znači mirna rijeka.
U omskom zatvoru nastali „Zapisi iz mrtvog doma“
U omskom zatvoru četiri godine je proboravio Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Tu je u nemogućim uslovima napisao „Zapise iz mrtvog doma“.
U muzeju Dostojevskog, pored niza rukopisa, knjiga i drugih književnih materijala, čuvaju se i okovi, teški blizu 17 kilograma, koji su četiri godine bili nerazdvojni rekvizit ovog čuvenog katoržnika.
Nedaleko je i zgrada u kojoj se nalazila administracija admirala Kolčaka. Odavde, iz prijestonice bijelih snaga, on se borio protiv crvenih sve do 7. februara 1920. godine, kada je uhvaćen i strijeljan.
Galerija
Bonus video:
