"Zdravo, ja sam Miloš. Ja sam zavisnik", tako se predstavio Miloš Vijačić, slikar i klijent Centra za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci na Kakarickoj gori.
Životna priča tog mladog čovjeka koji je nepovratno izgubio veći dio svog života mogla bi da posluži kao primjer mladim ljudima da ne posežu za alkoholom i drogom jer time neće riješiti problem sa samim sobom već će više upasti u taj ponor još dublje.
"Rođen sam u Paraćinu prije 37 godina. Odrastao sam u Kotoru, potičem iz pomorske porodice. Tamo sam završio osnovnu školu i jedan dio srednje. Bio sam dijete za primjer ništa drugačije od vršnjaka. Nisam ni slutio da meni može da se desi da ovako uništim 13 godina života koliko je trajao moj pakao kao zavisnika", kaže Vujačić.
Prvi kontakt sa alkoholom imao je srednjoj školi, kao i većina momaka u tom uzrastu i to kako kaže vikendom.
"U srednjoj školi sam bio malo nemiran, što je tipično za jednog adolescenta. Buntovništvo me je dovelo do toga da ponavljam razred ali tada je sve bilo u redu i srećan sam što sam taj najglavniji period formiranja prošao bez alkohola", kaže Vujačić.
Protiv svoje odluke upisao pomorstvo
"Srećan sam što sam taj najglavniji period formiranja prošao bez alkohola", kaže Vujačić
Iznalazio je načine da odustane i to se desilo nakon godinu dana, kada odlučuje da pokuša da položi prijemni ispit na Fakultetu Likovnih umjetnosti na Cetinju.
"Najradije bih zaboravio taj period jer je bio mnogo težak i umnogome doprinio svemu što mi se dešavalo nakon toga. Iako sam dobijao pohvale da su radovi odlični, dvije godine zaredom ne uspijevam da se upišem na Likovnu akademiju. Tada sam se razočarao i počeo da pijem, a probao sam i ekstazi, heroin, marihuanu i kokain, ali nikad nisam od toga bio zavisan. Moja supstanca je bio alkohol", priča Vujačić.
Kad je u upao u svijet alkohola i droge prva je to primijetila Miloševa majka moleći ga da prestane da pije i da ode da se liječi.
Svi okolo vidjeli su problem
"Bio sam sebičan i sve što sam vidio da mogu ja sam od toga odustajao, ničim nisam bio zadovoljan, osjećao sam veliku prazninu u sebi. Sreću i nesreću sam vezivao za nešto oko mene. Za moje nezadovoljstvo su uvijek bili krivi drugi dok sa druge strane trebao mi je neko ili nešto da bih bio srećan. Šta god da dobijem nije me zadovoljavalo, šta god da postignem i uradim nije me činilo srećnim. Ja sam za svoje mane mislio da su vrline . Svi su oko mene vidjeli moj problem i to koliko pijem, ali sam im govorio da nemaju pojma, da griješe, da je sa mnom sve u redu. Ja nisam alkoholičar, rečenica kojom se svaki alkoholičar brani", kaže Miloš.
Za moje nezadovoljstvo su uvijek bili krivi drugi dok sa druge strane trebao mi je neko ili nešto da bih bio srećan, kaže on
"Imao sam vezu od tri godine, ali i to sam uništio sa svojim opijanjem jer ko bi mogao da živi sa alkoholičarem. Nerealno je, zar ne? Dešavalo mi se da sam bio po deset dana pijan. Doručak, ručak i večera bili su mi pivo. Propao sam i fizički jer nisam jeo. Znalo je da se desi da imam pet eura u džepu, a ja umjesto da kupim osnovne namirnice, odem i kupim pivo. Više mi društvo nije trebalo da bih se napio, počeo sam sam da pijem", priča Miloš.
Brojni bezuspješni pokušaji liječenja
Nekoliko puta je pokušao da se izliječi. Najduži period apstinencije od alkohola bio je osam mjeseci, međutim u tom periodu iako nije konzumirao alkohol, koristio je drogu.
"U toku tih osam mjeseci zaposlio sam se , čak sam u jednom trenutku radio i dva posla. Radio sam kao menadžer u jednom kotorskom hostelu u čemu mi je pomoglo i to što dobro govorim italijanski i engleski, ostvario sam emotivnu vezu i taj period je bio baš lijep, ali desio se momenat kad sam popio času piva i opet je sve krenulo stranputicom. Za mjesec dana sve se okrenulo. Izgubio sam posao, djevojku i ponovo propadanje, gore nego ijedno prije toga. Pokušao sam da se liječim i u bolnici u Kotoru, ali mi program nije odgovarao, jer se bazirao na sedativima. Iako nisam taj period koristio alkohol, konzumirao sam marihuanu tako da nisam bio čist, prisjeća se", Miloš.
Da najviše trpi porodica zavisnika pokazuje Milošev primjer. Tako je osim sebe do ponora doveo i svoje najmilije .
"Porodicu sam uništio sa svojim ponašanjem, doveo do toga da se i otac i majka razbole od mene. Oni se sada nalaze u Domu za stare osobe. Otac mi je obolio od Alchajmerove bolesti, a majka isto ima problema sa zdravljem pa ne može da se stara o njemu, i jedini je način bio da pređu u Dom", kaže Vujačić.
Zavisnička ličnost
Pravi problem svakog zavisnika je njegova zavisnička ličnost. Ima mnogo ljudi koji su jaki kao ličnosti i koje zavisnicima ne mogu učiniti nikakvi problemi ni tragični momenti iz djetinjstva, kao sto su Miloša.
"Moj otac je alkoholičar koji nikad nije sebi priznao da ima problem. Taj njegov problem je uticao na mene, dok na mog brata nije. Ja sam mislio da ću biti srećan ako imam dobar posao, stan, lijepu curu, novac, sve sam to imao, ali opet nisam bio srećan. Sve prave stvari, mir, toleranciju našao sam u sebi tek kad sam dosao u Centar i kad sam sam sagledao svoje greške. Mislio sam kako su svi protiv mene, smetao mi je sistem vrednovanja kako to da neko ima nešto, a ja nemam, iako sam bolji. Smatrao sam sebe dobrim čovjekom, a kako mogu biti dobar ako mislim da treba da mi se vrati to kad nekom pomognem?", pita se Mioš.
Kao pokazatelj da Miloševa svijest više nije kao prije je i organizovana donatorska izložba na kojoj je izložio svojih 12 slika koje predstavljaju 12 koraka koje je prešao i sakupio 2000 eura kako bi pomogao drugu iz Centra koji nije imao novca za nastavak terapije.
"Ne želim da održana donatorska izložba bude samo jedna iskra koja će se ugasiti već da se što više angažuju firme i renomirani slikari koji bi mogli da kao donaciju daju svoju sliku na prodaju kako bi sakupili pare za liječenje budućh klijenata", priča Miloš Vujačić, bivši alkoholičar koji je pobijedio samog sebe.
Bio sam dijete za primjer ništa drugačije od vršnjaka. Nisam ni slutio da meni može da se desi da ovako uništim 13 godina života koliko je trajao moj pakao kao zavisnika - kaže Vujačić
Program traje godinu dana
"Hrabrost je pogledati sebe samog. Ko si ti? Šta želiš od života?", kaže Vujačić na kraju razgovora
Svi klijenti koji se prijave tu su svojim voljom i mogu napustiti centar kada hoće. Dolaskom se potpisuje ugovor na 21 dan izlolacije, a zatim na 11 mjeseci jer program traje godinu dana. U toku izolacije posjete nisu dozvoljene dok u prvih šest mjeseci klijent može da ima posjete ali samo u sklopu Centra. Drugih šest mjeseci klijentima je dozvoljeno da napuste centar svaki drugi vikend na 48 sati.
Tretman liječenja košta 1000 eura mjesečno od čega 330 eura daje klijent, 333 eura daje Glavni grad i 330 Socijalno osiguranje.
Ove cijene važe samo za državljane Crne Gore dok strani državljani plaćaju pun iznos.
Oporavak je moguć
Miloš se u Centar prijavio sam i uskoro ističe godina dana koliko u njemu provodi. Jedino mu je do sada pomogao program ovog Centra koji se bazira na grupnim terapijama bez upotrebe medikamenata.
"Ovdje sam okrenuo drugi obraz .Užasno je boljelo kad sam shvatio da sam više loših stvari uradio nego dobrih, da nije hrabrost kao što sam mislio pod dejstvom alkohola, da sam ja hrabar ako se sa nekim pobijem. Hrabrost je pogledati sebe samog. Ko si ti? Šta želiš od života ? Koje te stvari čine srećnim ? Nije problem alkohol ni droga, ostavljao sam ja to više puta, problem je bio u meni zato sam se i vraćao poroku", kritičan je prema sebi Miloš.
Miloš kaže da želi poručiti svim ovisnicima da je oporavak moguć.
Bonus video:
