Predsjednik Borda direktora "Vijesti" Željko Ivanović govorio je na svečanoj godišnjici Skupštini najveće danske izdavačke kuće JP-Politiken Hus.
Svake godine na svojuj Skupštinu ovaj izdavač poziva specijalnog gosta iz vodećih svjetskih medija, kao što su Njujork tajms, Vašington post, Zidojče, Tajms..
Ove godine je ta čast ukazana "Vijestima" i Ivanoviću.
Prenosimo govor Ivanovića
"Neću vam reći ništa novo ali važne stvari valja često ponavljati po cijenu da se bude i dosadan - nema nezavisnih i kredibilnih medija bez finansijski održivih medija. Zato kada govorimo o tako važnim temama kao što su sloboda govora i pravo javnosti da zna, moramo voditi računa i o ovoj drugoj često nevidljivoj strani - kako se svaki medij izdržava!? Da li je samoodrživ ili zavisi od donacija. Još ako te donacije dolaze od lokalnih nedemokratskih Vlada ili moćnih pojedinaca, tajkuna, ili čak mafije kao što je slučaj na Balkanu - onda nema riječi o slobodi govora i odgovornim medijima.
Biznis first - što bi rekao predsjednik Tramp. Ali ne biznis po cijenu da zažmurite na zločin ubistva novinara zato jer su njegove ubice naručene od šefa režima i države koja je veliki kupac američkog oružja. Onda time u stvari podrivate i direktno urušavate slobodu medija kao kamen temeljac svakog demokratskog i otvorenog društva.
Crna Gora, zemlja iz koje ja dolazim, po broju stanovnika je malo veća od Kopenhagena - svega 650.000 ljudi živi u njoj. Prosječna plata je na žalost višetruko, šest ili sedam puta manja nego u Kopenhagenu - svega 510 eura po glavi stanovnika. Pa kako onda na takvom tržištu napraviti biznis od izdavaštva!? Kako naparaviti finansijski održiv medij jer je to preduslov kredibilnog i pouzdanog medija. Teško. Ali neću vam pričati o biznisu. Ima ovdje među vama mnogo boljih govornika na tu temu. Želim nešto da kažem za samo 15 minuta koje su mi date o cijeni slobode i kredibilnih medija i to u jednom dijelu Evrope kao što je Balkan gdje se zbog kvalitetnog i istrazivačkog novinarstva gubi čak i život. Tema postaje značajnija zbog činjenica da se tako važne stvari kao što su ubistva novinarki i novinara zbog priča o korupciji i organizovanog krimala počnu dešavati i u zemljama EU.
Medijska grupa Vijesti iz koje ja dolazim je u posljednjih 15 godina preživjela 26 fizičkih napada, žrtve su bili naši osnivači, urednici, novinari, kao i nšse prostorije ili transportna vozila. Bilo je prebijanja drvenim palicama u takozvanim sačekušama, ali i bacanja bombi i pucanja. Upravo je ovih dana naša koleginica Olivera Lakić na koju je prije skoro godinu dana nepoznati napadač pucao iz pištolja i ozbiljno je ranio, primila u Americi nagradu kao jedna kd 10 najhrabrojih žena svijeta. Nijedan od ovih napad iako su prošle godine, a za neke od njih i decenija i duže, nije rasvijetljen. Štaviše nakon većine tih zločina smo vidjeli da su institucije sistema, policija, tužioci, sudije, angažovani na zataškavanju napada i sakrivanju, a ne otrkivanju napadača i nalogodavaca.
Možda se sada pitate, iz komodoteta i slobode koju uživate u svojoj Danskoj, zašto!? Zašto neko naređuje fizičko nasilje nad najuglednijim medijem u zemlji, najpoznatijim novinarima i urednicima.
Razlog je u sljedećem. Crna Gora je zemlja bez demokratske tradicije, u Crnoj Gori vlast nikada, u njenoj hiljadu godina dugoj istoriji nije promijenjena na izborima. Uvijek su smjene bile posljedica pučeva, prevrata, revolucija. Tako smo dočekali pad Berlinakog zida i pad komunizma 1989. Doživjeli smo kao i ostatak Istočne Evrope i višepartizam,ali čitavo vrijeme, tri decenije imamo na vlasti istu partiju i istog lidera. Možda ste čuli za ime Milo Đukanović. Po mnogim zapadnoevropskim medijima, najbogatiji ili jedan od najbogatijih političara u Evropi iako čitavog života kao premijer ili predsjednik radi za platu od nepunih 1.000 eura mjesečno.
Znate poslovicu koja kaže - svaka vlast kvari čovjeka, apsolutna najviše. Ta 30 godina duga vlast jedne partije i jednog čovjeka razorila je institucije, korumpirala društvo, od glave do repa, podijelila narod i posijala mržnju, poharala resurse i od jedne zemlje koja liči na Švajcarsku ili Austriju napravila siromašni kutak Evrope gdje blizu 30 odsto stanovništva živi na granici socijlanog minimuma.
Za 30 godina dvije generacije su izgubile budućnost jer su pogašene fabrike, pokradena državna imovina, čitava ekonomija svedena na turizam i usluge.
Umjesto zajednice individua, fiansijski nezavisnih pojedinaca, tako smo dobili stado zavisnih i obezličenih pripadnika. Vojnika na neki način. Umjesto otvorenog društva dobili smo kasarnu.
Evo sad jedan citat: "Začkoljica je u tome što su članovi njegove administracije jednako pokvareni kao on. Svakom monstrumu u istoriji - to treba naglasiti - bila je potrebna velika pomoć da bi sproveo svoju politiku”. Ne odnosi se ovaj citat na Crnu Goru i predsjednika Đukanovića već ovako veliki američki pjesnik Čarls Simić kritički sagledava svoju zemlju nakon prve dvije godine Trampove vladavine. Ali nema šta da se doda ni u slučaju moje zemlje. Ali ako umjesto jakih pjesničkih ekspresija pređemo na suvoparni birokratski jezik briselskih političara i tamo ćemo naći slične definicije kada je Crna Gora u pitanju - mi smo već sedam godina, a kako stoje stvari još najmanje toliko ćemo biti kandidat za članstvo u EU. Na tom putu Brisel prati naš navodni napredak i svake godine u Progres Report EK, na ovaj ili onaj način se ponavljaju konstacije o problemima sa korupcijom, kriminalom, zarobljenim institicijama, nepotizmu i ostalim slabostima društva i države.
Sada možda naslućujete otkud naši problemi. Šta je posao odgovornih medija osim da pišu o pomenutim anomalijama. Korupciji, namještenim tenderima, nenamjenskom trošenju javnih prihoda, zavisnim i kontrolisanim insitucijama, uništavanju okoline, rasprodaji resursa. Novinari su psi čuvari demokratkih vrijednosti i zaštitnici javnog interesa. Bar smo mi odabrali da igramo takvu ulogu. I da dnevno izvještavamo i istražujemo otkud predsjedniku države sat na ruci od 106 hiljada eura, kako njegov brat može biti jedan od tri najbogatija građanina Crne Gore ako nikad nije imao ozbiljan posao i biznis, kako sada njegov sin potisuje sa Vladom koju vodi otac ugovore o izgradnji malih hidroelektrana, ili kako njegova sestra kao advokat dobija poslove zastupnja i otvaranja kompanija od gotovo svih stranih investitora.. Sumirajući učinak predsjednika Trampa Čarls Simić piše: "Sada živimo u zemlji čiji je politički sistem previše korumpiran da se odbrani od lopuža..."! Današnji Montenegro je školski primjer pomenute definicije. Čarls Simić zaključuje da Amerikanci bolje nijesu ni zaslužili. Šta tek reći za nas. Svaka je vlast ogledalo naroda, ali ponekad poštena i istinski vizionarska vlast i od najgoreg naroda napravi najbolju državu. U tome je razlika između neodgovornih i odgovornih političkih elita.
Naš predsjednik kaže - neću dati ostavku, šta mi možete. A propaganda koju samo on naziva medijima onda orkestritano kreće u linč nas koji smo se usudili da pišemo o svim tim stvarima.. Za razliku od predsjednika Trampa koji najboljm medijima u Americi kaže samo fake news - naš predsjednik nama poručuje kako smo medijska mafija. Diigao je policiju, pravosuđe, propagandu, sve poluge ove male zemlje da bi doveo do našeg gašenja. I to predstavio kao posljedicu normalne tržišne utakmice u kojoj normalno neke firme s vremena na vrijem dožive bankrot. Kakav cinizam. Naš predsjednik misli da su sila i novac moćniji od principa i vrijednosti. Vara se. Pisanje jeste ples sa smrću i svako ko radi novinarski i istraživački posao u medijima kao što su "Vijesti" i u zemljama kao što je Crna Gora prihvata svjesno taj rizik. To predsjednik ne razumije. Zato je zbunjen što još nije pobijedio. Ne shvata da je smrt nista u poređenju sa uživanjem u ismijavanju nasilnika i njegovih dvorjana. Zato predsjednik griješi kada hrabri sebe i svoje da će nas pobjediti.
Evo primjer Sokrata: “...I kad biste vi meni kazali: 'Sokrate, sada ćemo te pustiti, ali, razumije se, samo pod uslovom da se više ne baviš ispitivanjem istine - ja bih vam odgovorio: Građani atinski veoma vas poštujem, ali dokle god bude daha u meni i dokle god budem snage imao, neću prestati da se bavim ispitivanjem istine. Prema tome, poslušali vi Anita ili ne, i oslobodili vi mene ili ne, ja neću nikako drukčije da radim, ni ako bih morao po nekoliko puta glavom da platim."
Znate kako je na kraju završio Sokrat. Nije odustao ali nije ni preživio. Ni naša medijska grupa neće odustati od svoje uloge čuvara javnog interesa ali vjerujemo da će i preživjeti. Zahvaljujući između ostalog velikim ličnostma i pobornicma slobode govora i medija kao što je Jorgen Ejbol. Hvala Jorgenu. Hvala JP/Politiken kući na ovoj jedinstvenoj prilci koja mi čini veliku čast".
Bonus video:
