Dolaskom “Plavog voza” i doživotnog predsjednika Josipa Broza Tita, 29. maja 1976. zvanično je otvorena pruga Bar - Beograd, jedan od najvećih graditeljskih poduhvata u bivšoj SFRJ.
Mada je prvi voz u tada najjužniju jugoslovensku luku pristigao još 14. januara 1976. - inspekciona kola ŽTP Beograd sa željezničkim stručnjacima, u analima ostaje 29. maj kada je vozom stigao Tito sa suprugom Jovankom i mnogobrojnim funkcionerima. Već sjutradan, iz Beograda je krenuo prvi voz ka Baru.
Ostalo je zapisano da su prve mašinovođe bili Trifun Nikolić i Slavoljub Potić, a u pamćenju Barana ostaje velika svetkovina na dočeku “Plavog voza” koju za “Vijesti” evociraju dvojica tadašnjih dječaka.
Goran Radonjić danas je jedan od rijetkih Barana koji se može pohvaiti da se i rukovao i poljubio sa Titom, a za ondašnje uslove izuzetna čast pripala mu je na ime sjajnih rezultata i primjernog ponašanja u OŠ “Meksiko”.
Poznati barski ugostitelj rado se prisjeća detalja jedne od najljepših epizoda iz života poslijeratnog Bara koji se te prelijepe majske subote “skoro čitav okupio na platou ispred željezničke stanice”. Radonjić ističe da mu otvaranje pruge tada ništa nije značilo, odnosno da nije bilo veće dimenzije od samog dolaska Tita.
“Bilo je veliko uzbuđenje, iščekivanje, mnogo ljudi. Živim u ulici koja vodi do stanice, i njom su cijeli dan prolazili Barani, kao po pravilu, svi su u prolasku brali ruže iz naših bašti da ponesu na doček, niko se nije bunio zbog toga. Sjećam se kao sada, svi su bili u svečanim odijelima, veseli, razdragani, sve je to nama djeci bilo veoma svečano. Bilo je mnogo vojske i policije u obezbjeđenju, čak i pored pruge, a za prvi red građana, koji je pravio špalir, ljudi su bili posebno odabirani”:
U bijeloj košulji, bijelim pantolonama i cipelama, sa bijelom titovkom na glavi i ogromnim buketom u rukama, trinaestogodišnji Goran je sa ostalim pionirima čitav dan strpljivo iščekivao dolazak “Plavog voza”…
“Voz je došao tek poslijepodne, a pripreme su trajale cijelog dana. Sjedio sam na klupi sa Editom Zonjić, koju su u OŠ ‘Blažo Jokov Orlandić’ izabrali da sa mnom preda buket najdražim gostima. Voz je ulazio lagano, odvukli su nas do vagona da predamo cvijeće Titu i Jovanki, za njih je bio postavljen veliki crveni tepih. Prvi im je prišao tadašnji predsjednik Opštine Bar Svetozar Vuletić, a onda nas dvoje. Tito je vrlo sporo sišao iz vagona, uz pomoć drugih, već su mu se vidjele godine, a za njim i Jovanka, bila je veoma uglađena. Mi smo samo prišli, sjećam se da sam se začudio da smo skoro iste visine, predali smo im cvijeće, poljubili su nas i odmah su nas skrajnuli. Onda je Tito kriz špalir došao do govornice...”
Književnik, publicista i novinar Željko Milović takođe ima žive impresije o tim trenucima, koje je već zabilježio i u svojoj prozi, i u istoriografskim publikacijama. Za razliku od većine Barana koji su prvog putnika na pruzi Beograd - Bar sačekali organizovano, na samoj stanici, osmogodišnji Željko je sa rodbinom tada bio ispred tetkine kuće, nadomak stanice, u želji da tada zvanično najvećem sinu naših naroda mahne “kad prođe pokraj nas, što smo željno iščekivali, priznajem bez zazora”.
“Taj dan nam je prošao u igri na improvizovanom fudbalskom terenu na livadi, dok su ostali moji vršnjaci u bespreglednoj masi stajali dva po dva, bez promila šanse da u opštem metežu vide izbliza lik dragog nam Tita. Voz je prošao popodne, izgledao je kao i svaki drugi, mi smo mahali, neko je otpozdravljao iza stakla, i mislili smo - to je bilo to. Međutim, kad smo se već spremali za odlazak, začula se buka iz pravca Bjeliša. Još jedan voz. I to, na naše zaprepašćenje – pravi “Plavi”, blistavo sjajan. Iz otvorenog prozora, nagnuti, mahali su, činilo mi se - samo nama - drug Tito i Jovanka. I smijali su se, dobro sam vidio”.
“Plavi voz” mu je u tom trenutku, “što zarad istinskih fakata, što zbog nedokučive mašte”, izgledao nestvarno, bile su tu mitske božanske dvokolice, “vrhunac raskoši u kojoj ima sve što poželiš, i u kojoj je sve moguće”.
“On nije u našim očima bio prevozno sredstvo, već vrhunac upotrebljive tehnologije, vremensko-prostorni transmiter mnogo prije no što su kapetan Kirk i Mister Spok iz ‘Zvjezdanih staza’ krenuli u putešestvija teleportacijama”.
Zajmove i poklone upisalo pola miliona Jugoslovena
Kako je ranije objavljivano, kompletno finansiranje ovog, i za današnje uslove grandioznog građevinskog projekta, išlo je preko Jugoslovenske investicione banke, a najveći dio novca dali su tadašnja Federacija i socijalističke republike Srbija i Crna Gora, uz učešće ŽTP Beograd.
Zajam je na oko 8.000 upisnih mjesta upisalo gotovo pola miliona stanovnika, a najveći dio zajma i poklona uplaćen je u Srbiji i Crnoj Gori. Odazvali su se i najznačajniji umjetnici SFRJ - Ivo Andrić je poklonio 20.000 dinara, vajar Risto Stijović u zajam je upisao 15.000, a poklonio 5.000, Miloš Crnjanski donirao je cjelokupan iznos nagrade Udruženja književnika Srbije za životno djelo od 10.000 dinara, Petar Lubarda dvije slike, a Milić od Mačve čitavu kolekciju za aukciju. Miodrag Bulatović je priložio 1.000 dolara i sve prihode od odigravanja predstave “Crveni petao leti ka nebu”...
Bonus video:
