Dok drugi u nasljedstvo ostavljaju kuće i imanja, Strikovići iz Nikšića, iz generacije u generaciju, prenose dobrovoljno davalaštvo krvi. Krenulo je od Božidara koji je, iako nepokretan, dragocjenu tečnost dao više od 30 puta. Sada to rade njegovi sinovi Radojica (58), Ratko (56), Vladimir (54), Blagoje (47) i Mirko (40), a odnedavno i Radojičine kćerke, Ljiljana (19) i Gordana (18), tako da su Strikovići do sada zajedno dali krv oko 250 puta.
“Prvi put krv sam krv dao kada sam otišao u Armiju, kao osamnaestogodišnjak. Tamo sam krv dao tri-četiri puta, jednom čak direktno iz vene u venu. Nakon toga sam redovno davao krv. Dešavalo se i da mi doktorica kaže da ne dam sad krv jer imaju, pa da dam kad im bude trebalo. Do sada je bilo sigurno oko 90 davanja, mada nijesu sva upisana”, priča za “Vijesti” najstariji od braće Striković, Radojica, koji je nedavno za 75 upisanih davanja dobio i plaketu.
Svi Strikovići su članovi Kluba dobrovoljnih davalaca krvi (KDDK) „Željezara“, iako ne žive svi u Nikšiću. Ratko je u Novom Sadu, a Vladimir u Banjaluci i kada god su u mogućnosti pređu stotine kilometara da dođu u Nikšić i daju krv pa se, ističe Radojica, dosta puta dešavalo da sva petorica zajedno učestvuju u akciji koju Klub organizuje. A krv su davali ne samo u Crnoj Gori, nego i u Srbiji i Bosni i Hercegovini.
Gdje god i kome god je bilo potrebno, jer Strikovići nijesu navikli da pitaju kome treba, odakle je taj kome je dragocjena tečnost potrebna, kom se Bogu moli ili partiji pripada. Jedino im je bilo bitno da njihova krv nekome može spasiti život.
„Znao sam da krenem iz Željezare, iz treće smjene, i sretnem čovjeka samo što ne plače. Kaže mi da mu sinu trebaju tri flaše krvi, a od četvorice ljudi koje je našao dvojica ne mogu da daju. Odmah sam otišao sa njim i dao krv. Kada je bila željeznička nesreća na Bioču odmah su dvojica braće otišla da daju krv. Ja nijesam mogao jer sam prije toga krv dao u Trebinju. Nikada nijesmo čekali da nas neko moli, niti smo pitali kome treba”.
Ali su zato ljudi, navikli da su Strikovići uvijek spremni da daju dragocjenu tečnost, zvali u podne i ponoć, često nemajući razumijevanje da se krv ne može dati svakoga dana, već tri-četiri puta godišnje. Nijesu se Strikovići ljutili zbog toga jer, kako reče Radojica, muka ih natjera na to, ali je jednoj nepoznatoj gospođi koja je preko telefona uporno insistirala da dođe i njenom suprugu da krv, iako je on bezuspješno pokušavao da joj objasni da su sva trojica prije nekoliko dana to već uradili, morao da odgovori da “Strikovići nijesu samoposluga”.
“Čovjeku sam pet puta uzastopno, svaka tri mjeseca, dao po pola litra krvi. Čuo je da guslam i došao je sa bocom i guslama”, kaže Radojica i pokazuje darovane gusle koje stoje na zidu.
Radio je u Željezari kao kranovođa, prije nekoliko godina se penzionisao, i sa suprugom i četvoro djece živi u nikšićkom naselju Ozrinići kao podstanar.
“Sam radim kuću od temelja do krova. Mora se. Od 320 eura teško da se kuća može napraviti. I kredit smo uzeli. Nema pomoći ako supruga, djeca i ja ne uradimo. Ali…završiću je jednom”, kaže ovaj humanista.
Što se dobrovoljnog davalaštva tiče svima bi preporučio da makar jednom godišnje da krv.
“Redovno dajem krv i nikada nijesam imao problem. Daš krv i brzo se vrati. Bolje se osjećam kada dam krv i to ne samo zato što sam nekome pomogao, nego i zdravstveno. Da sam mislio da je to loše ne bih u dobrovoljno davalaštvo uključio i ćerke”.
Kad bi se svi skupili, imali bi svoj kluba davalaca
Želju sam imala da krv dam i ranije, ali su mi rekli da pričekam dok postanem punoljetna. Tako je i bilo. To je veoma humano i preporučila bih svim mladim osobama da daju krv”, kaže osamnaestogodišnja Gordana koja je zajedno sa godinu starijom sestrom Ljiljanom već dala krv.
I kako to tradicija Strikovića nalaže, obje su se učlanile u KDDK “Željezara”. I sedamnaestogodišnji Goran će se, čim postane punoljetan, priključiti dobrovoljnim davaocima i dati krv, a to isto će, kako reče Slađana koja je osnovac, da uradi i ona. Samo da napuni 18.
“Ima nas još Strikovića koji dajemo krv - braća od stričeva, što rođena, što izvanja. Kada bi se skupili imali bi svoj klub”, ne bez ponosa kaže Radojica.
Radojica i pjesnik i humanista
Radojica se bavi i rezbarenjem, gusla i pjeva uz gusle, ali kako ističe, “pjeva pjesme koje on sastavi, onako iz glave”. Piše i poeziju, a pjesama ima dovoljno za zbirku.
“Pišem ljubavnu, dječju, epsko-lirsku poeziju. Ljubavne i dječje pjesme su spremne za štampanje, ali treba novca za to. Vjerovatno da mi je Dragan Radulović ostao da bih knjigu odštampao i on to afirmisao. On mi je za dječju poeziju govorio: piši o svom gradu, selu, piši lako pjevljive i lako čitljive pjesme, da djeca pamte. I to sam i uradio”, kaže Radojica i pokazuje pjesme, neke otkucane, a neke rukom zapisane.
Bonus video:
