Sivi oblaci nadvili se nad Kručama, ne sluteći ništa dobro. Mještani mirnog sela kraj Ulcinja, već su čuli da će ih tog dana „posjetiti“ italijanski fašisti i balisti. Kako je dan odmicao, nemir je rastao - partizani su bili u Potocima, ispod kuće familije Janinović, jedine pravoslavne u selu. Braća Lazar, Ivo i Đuro znali su da je njihova porodica trn u oku fašistima, iako je prvi udar tmurnog dana došao sa suprotne strane.
Bio je 28.novembar 1942. godine...
Ulcinjski publicista i dugogodišnji novinar Aleksandar Aco Janinović, iako gazi osmu deceniju, dobro se sjeća potresne priče svog oca Lazara o danu koji je na drugačiji način mogao riješiti sudbinu njegove porodice.
„Prema pričama mog oca, koje nijesu bile česte, taj novembar ostao je urezan u sjećanju naše familije, kao težak za nas, koji nas je žestoko opteretio. Tog 28. novembra 1942, mogla se riješiti sudbina naše porodice, moglo se dogoditi da sve ode u plamen jer je prijetila opasnost da nas fašisti istrijebe kao jedinu pravoslavnu porodicu u selu.
Ali, ‘dogodili’ su se mještani, naše komšije Albanci, muslimani i katolici“, tihim glasom prepričava Aco ono što mu je pričao otac. Grupa od četiri-pet partizana, koja je imala zadatak da štab obavještava o kretanju neprijateljskih trupa, krila se u improvizovanim zemunicama, ispod kuće Janinovića, prema moru.
„Tog dana najvljen je dolazak Italijana i balista. Nešto se događalo, šuškalo se da će biti ovako, onako... Tenzije su se kod mještana osjećale i u vazduhu, ali ne i kod partizana. Oni tome nijesu pridavali veliki značaj. Drama naše porodice, kako mi je pričao otac, počela je sumrak“ priča Aco.
Partizani su, dodaje, tada htjeli da uđu u njihovu kuću, da se smjeste za konak i da nešto pojedu, što su često i radili.
„Moj otac se usprotivio, rekao im je da će doći fašisti i da će, ako ih pronađu, pobiti sve u kući. Partizani su uprkos tome, htjeli da uđu ali im se na vratima ispriječio moj otac. Tada je jedan iz grupe partizana, odavde iz Ulcinja, izvadio pištolj i uperio ga u grudi mog oca. Govorio mu je da mora da ih pusti unutra”, sjeća se Aco očeve priče.
U kući su, osim tri brata, bile i njihove supruge, šestoro djece i njihova majka Marija, od bratstva Radonjića.
Aco je imao tek šest mjeseci, rođen je 17. aprila te ratne 1942. Onda se dogodio preokret.
„Ironija je da su nas od partizana na neki način spasili upravo fašisti. Dok je junak iz Potoka, držao uperen pištolj u mog oca, iznad kuće stao je kamion i iz njega su počeli da se iskrcavaju Italijani i balisti. Partizani su pobjegli prema moru, a u našu kuću stigla je druga borbena jedinica. Zaposjeli su dvorište i mog oca i stričeve posjedali na klupu. Počeo je prijeki sud, strijeljanje je bilo izvjesno“, kaže Aco.
Dvorište stare kuće Janinovića graničilo se tada sa džamijskom imovinom, u čijem središtu je bila stara maslina. To je bilo mjesto gdje su se mještani sastajali, dogovarali i donosili odluke. Selom se brzo pronio glas da su fašisti kod Janinovića. Počelo je spontano okupljanje kod stare masline, za spas komšijske porodice. Bili su tu Suljovići, Metovići, Barlovići, Dedići, Lukovići, Vukovići, Vučetići, Marvučići, Dragovoje, Mile, Marovići, Vukmarkovići, Nilovići...
Prošla je mučna noć, svanulo je. Braća Janinović uporno su govorili fašistima da ne znaju gdje su partizani, poricali su da su ih krili i hranili, ali nije pomagalo.
Čekao se samo još aber iz gradske centrale, meci su bili u cijevima.
“Tada su mještani počeli glasno da negoduju, govorili su fašistima da je naša porodica časna, da nikom ništa loše nije uradila, da je to dobra komšijska kuća. Jedan od njih, Nelo V, ponudio je čak fašistima da na optuženičkoj klupi zamijeni jednog od braće. Atmosfera se mijenjala u našu korist, Italijani i balisti primjedbe mještana ozbiljno su shvatali jer branili su nas i oni njihove vjere”, priča Aco.
Onda je stigao dekret iz grada - da se braća Janinović oslobode do prikupljanja nekih novih dokaza.
„Tada je nastalo veselje. Naša porodica bila je spašena, spasile su je komšije muslimani i katolici, Albanci i zaradili čast i poštovanje“ ističe Aco. Dodaje da se tako nešto u selu više nikada nije dogodilo.
„Nikada niko iz moje familije za oko 200 godina koliko smo ovdje, nije imao grke sa komšijama. Tako je uvijek bilo, jeste i biće“ kaže Aco koji je knjigu „Ulcinjske skice 2“, nedavno izašlu iz štampe, posvetio upravo komšijama Albancima.
Iako vrstan novinar, Aco nikada nije objavio priču svog oca.
„Pričali smo o tome, otac mi je govorio da ne pišem. Plašio se da otvaranjem starih rana ne poremetimo odnose jer balisti su bili muslimani“ kaže Aco.
Kruče su i danas, dodaje, najljepše selo na svijetu.
„I jedino selo kome se ljudi iz inostranstva vraćaju“, kaže Aco.
Seada Demirovića iz Trebinja nijesu otjerale komšije
U „Ulcinjskim skicama 2“, Aco se sjetio svog kolege, novinara Seada Demirovića iz Trebinja koji je pisao za beogradsku “Politiku” i njegove sudbine. Demirović je izbjegao iz ratom zahvaćenog Trebinja u Ulcinj 1992. godine. Nijesu ga otjerale komšije Srbi, naprotiv, nagovarali su ga da ostane.
„U zlo nijesam vjerovao ni do nedavno kada su zapalili džamiju. Rekoh: napraviće ljudi drugu. Ali kada su kundacima i čizmama na smrt pretukli Srđana Aleksića samo zato što je branio prijatelja muslimana, sve je u meni puklo. Pomišljao sam tada kako bi neko od mojih brojnih prijatelja Srba moga da doživi Srđanovu sudbinu ako bi pokušao da me zaštiti a takvih bi sigurno bilo. To ne bih mogao da preživim“, zabilježio je Aco Demirovićeve riječi iz Ulcinja.
Komšije Srbi molili su Demirovića da ne ide, da ostane i da zajedno dijele sudbinu.
„Bio sam čvrst u tome da moju zlu sudbinu, da zbog nje, upravo niko ne strada. Trebinjski Srbi to nijesu zaslužili, to su dobri ljudi i komšije. Ova zla čine nepoznate haračlije“, govorio je Demirović koji je, kako je Aco napisao te 1992, otišao negdje za svojom sudbinom, možda u nepovrat...
Bonus video:
