Nikšićanka Marina Radović za sebe kaže da je jedina žena - antikvar u Crnoj Gori, a u dvorištu porodične kuće u naselju Kličevo napravila je izložbeni prostor u kome je smjestila starine od kojih većina “broji“ od 80 do 120 ljeta.
“Galeriju“ izgrađenu od drveta i kamena, “uokvirenu“ burilima, nazvala je “Škrinja“ jer, kako kaže, sve je i počelo od škrinje babe Mileve (Petković) i neodoljivog mirisa jabuka.
“Kod djeda i babe, u selu Omarići, blizu Borja u Tepačkom polju, u njihovoj spavaćoj sobi nalazila se škrinja koja je za nas djecu bila prava zagonetka, jer je uvijek bila zaključana, a ključ je čuvala baba. Mislili smo da je unutra skriveno blago. Danas znam da smo bili u pravu, jer to što se u škrinji nalazilo i jeste blago. Jednom se desilo da sam bila u blizini kada je baba otključavala škrinju. Krišom sam otišla za njom i kada je podigla poklopac opio me miris jabuka. Imala sam sedam-osam godina, a ta opijenost traje i danas. Sjećam se, unutra je bilo ruvo, kutija šećera u kocke i jabuke“, priča za “Vijesti“ Marina dok se iz njene „Škrinje“ širi miris jabuka i grožđa.
Od tada, kaže ona, kreće interesovanje za starine i “opijenost“ mirisom škrinje.
“Stalno sam bila u babinoj blizini. Kad god ona stavi ruku u džep i izvadi ključ, ja trk za njom. Vidjela je da volim da budem u njenoj blizini kada otvara škrinju i nikada mi ništa nije rekla. A ja ništa nijesam tražila, ni kocku šećera, ni jabuku. Bila sam srećna samo da se nadišem tog mirisa škrinje“.
Nakon njene udaje za Milovana Miša Radovića, koji je skoro 25 godina radio u Njemačkoj, njih dvoje odlaze za Švajcarsku. Ali, Marina ne prestaje da skuplja starine i da ih brižljivo skladišti, kada dođu na odmor, na tavanu kuće u Nikšiću.
“Svakoj starini sam se trudila da nađem mjesto. Malo pomalo, to moje ‘bogatstvo’ se množilo. Sa povratkom u Crnu Goru antikviteta je bilo sve više. Kulminacija svega je bila kada je jedna porodica iz Straševine, koja je znala da volim starine, odlučila da mi da stvari iz njihove porodične kuće na selu, koje se nalazi između Bosne i Crne Gore. Sjećam se da je tada taj čovjek rekao da sada može da umre jer zna da će sve to biti sačuvano i da je u sigurnim rukama“.
Tavan je postao mali za sve prikupljene antikvitete, a i Marina je željela da napravi svoj kutak, da otvori “Škrinju“ i pusti je da “zamiriše“. I uspjela je u tome.
“Željela sam da nađem adekvatan kutak stvarima koje sam čitovog života prikupljala, da otvorim jednu galeriju za svoju dušu, da priču jedne škrinje pretočim u sve ovo. Pomogao mi je sin Ivan koji se, pomalo, zanima za antikvitete, a koji će, vjerovatno, sa godinama imati i veće afinitete za starine, jer, čini mi se da, ljubav prema njima dolazi sa godinama. Tada se i rađaju neke posebne emocije“.
Teško je nabrojati šta se sve nalazi u galeriji Marine Radović. Tu su brda, stup, sita svih vrsta, kalice, kredenac, pređe, džezve, gusle, alat, mašina - singerica, makaze, fenjeri, radio, telefon, beleđija, foto aparat, sat, čaktari, zobnice, preslice, brašnjenici, stolovača, sanke, krevet... I naravno, nekoliko škrinja. One su postale nezaobilazan inventar.
“Obožavam škrinje i imam ih veliki broj. Ona babina škrinja je kod brata, a ja imam škrinju Radovića, ništa manje vrijednu od te. Ne znam koliko imam antikviteta jer se nikada nijesam bavila brojkama. Meni ovo nijesu brojke, jer svaka od ovih stvari ima svoju priču, posebnu dušu, a onda to ne može biti brojka“.
Unuka Kaća, koja ima četiri godine i najviše se druži sa bakom, je “krivac“ što se u galeriji nalazi i jedna nova stvar – plazma televizor.
Ali, to je način, kaže Marina, da joj zadrži pažnju dok leškare i razgledaju starine, a ona unuci priča njihove priče.
“Postaje i ona svjesna vrijednosti svih ovih stvari, pa kada joj dođe društvo obavezno ih vodi u galeriju da im pokaže šta sve ovdje ima, ali im ne dozvoljava da diraju stvari. Žao mi je što djeca i mladi nijesu dovoljno upoznati sa ovim stvarima jer ovo je naša istorija, tradicija. Čini mi se da mi najmanje vodimo računa o baštini“.
Galerija je otvorenog tipa, a Marina se raduje svakom gostu, znanom i neznanom, koji navrati da vidi blago njene “Škrinje“.
“Ljudi se oduševe kada ovo vide i kada čuju da je čitava ova koliba moja škrinja. Škrinje su početak i kraj svega. Njen miris, koji nosim iz djetinjstva, me obavezuje da širim tu ljubav prema antikvitetima i prenosim je na mlađe generacije“.
Posebno mjesto za životna djela pokojnog supruga
U galeriji se nalaze i povelje, plakete i zahvalnice - životna djela, kako reče Marina, njenog pokojnog supruga.
“Sve što radim ne bi imalo smisla da i on nije tu negdje, u našem zajedničkom kutku. Suprug je bio predsjednik jugoslovenskih klubova u Njemačkoj, pisao je za tamošnje novine koje su naši ljudi izdavali, formirao kulturno-umjetničko društvo. A iznad svega, trudio se da svima pokaže odakle potiče i da svoju zemlju promoviše na najbolji mogući način. Kada je 1979. godine Crnu Goru pogodio zemljotres, Mišo je uspio da sa Jugoslovenima sakupi milionsku pomoć. Zbog toga mu je, tadašnje predsjedništvo SR Crne Gore, na čelu sa Veljkom Milatovićem, dodijelio zahvalnicu“, kaže Marina i sa ponosom pokazuje zahvalnicu, ali i ostale plakete.
Bonus video:
