Nakon što se na prethodnom konkursu za državnog tužioca nije niko prijavio, ovoga puta pristigle su tri kandidature: specijalne tužiteljice Lidije Vukčević, bivše poslanice SNP-a Danijele Marković i profesora Blagote Mitrića. Odziva na prethodnom konkursu, prema mnogim procjenama, nije bilo jer ne postoji dijalog i saglasnost dvotrećinske većine u parlamentu neophodne da se VDT izabere, odnosno vlasti i opozicije, oko kandidata koji bi bio prihvatljiv i jednima i drugima.
Dijalog i saglasnost i dalje ne postoje, ali su ovoga puta pristigle tri kandidature, od kojih je jedna, ona Blagote Mitrića, u međuvremenu povučena. Mitrić je saopštio da odustaje iz tehničkih razloga jer ne može da dokaže da ima pravosudni ispit, pošto ga je položio 1973 ,,pred nepostojećim organima u sada nepostojećoj državi”. Mitrić je prije toga skupa sa kandidatkinjom Marković ukazao da je kandidatura Lidije Vukčević nezakonita jer je neblagovremena. Markovićeva i Mitrić tvrde da je tužiteljica sa kandidaturom zakasnila dan. Za sada nema zvaničnog izjašnjenja o toj njihovoj tvrdnji.
Iako je priča o (ne)poštovanju zakona i procedura, posebno od onih koji su zaduženi da obezbjede njihovo poštovanje, uvijek zanimljiva, drugo pitanje u ovom trenutku čini se i interesantnije i važnije. Zašto se Vukčevićeva prijavila na konkurs za VDT baš sada, iako su joj šanse da bude izabrana, gotovo pa nikakve, jer kao ,,Katnićeva desna ruka”, kako je zovu u opoziciji, teško da može dobiti zakonom propisanu podršku.
Šanse nema ni druga kandidatkinja, koju kao opozicioni partijski kadar, pa makar i bivši, vlast sasvim izvjesno neće glasati. Ona, za razliku od Vukčevićeve, gotovo da nema šansu ni da bude kandidatkinja koju će Tužilački savjet predložiti parlamentu. Prema zakonskoj proceduri, parlament glasa u prvom krugu za kandidata kog predloži Tužilački savjet. Da bi bio izabran taj kandidat mora da dobije dvotrećinsku podršku poslanika u plenumu. Ukoliko se to ne desi Skupština u drugom glasanju, najranije mjesec kasnije, glasa za sve prijavljene kandidate. Tada je za izbor VDT potrebna tropetinska većina.
Otuda pojašnjenje Markovićeve zašto se prijavila na konkurs, možda i pije vodu. Ona je kazala da joj ,,kao dugogodišnjem pravniku ambicije nijesu da ima funkciju, već da podstakne prije svega mlade generacije da imaju hrabrosti da se suoče i suprotstave svim problemima koji opterećuju društvo”.
Šta je motiv Vukčevićeve ostaje nejasno. Ona se nije oglašavala da pojasni zbog čega za državnu tužiteljicu konkuriše baš sada, a ne recimo ljetos, kad je bio raspisan prethodni konkurs. Da ponovimo- šanse da opozicioni poslanici dignu za nju ruke, s obzirom na to da je tužiteljica koja vodi slučajeve protiv opozicionih lidera, iste su kao i ljetos. Tek teorijske. Teško da može imati i podršku manjinskih partija, kao tužiteljica zahvaljujući kojoj najodgovorniji za ratne zločine nikada nijesu kažnjeni (vidi box).
No, šta god da se desi, vlast ima svoju računicu. Kad bi je parlamentarci kakvim čudom ipak izabrali za državnu tužiteljicu, Lidija Vukčević bi bila garancija kontinuiteta dosadašnjeg načina rada tužilaštva. Po kom su meta kritičari, a vlast nedodirljiva. Ako je, pak, ne izaberu to će za vlast biti novi adut - dokaz da se Ustav mora mijenjati kako bi VDT uopšte mogao biti izabran. Onda bi ga ne samo kontrolisala, nego i birala.
Upravo od tog drugog scenarija, najrealnijeg, strahuju u civilnom sektoru. Oni koji poznaju prilike, a sa kojima je Monitor razgovarao smatraju da vlast igra na izmjene Ustava. Po njima propala kandidatura Vukčevićeve dobro bi im došla kao dokaz da se Ustav, odnosno način izbora VDT koji sada propisuje dvotrećinsku većinu, mora mijenjati, jer eto ,,kandidata ima, ali politika ne da”.
„Kandidatura Vukčevićeve izgleda kao paravan“, kaže za Monitor Boris Marić, izvršni direktor Centra za građanske slobode. „Kao dokaz da je ustavno rješenje sporno. Pa da se onda ide u izmjene Ustava, što bi im u budućnosti omogućilo presudni uticaj na izbor državnog tužioca. Svakako do tada imaju v.d. stanje koje može da preživi izbore“.
V.d. stanje u tužilaštvu, objašnjava Marić, može da traje neograničeno, jer „to nigdje nije normirano suštinski“.
Pošto je trenutno Ivica Stanković koji vrši funkciju vd VDT u nemilosti dijela Vlade, moguće je da će na to mjesto doći neko drugi. To svakako vjerovatno neće moći biti Vukčevićeva, jer se v.d. bira iz redova zamjenika državnog tužioca. Njena kandidatura je otuda čudna, ako se nema u vidu širi kontekst.
Da je cilj vlasti da pokrene izmjene Ustava u dijelu izbora vrhovnog državnog tužioca, smatra i direktorica CGO Daliborka Uljarević. „Vlast pokušava da dokaže da Ustav ne valja, da ga treba hitno mijenjati kako bi u toj brzoj akciji izbrisali 2/3 većinu kao deblokirajući mehanizam, a samim tim praktično u cjelosti otvorili sebi put da pokore tužilaštvo”, izjavila je ona ranije u intervjuu za Monitor. .
Osim što bi ovaj neuspjeli konkurs bio dodatni razlog da se uđe u priču o promjeni Ustava, sa kandidaturom Vukčevićeve se skreće pažnja. Niko više recimo ne priča o aferi Kurir, koja ukazuje na korupciju u tužilaštvu“, kaže Boris Marić.
Nenad Vujošević, sekretar tužilaštva koji je uhapšen nakon što su objavljeni njegovi telefonski razgovori sa tajkunom Duškom Kneževićem, u kojima se govori o mitu koji je Vujošević dostavljao vrhu tužilaštva radi povoljnosti u procesu koji se vodi protiv njega, u jednom trenutku kaže Kneževiću da je razgovarao sa Ivicom Stankovićem, a da mu je on dao uputstvo da se obrati Lidiji Vukčević kako bi iz pritvora pustila Dejana Sekulića, Kneževićevog saradnika. Vukčevićeva je zadužena za slučaj Atlas. Kao i za mnoge kontroverzne slučajeve.
,,Lidija je meni obećala i htjela da učini, ali Lidija kaže – ja moram obavijestit šefa. Je li ti Neno ovo intervenišeš sam, ili? Ja rekoh – bio sam sad kod vrhovnog. E kaži mu da je OK, ali, sa rezervom, samo da obavijestim”, objašnjava Vujošević.
Lidiju Vukčević bi vlast rado vidjela na mjestu državne tužiteljke. Poslužiće i ako ne bude izabrana.
Tužiteljica po mjeri vlasti
Lidija Vukčević, kandidatkinja za fotelju Ivice Stankovića, javnosti je poznata kao zadužena za brojne velike slučajeve i afere koji nijesu rezultirale odgovornošću vlastodržaca. Poznata je i kao tužiteljica za slučajeve ratnih zločina, koji su okončani optužama najnižih u lancu, dok su oni najodgovorniji ostali nedodirljivi.
Među najpoznatijim je optužnica za ratni zločin deportacije BIH izbjeglica 1992. Slučaj je okončan 2012. godine oslobađajućom presudom protiv devet bivših službenika MUP-a optuženih za deportaciju. Odgovornost nije utvrđena čak ni za nižerangirane službenike MUP-a koji su jedini bili obuhvaćeni optužnicom, iako je država prihvatila odgovornost za zločin 2008. godine i donijela odluku o sudskom poravnanju.
Iako tužiteljica Vukčević nije za to vrijeme ispitala čelnika državnog vrha u vrijeme deportacija Mila Đukanovića, iako je i sam Momir Bulatović posvjedočio da se radilo o državnom zločinu, nije bila lijena da spuca u Sarajevo kako bi ispitala učesnike drugog filma Šemsudina Radončića Heroj našeg doba, kojim se cijeli zločin pokušao prebaciti na hrabrog policajca Slobodana Pejovića. Pejović je prvi progovorio o tom zločinu i njegovim nalogodavcima, i godinama je trpio fizičko, sudsko i medijsko nasilje zbog toga.
Vukčevićeva je zastupala i optužnicu u predmetu Morinj protiv šestorice bivših pripadnika rezervnog vojnog sastava JNA. Osuđeni su Ivo Manzelin, kuvar u logoru, Špiro Luičić tadašnji vojni policajac, stražar Boro Gligić i rezervni oficir Ivo Gojnić na ukupno 12 godina zatvora. Dvojica oslobođenih pokrenuli su postupke zbog neosnovanog hapšenja i pravosnažnim presudama dobili ukupno 123 hiljada eura. Civilni sektor tvrdio je da tužilaštvo nije obuhvatilo sva krivična djela, posebno sistemsko mučenje i zlostavljanje, sve odgovorne a posebno nadređene.
Kandidatkinja za državnu tužiteljicu u radnu biografiju upisala je i neke ključne korupcionaške afere, i zločine koji se tiču izborne krađe, a rezultat je bio u korist vlastodržaca.
Vodila je i neke od budvanskih slučajeva, i optužnicu protiv Svetozara Marovića. Marović je nedostupan crnogorskim državnim organima i zvanično je na liječenju u Beogradu.
Ona je, nakon što je sin Svetozara Marovića, Miloš takođe obuhvaćen optužnicom, pravosnažno osuđen podnijela zahtjev da mu se odloži izdržavanje kazne na tri mjeseca kako bi platio oko 386 hiljada eura u budžet.
MANS je zbog toga podnio pritužbu protiv tužiteljice Vukčević. Optužio je tužiteljicu, ali i predsjednika Višeg suda Borisa Savića i predsjednika Osnovnog suda u Kotoru Branka Vučkovića da su namjerno odugovlačili postupak i nezakonito odložili izdržavanje kazne Miloša Marovića, a da je mlađi Marović za to vrijeme pobjegao u Beograd gdje je dobio državljanstvo Srbije.
Advokat MANS-a Veselin Radulović tvrdi da nema zakonske norme koja daje pravo tužilaštvu da traži odlaganje izvršenja kazne zatvora da bi osuđeni vratio imovinsku korist, kao što je to učinila Vukčevićeva.
Predsjednik Udruženja manjinskih akcionara Elektroprivrede Vasilije Miličković takođe je tužio Vukčevićevu što je 2014. odbacila njihovu prijavu protiv Prve banke i italijanske kompanije A2A u vezi sa dokapitalizacijom EPCG i transakcijama na tržištu kapitala uz visoku brokersku proviziju, te izdavanjem navodne lažne potvrde o uplati 109 miliona eura manjinskim akcionarima tokom 2009. Pravosuđe je odbacilo tu prijavu.
Tužiteljica Vukčević poznata je i po optužnici za pranje novca protiv lidera PzP Nebojše Medojevića. To je jedan u nizu slučajeva koje Specijalno tužilaštvo vodi protiv kritičara režima, u kojima je, za razliku od istraga koje vode do političkog vrha, istrajno da te optužnice, sa dokazima ili bez, izvede do kraja.
Bonus video:
