Nikšićanka Marija Gara Osmanagić umjesto dnevnika uzela je volan i nije se nikada pokajala zbog toga.
Bila je prva žena instruktor vožnje u Crnoj Gori, ali i dama koja je učestvovala u auto-trkama.
Nije ni čudo kada je njenoj porodici “benzin” odavno u krvi, a njen pokojni suprug Faruk sve ih je “zarazio automobilskim virusom”.
Dok prebira po uspomenama pokazujući stare porodične fotografije, ali i novinske tekstove koje sa ponosom čuva, nesuđena nastavnica srpsko-hrvatskog jezika priznaje da se i danas, u sedmoj deceniji, najsigurnije osjeća za volanom.
“Udala sam se prije nego što sam diplomirala i ocu sam obećala da ću završiti to što sam počela. Tako je i bilo. Sina sam rodila 14. decembra 1969. godine, a diplomirala sam 13. februara 1970. Radila sam u školi kratko, na zamjeni, mada sam konkurisala više puta i imala najviše bodova, jer sam bila dobar student, ali nekako mi se nije dalo da radim kao nastavnik. Uvijek je neko nekoga imao, tako da sam se razočarala”.
Danas kaže da zna da je dobro što nije uspjela da se na duže staze lati dnevnika.
“Suprug me naučio da vozim prije nego što smo se uzeli, a u januaru 1971. godine sam položila vozački. Kada su došli iz Zavoda za zapošljavanje i ponudili mi da polažem instruktorski ispit, razmišljala sam šta ću ja u tom muškom poslu. Ali, prihvatila sam. Polagalo se u Podgorici. Sjećam se da smo kod profesora Martinovića, koga je bio glas da je strog i da skoro niko ne može da prođe, polagali motoristiku. Zato sam je i posebno spremala i toliko sam učila da sam znala matematički da proračunam toleranciju klipa i radilice, a ne šta drugo”, sa osmijehom priča Gara i dodaje da je motoristiku spremao suprug koji je u tom trenutku radio u nikšićkom Auto-moto društvu (AMD) “Milo Cicović”.
“Kada uveče završi poslove, a ja legnem djecu, odemo u Auto-moto, jer nam je Jošo Jošanović, sekretar Društva, dao ključeve. Tamo su bila učila jer nijesam mogla naučiti šta je šta ako to ne vidim. Iako sam mislila da ću i ja pasti, položila sam, a profesor Martinović je bio oduševljen mojim znanjem. Kada je saznao da me spremao muž koji je automehaničar, samo je kazao da se vidi da je dobar automehaničar. I tako je od 150 kandidata u prvom roku položilo nas troje - dvojica kolega i ja. Bilo je to 1975. godine i postala sam prva žena instruktor vožnje u Crnoj Gori”.
Odmah je počela da radi u AMD “Milo Cicović”, koje se nalazi preko puta njihove kuće. Taman da “zamijeni” supruga koji je napustio Društvo i otvorio auto-servis.
“Prvi kandidat mi je bila supruga šefa računovodstva AMD-a, Jelena Tadić, fina žena. Bilo je dobro. Uopšte nijesam imala strah. Živjeli smo preko puta Auto-moto društva, muž je bio automehaničar, tako da sam već bila u svijetu automobilizma. Više je bilo kako ću ja to, ipak je to muški posao. Svjesna sam bila da treba da uložim mnogo više nego oni. Radila sam kao instruktorka deset godina i za to vrijeme je prošao veliki broj kandidata, jer smo bili jedina auto-škola u gradu. Saživjela sam se sa tim poslom. Da su mi tada dali ne znam koju školu u gradu, ne bih prihvatila jer toliko sam bila zavoljela taj posao. Evo i sada, operisala sam koljeno, imam problem sa zglobom, i samo sam u autu sigurna”.
Onako usput dodaje da su njeni kandidati imali jako dobru prolaznost tako da je bila tražen instruktor. Za kolege ima samo riječi hvale i upravo su oni ti zbog kojih je posao kojim se deset godina bavila vrijedio još više. Nakon decenije rada prva nastavnica praktične vožnje u Crnoj Gori, kako stoji u jednom tekstu, prešla je na drugo radno mjesto – za sekretara komisije za polaganje vozačkog ispita. Na pomenutom poslu se zadržala duplo kraće od prethodnog jer je suprug, koji je u međuvremenu “razradio” posao i osnovao firmu, zamolio da se počne baviti računovodstvom, tako da je od 1990. do 2011. radila u porodičnoj firmi.
Iako je već desetak godina penzionerka i dalje radi jer računovodstvo poznaje “u prste”, a stariji sin u šali kaže da ništa ne vrijedi dok majka to “ne previzita”.
Iste godine kada se penzionisala, nakon 42 godine braka, ostala je udovica. I dalje nijedna priča, nijedno sjećanje, ne mogu da prođu bez njenog Faruka. Ponosna majka troje djece (Damir, Emil i Alema Lela), devetoro unučadi i jednogodišnjeg praunuka, kaže da jedan unuk nosi ime njenog supruga.
Porodične auto-staze
U kući Osmanagića kada uđete, prvo vas dočeka vitrina sa brojnim peharima koji su samo djelić onoga što su članovi te porodice ostvarili u automobilizmu. Sve je počelo od Faruka.
“Prvi je pehar osvojio 1975. godine. Vozio je brdsko-brzinske trke u klasi 1.150 kubika, jer je to bila najbrojnija klasa, a on je želio da vidi gdje je. Znao je da svim trkačima pripremi auto, a da za svoje nema kad, ali takav je bio”.
Uspio je i nju da nagovori da se takmiči, iako je bila gotovo sigurna da reli trke nijesu za nju. Veoma brzo se uvjerila da je pogriješila. “Ženski reli je organizovan 1980. godine i Faruk me nagovorio da se takmičim. Vozila sam moju fiću iz AMD-a i osvojila prvo mjesto. Naredne godine sam bila trudna sa Lelom i nije mi padalo na pamet da se takmičim. Ali muž i kolega mi kažu da moram, ako ne zbog čega drugog, onda zbog kolege koji je prethodne godine kazao da mi je bilo lako da osvojim prvo mjesto kada je Faruk poznati vozač i svakoga poznaje. Proradio je inat u meni, prijavim se i ponovo osvojim prvo mjesto. Tada mi je taj kolega prišao i čestitao mi, a ja nijesam mogla a da mu kažem da je ovoga puta Faruk obuo patike i trčao od sudije do sudije, pa mi je lako bilo”.
Pet godina zaredom se takmičila, osvojila prva mjesta i završila sa vožnjom. Još jednom je učestvovala u trci, 2003. godine, zajedno sa suprugom, kada je organizovan prvi reli veterana Crne Gore. Faruk je bio prvi, a ona druga.
“Onda je počeo da se takmiči naš najstariji sin Damir, iako Faruk nije bio oduševljen što je riješio da se bavi automobilizmom. Takmičio se na kružnim i brdskim stazama. Jedne godine je bio prvak na brdu, na krugu, apsolutni šampion i osvajač zlatne kacige u zajedničkoj državi”, ne bez ponosa kaže Gara.
Sjetila se i jedne anegdote kada je supruga i nju, na putu za Kotor, zaustavila policija zbog brzne vožnje.
“Damir je tada bio veoma uspješan u trkama. Kada je policajac vidio Farukovu vozačku dozvolu pitao ga je šta on dolazi Damiru, a on je odgovorio da je Damir njegov sin, a ne on Damirov otac. Policajac se nasmijao i kazao da ga neće kazniti zbog Damira, na šta je Faruk odgovorio ako mu kaznu ne oprašta zbog njega lično, da ga slobodno kazni”.
Damirov sin Emil bio je veoma uspješan u kartingu. Čak se i Garin mlađi sin Emil oprobao u trkama.
“Na Glavi Zete se organizovala trka i u jednoj kategoriji falio im je takmičar pa organizatori kažu Faruku da se Emil prijavi tek da popuni klasu. Prijavio se, takmičio i osvojio prvo mjesto. Nikada se više nije takmičio jer je naslijedio drugu očevu crtu - muzikalnost i voli da zapjeva”.
Faruk je svirao klarinet i saksofon i bio u muzičkom sastavu “Zahumlja” za koji se vezuju počeci rok muzike u gradu pod Trebjesom.
Automobilizmom se jedino nije bavila očeva miljenica, kćerka Alema, koja nosi ime po baki.
Bonus video:
