Igor je bio odličan student Medicinskog fakulteta, ali i pored toga što je uspješno specijalizirao akušerstvo, koje je deficitarno u njegovom rodnom gradu na sjeveru Crne Gore, nije mogao da se stalno zaposli u bolnici. Prema njegovim riječima, to je zato što u državi vlada partijsko zapošljavanje, koje podrazumijeva i da se „animiraju članovi šire porodice da glasaju na izborima“, ako se želi dobiti ili zadržati posao.
Igor (nije pravo ime) je zato odlučio da okrene novi list i pođe u Kaliforniju, na poziv tamošnjeg prijatelja iz Podgorice. Tamo će se medicinom baviti samo posredno, tj. radiće kao nisko kvalifikovan radnik u okrugu Humboldt, na plantažama marihuane koja je u toj državi legalizovana u medicinske svrhe, a od početka ove godine i u rekreativne.
„Tamo mi je već bio jednom brat od ujaka koji je za pola godine skinuo hipoteku sa kuće u Podgorici i kupio novi auto. Ja takođe imam poveći kredit u banci, a želja mi je, ako ne mogu ostati tamo na duže, da otvorim privatnu ordinaciju u Podgorici“, priča Igor. On vadi posljednju cigaretu iz kutije i kaže: „Evo dokle sam stigao, do kraja“.
Igor je samo jedan od rastućeg broja crnogorskih građana, među kojima ima visoko obrazovanih, koji se spremaju na put ka istoj destinaciji, suočeni sa finansijskim nedaćama.
Nemogućnost nalaženja posla kod kuće sa jedne strane, a primamljive visoke dnevne zarade sa druge, stvorili su specifičnu grupu migranata poznatu kao „trimigranti“, jer rade „trimming“ odnosno šišanje marihuane, pokazuje istraživanje CIN-CG/BIRN.
Nijedan od devet sagovornika, od kojih su se neki spremali prvi put da krenu, neki su već bili na plantažama, a neki čekali da po drugi put odu, nije želio da govori pod svojim imenom.
Ovu želju za anonimnošću objašnjavaju činjenicim da se u američkom konzulatu u Podgorici aplicira za turističku vizu, dok se tamo radi „na crno“, iako su same farme kanabisa legalne.
Neki sagovornici kažu da su posao na plantažama našli preko prijateljskih i rođačkih veza, dok su nekima to organizovali posrednici, porijeklom iz Crne Gore. Iako na njima posrednici i zarađuju, ipak se niko ne žali, jer sume koje se mogu zaraditi dnevno dostižu i 900 dolara.
Crnogorci sami organizuju putovanje, dok ih u Americi dočekuje posao na farmama marihuane u vlasništvu bugarskih imigranata koji su se masovno doselili u prošloj deceniji, no i kod lokalnih Amerikanaca, koji nude bolje uslove i više novca za isti rad.
Posljednja stanica crnogorskog putešestvija je okrug Humboldt, površine malo manje od Crne Gore sa širokim izlazom na Tihi Okean, gdje postoje brojne plantaže marihuane.
Kalifornijsko tržište marihuane je u usponu i samo u ovoj godini moze dostići 3,7 milijardi dolara, dok bi ta suma već sljedeće godine mogla biti i pet milijardi, po procjenama BiznisInsajdera.http://www.businessinsider.com/california-legalizing-weed-on-january-1-market-size-revenue-2017-12
„Dodatni stimulans za doseljenike iz istočne Evrope koji se mogu posvuda vidjeti je mala naseljenost“, kaže Kym Kemp, blogerka i novinarka iz istog okruga. Od oko 150 hiljada stanovnika u čitavom okrugu, 15 hiljada su uzgajivači marihuane, odnosno svaki deseti.
„Sa druge strane, snage reda i zakona broje samo 100 šerifa, tako da lov na ilegalne radnike nije nešto što je prioritet organa okruga“, dodaje ona.
Dobri i manje dobri posrednici
Ovih dana se u podgoričkim kafićima ne može izbjeći tema o kalifornijskoj marihuani i, za crnogorske prilike, velikom novcu koji su mnogi poslali ili donijeli u zemlju zahvaljujući tom biznisu.
Sa prosječnom platom od oko 500 eura i mogućnosti da se ona zaradi za dan ili dva u Kaliforniji mnogi Crnogorci bi željeli da se okušaju u ovome drugom.
Traže se posrednici i kontakti, koji će „trimigrantima“ i prije slijetanja u San Francisko, obezbijediti posao na nekoj od plantaža.
Uz dodatak tome ide i široko popularan klip na youtube-u koji je postavio Podgoričanin Miloš Beli Pavićević koji se „rashlađuje“ debelim dolarskim svežnjevima, lepezama i kišom novčanica od 100$.
Njega su, inače, tri sagovornika označila kao korektnog i dobronamjernog posrednika u pronalaženju smještaja i posla crnogorskim državljanima na uzgajalištima marihuane, jer je i sam menadžer na jednoj od njih. Svi pokušaji da pričamo sa njim su dočekani šutnjom.
Druga osoba koju su četiri sagovornice navele kao posrednika je Podgoričanka Snežana Đurišic čiji je tamošnji partner bugarskog porijekla suvlasnik mnogih stabljika marihuane.
Prema tvrdnjama naših sagovornika broj žena i djevojaka iz Podgorice koje su našle zaposlenje „kod Sneže“ se može mjeriti stotinama. I ona je ostala nijema na nastojanja da dobijemo izjavu.
Naše sagovornice su je označile kao osobu koja „voli da uzme proviziju od radničkih plata“.
Zdenka (51), sa kojom smo pričali preko Skype-a dok boravi u Americi, kaže da je „kod Sneže i njenih Bugara“ provela dva mjeseca trimujući plodove marihuane.
Tvrdi da se radilo od jutra do mraka, ali je taj ritam nametnula želja za većom zaradom, a ne pritisak vlasnika.
Trimovanje rade samo žene, dok su muškarci zaposleni na uzgajanju i održavanju stabljika. Žene i muškarci su smješteni odvojeno.
Zdenka je saznala za Snežanu Đurišić prije nego što je otišla za Ameriku, preko svoje komšinice.
Dok nam pokazuje sliku kuće u kojoj je u jednom trenutku bilo smješteno i 50 žena iz Podgorice, kaže da je poslije nekog vremena shvatila da se Sneža previše ugrađuje.
„Njeni Bugari su plaćali 130 dolara po funti težine očišćene marihuane (funta – 454 grama), a od toga je ona uzimala 50 dolara, nekad i više… Ja mogu istrimati do tri funte dnevno, a znam žene koje su mogle i četiri funte postići. Tako da možete misliti koliko je ona uzimala dnevno od 50 žena samo u ovoj kući na slici“.
Zdenka je poslije shvatila da je prilično lako naći isti posao kod „pravih Amerikanaca“, uz osnovno znanje engleskog jezika, koji plaćaju 150 dolara po funti, bez ikakvog ugrađivanja i posrednika.
„Samo se spustite u Eureku (glavni grad okruga), ili koje drugo mjesto i raspitate se kome treba radna snaga. Kod Amerikanaca isto imam obezbijeđen stan i hranu i čisto mi ostane do 450-500 dolara dnevno“.
Zdenka je u međuvremenu uspjela i „srediti papire“ tako da nema namjeru da se vraća u zemlju. „Nadam se da ću do početka ljeta zaraditi još nekih 70,000 dolara i onda ću preći u drugu (američku) državu da radim legalno i plaćam porez“, dodaje ona.
Samira (36) iz Podgorice, sa kojom smo pričali u jednom od podgoričkih kafića, već je bila na plantažama marihuane i opet se sprema da krene. Kao samohrana majka dvije ćerke i sa neredovnom platom od 250 eura kod privatnika, nije imala izbora. Djecu je ostavila kod majke i uputila se za Kaliforniju.
Ona je provela na plantaži, u organizaciji Snežane Đurišić svega sedam dana, u društvu desetina Crnogorki, mahom Podgoričanki. Nju je u Kaliforniji dočekao džip i odvezao je na jednu farmu blizu Eureke.
Žali se da je noću bilo dosta opijanja i drogiranja kako jednog dijela Crnogorki tako i Bugara od kojih je počela da doživljava neprijatnosti i poniženja.
„Samo smo jedno jutro, kada se završio taj turnus trimovanja marihuane i kad smo dobile novac, ja i moja prijateljica zatražile od lokalnog radnika da nas odbaci do prvog gradića“.
Našle su, kaže ona, posao kod Amerikanaca i bile znatno bolje plaćene i tretirane. Vlasnik im je dao jednu od svojih kućica, gdje su organizovale život i primile još žena iz Podgorice, onih koje su napustile Snežu i drugih koje su došle pravo sa aerodroma.
Samira kaže da je, zavisno od kvaliteta marihuane, uspijevala da zaradi i do 900 dolara dnevno, odnosno da trimuje do šest funti na dan. „A bilo je dana kada sam zarađivala samo 150 dolara ako je roba bila loša. Sve u svemu ne kajem se i opet ću da idem tamo za koji mjesec“.
Maja (33) koja sada živi u državi Ilinoj i sa kojom smo pričali preko Skype-a, ostavila je troje djece u Crnoj Gori i bolesne roditelje, kada je pošla za Ameriku da zaradi i prehrani porodicu.
Ona je bila jedna od onih koja nije napustila Snežanu ali je učestvovala u pobuni mjesec dana nakon dolaska, jer su mnoge žene shvatile da su daleko slabije plaćene od svih u Smaragdnom Trouglu, kako se naziva taj dio Kalifornije poznat po uzgajalištima kanabisa.
Kaže da su žene shvatile da su, pošto Sneža uzme svoj dio, one bile plaćene svega 80 dolara po funti, dok su na drugim mjestima zarade išle od 120 do 150 dolara.
„Mi smo rekle Bugarima da će nas plaćati kao drugi vlasnici ili mi svi idemo. Nakon toga je naša grupa dobijala 125 dolara po funti“, kaže Maja.
San o trajnom iseljenju
Američki novinar Michael Montgomery iz Centra za istraživačko izvještavanje (CIR) iz Kalifornije, inače dobar poznavalac Balkana, kaže da su „farme marihuane oduvijek privlačile dosta mladih ljudi… Međutim, činjenica da doktori, advokati i drugi visoko obrazovani ljudi različite starosti napuštaju Crnu Goru da bi radili kao nisko kvalifikovani trimigranti pokazuje koliko je loše stanje crnogorske ekonomije“.
Iako crnogorski političari ponavljaju matru o „Crnoj Gori kao regionalnom lideru u EU integracijama“, stopa nezaposlenosti u Crnoj Gori je, prema podacima Monstata, na kraju 2017. godine iznosila 22 odsto.
Milan iz Podgorice (55) je stigao u Kaliforniju u junu 2017, kada mu je kuću i zemlju skoro uzela banka, jer više nije mogao da servisira velike kredite, nakon što mu je firma koju je vodio godinama otišla u stečaj.
Tu kuću i imanje stekao je njegov djed početkom prošlog vijeka, u rudnicima Oregona i Aljaske, ali i ispirajući zlato na „zlatnim poljima“ sjeverne Kalifornije.
„Moja zlatna polja su postala polja marihuane koja nisu daleko od mjesta gdje mi je nekada đed živio. Nisam imao drugog izbora i bio sam na ivici propasti, materijalne i fizičke. U Crnoj Gori sam spasio kuću i zemlju da mi je banke ne uzmu i sačuvao porodicu. Amerika je majka i nema bolje zemlje na svijetu!“.
Milan je prekoračio rok trajanje turističke vize i odlučio je da ostane u Kaliforniji dok otplati sve kredite i obaveze u Crnoj Gori.
„Pokušaću da legalizujem status i kasnije ću raditi da povučem troje djece ovamo. Crna Gora je propast, osim ako nijeste u kriminalu i povezani sa onima na vlasti“.
Glavna prepreka na putu ka ostvarenju sna, koji često znači ostati u Americi trajno i legalizovati status je dobijanje američke vize.
Uslov za dobijanje turističke vize je stalno zaposlenje, što se vidi kao garancija da će se osoba poslije turističke posjete vratiti u zemlju. Obično se dobija trogodišnja viza, sa mogućnošću više ulazaka u zemlju. Jedna posjeta može da traje do šest meseci.
To odgovara i sezoni rada na poljima marihuane, koja na otvorenom traje od aprila ili maja do kraja oktobra, mada se u plastenicima radi tokom cijele godine.
Ivana (30) radi u maloprodaji za 300 eura i strahuje da li će proći na intervjuu za vizu. „Zvala sam Snežu, sve ugovorila oko posla, ali sada bi trebalo ubijediti konzula da sa platom od 300 eura idem za Ameriku turistički“.
Međutim, Željko (29), koji je stomatolog, dobio je vizu bez problema za navodno turističko putovanje čiji je cilj da zaradi novac kako bi mogao da otvori privatnu ordinaciju u Podgorici. Putovaće zajedno sa kumom koji je inžinjer elektrotehnike i koji je umoran od čekanja bezbroj puta obećanog stalnog zaposlenja u državnoj regulatornoj agenciji, jer „partija i dalje radi na provjeri njegove podobnosti“.
Još jedan sagovornik, ekonomista po struci, već je dobio turističku vizu, jer je zaposlen u banci, gdje je uzeo neplaćeno odsustvo na nekoliko mjeseci.
„Žena mi je bolesna i ne radi, ćerka i njen muž su nedavno ostali bez posla, a imaju bebu. Sin mi radi povremeno kod privatnika za bijedne pare, a imam kredit kod banke i hipoteku na stan. Ako budem mogao, gledaću da ih sve dovedem u Ameriku kad se snađem“.
I penzionisani viši policijski inspektor, u godinama, čeka da dobije turističku vizu, da bi mogao da radi na poljima marihuane, zbog čijeg posjedovanja je nekad hapsio po Crnoj Gori. „Cilj mi je da što prije maknem porodicu odavde i da mi djeca imaju perspektivu kao slobodni ljudi koji smiju misliti svojom glavom“, kaže on.
Za tri godine broj viza skoro udvostručen
Američka ambasada u Podgorici nije mogla da odgovori na pitanje da li ima saznanja o organizovanom odlasku crnogorskih građana u Kaliforniju, „pošto su podaci koji se odnose na kancelarije konzularne službe SAD u vezi sa izdavanjem viza povjerljivi”.
Prema statističkim podacima Stejt departmenta, 2013. godine su izdate 3,862 vize svih tipova, a 2016. (koja je zadnja godina za koju postoje podaci) su izdate 6,154 vize. Od tog broja 3,382 su bile turističke.
Galerija
Bonus video:
