Nikšićanin Borivoje Kilibarda, vlasnik Auto škole “Kilkas“, riješio je da se protiv koronavirusa “bori“ tako što će pomoći Crvenom krstu i njihovim volonterima omogućiti da stignu do svih kojima je pomoć potrebna.
“Moji roditelji su Crvenom krstu na raspolaganje stavili dva svoja vozila sa gorivom i dvoje djece”, sa osmijehom kaže Nađa Kilibarda, dvadesetdvogodišnja studentkinja biomedicinskog inženjerstva u Novom Sadu.
Ona je, čim je krenula priča sa koronavirusom, postala volonter Crvenog krsta, a ubrzo zatim i njen dvije godine stariji brat Nenad.
“Ugrabila sam da iz Novog Sada dođem prije uvođenja vanrednog stanja i pri prvoj pojavi koronavirusa u Crnoj Gori postala sam aktivni volonter. Odlučila sam se za to na nagovor roditelja i moram reći da sam izuzetno srećna i ponosna što sam postala član Crvenog krsta”, priča Nađa.
Nju su nagovorili roditelji, a ona brata.
“Rekla mi je da je lijepo volontirati i da je prelijep osjećaj kada možeš nekome da pomogneš. Čim mi je prošao period samoizolacije i ja sam se priključio Crvenom krstu, postao volonter i uvjerio se da su njene riječi tačne”, kaže Nenad koji u Novom Sadu studira na odsjeku za saobraćaj.
Nađa je već upisala prvi mjesec volontiranja i kaže da se odlično sjeća prvog dana.
“Prvi dan je bio zanimljiv, ali i malo težak, jer je meni sve to bilo novo. Trebalo je obići desetak porodica. Na moju sreću, imam ovdje vrlo dobre kolege tako da je uz njih bilo lakše. Već drugi-treći dan smo se uhodali i sada sve teče kao po loju”.
Iako sve porodice koje obilaze imaju slične sudbine opet je svaka, kako kaže, priča za sebe. I svaka je na nju ostavila dubok trag. Posebno su je dirnuli, kaže, ljudi koji žive sami, koji treba pomoć, ali i razgovor.
“Nekako to na mene ostavi najveći uticaj. Posebno kada vidim starije muškarce kojima fali ženska ruka da brine o njima, da im pomogne, opere, skuva. Sjećam se čovjeka kome smo donijeli pomoć u vidu hrane. Na njegovom licu zahvalnost, ali i zabrinutost ko će to spremiti, jer on ne zna, a nema koga da mu spremi. Ali, vidjela mu se u očima odlučnost i hrabrost i znam da će pomoć iskoristiti na pravi način”, kaža Nađa i dodaje da namjerava da volontira sve dok situacija sa koronavirusom traje.
Ni njoj ni Nenadu neće biti teško jer, kako kažu, osjećaj sreće što su nekome pomogli nema cijenu.
“Jedan dan na terenu mi je bio dovoljan da se uvjerim koliko je ljudima teško i da im treba pomoć. Zaista mi je drago što sam volonter. Ne mogu drugome objasniti kakav je osjećaj pomoći nekome. Najbolje da dođu da volontiraju i da se sami uvjere u to. Ni ja u potpunosti nijesam vjerovao sestri dok to sam nijesam osjetio. Drugačije je kada mi pričamo, a drugačije kada se to osjeti i kada se zapitaš, šta da se neko od nas nađe u takvoj situaciji, kako bi opstali da nema volontera da pomažu”, kaže Nenad i dodaje da će volontirati kada god bude imao slobodnog vremena.
Njegova sestra ističe da joj je Crveni krst postao druga porodica, a porodici se, i kada prođu teški trenuci, uvijek vraćaš.
“Kada dođete kući i shvatite koliko ste porodica usrećili, taj osjećaj zadovoljstva je nešto što vas ispunjava. Njihova zahvalnost i osmijeh kada im donesete pomoć su najbolji pokazatelj da radite pravu stvar. Svima bih preporučila da volontiraju, jer osjećaj ispunjenosti ne može se mjeriti sa bilo čime. To vas čini boljim ljudima. Proći će ova korona i život će se nastaviti, a to da li smo ostali ljudi u ovim teškim trenucima je ono što ostaje”, poručila je Nađa.
Slušajući nju i Nenada, ali i sve ostale vrijedne i nesebične volontere, shvatate da je kanadska sportistkinja u karlingu, Šeri Anderson, bila u pravu kada je rekla: “Volonteri nijesu plaćeni, ne zato što su bezvrijedni, već zato što su neprocjenjivi.”
“Virus” Crvenog krsta jači od korone
Imamo oko 60 volontera i uglavnom je riječ o edukovanim dugogodišnjim volonterima Crvenog krsta. Međutim, imamo i nekoliko pojedinaca koji su izrazili želju da se uključe u raspodjel humanitarne pomoći, pa su uz kratku obuku i edukaciju o organizaciji, i oni počeli da volontiraju. Jedni od njih su i Nađa i Nenad. Namjera im je bila da pomognu u prvim danima, ali je ljubav i zadovoljstvo kada se nekome pomogne bila jača pa su postali dio nas. Ipak je ‘virus’ Crvenog krsta jači od korone”, ne bez ponosa kazala je sekretarka opštinske organizacije Crvenog krsta Nikšić Ana Drekalović.
Kako je istakla, volonteri su oni o kojima treba stalno da se priča i kojima svi treba da uputimo riječi zahvalnosti.
“Oni nesebično ulažu sebe, ali i izlažu riziku i sebe i svoje porodice, da bi pomogli onome kome je pomoć potrebna. Svi mi ostali koji smo uključenu u ovu priču ipak primamo plate za svoj posao. Oni, sem osmijeha na licima ljudi kojima su pomogli i ličnog zadovoljstva nemaju ništa. A opet, imaju toliko puno”, kazala je Drekalović.
Bonus video:
