Radovan Bjelica iz nikšićkog sela Vrbica, udaljenog od grada oko 75 kilometara, proslaviće u novembru stoti rođendan. Njegova supruga Anđelija, rodom od Vujovića, iz banjskih Okolišta, nekoliko dana prije njega napuniće 92, a mjesec kasnije proslaviće i sedam decenija braka.
Njihovi potomci kažu da vjeruju da će novembar i decembar proći u slavlju, a baka Anđelija i djed da se nadaju da će ih zdravlje poslužiti da obilježe jubileje.
“Ništa ne radim, samo ležim, ali zato dobro jedem. Nijesam mogao očekivati da ću ovoliko dugo živjeti. Neki me belaj drži, a šta je, ne znam. Sada su izmislili da sam se rodio pod nebeskom zvijezdom, a ja se rodio ođe đe sjedim“, kaže starina obradovana gostima.
Kada je stigla ekipa “Vijesti“, koju je od Donjih Crkvica do “neprohodnog“ sela dovezao Branislav Banjo Bjelica, jer se zbog katastrofalnog puta tih nekoliko kilometara može preći samo terenskim vozilom, djed Radovan je spavao. Čim ga je baka Anđelija probudila i kazala mu da ima goste, pridigao se jer, iako su ga noge, kako kaže, izdale i slabije čuje, razgovoru i šali je uvijek rad.
“Ođe sam rođen, oženio sam se 1950. godine, dobio četiri sina i to svakog u razmaku od dvije i po godine. Janko i Rajko žive u Bileći, Slavko u Trebinju, Stanko u Podgorici. Imamo devetoro unučadi i 14 praunučadi. Najmlađe ima tri mjeseca. Sinovi su nam dobri. Uvijek su me slušali, i danas me slušaju. Unučad još bolje slušaju. I snahe su dobre“, ne bez ponosa priča Radovan.
Sa svojom Anđom i danas voli da se šali, pa kroz smijeh kaže da nije on nju tražio, nego da je ona za njim dotrčala.
“Morao sam da slušam, a ona je ponešto i pođekad slušala. To što ona kaže da je slušala, znaš kako kažu - sve možeš čuti, ali ne možeš vjerovati. Najteže mi je bilo da nosim drva“, šali se starina.
A onda se uozbiljio i priznao da mu je najljepše bilo kada se oženio, da je dobru ženu našao, i da je, idući od Vrbice do Bileće 18 kilometara pješke, prolazio pored kuće Anđelijinih roditelja. Vidio je vrijednu i lijepu djevojku kako čuva ovce, svidjela mu se, rekao stricu da ode do Vujovića i ako Anđelija pristane da je dovede. Pristala vrijedna čobanka i tako već sedam decenija njih dvoje jedu zajednički hljeb.
“Bio sam u ratu od 1941. godine, pa sve dok se završio. Svukuda sam ratovao po Crnoj Gori, Hercegovini, po Bosni. Nije lako bilo. Ništa nijesi imao za vrijeme rata što nijesi od neprijatelja oteo. Niko nam ništa džabe nije davao. Najteže je bilo kada je bila Peta ofanziva. Svaki đavo na nas udario“.
Preživio je Radovan rat i tifus, četničko hapšenje i zatvor u Avtovcu. Demobilisao se 1948. godine, a u penziju je pošao sa mjesta upravnika Zemljoradničke zadruge u Crkvicama.
“Imao sam 22 godine radnog staža jer su mi ratne godine duplo priznate. Nijesam se mislio penzionisati, ali nazvaše iz Centralnog komiteta da me pitaju hoću li u penziju. Mislio sam da me zezaju, kad oni ozbiljni. Te ja ujutro uzmi knjižicu i penzioniši se. Bilo je to 1969.“.
Njegova supruga kaže da je najbolji recept za dug život - zadovoljstvo.
“Zdravo mi đeca, unučad, svi zadovoljni, pa onda i mi. Nijesmo očekivali da ćemo ovako dug vijek imati. Pravo da ti kažem, ima tome više od 30 godina, kada sam išla kod ljekara u Bileću i on mi kaže da ne smijem motiku da uzmem u ruke i da nešto teško radim. Ništa ga nijesam poslušala, nego sam što sam mogla radila i evo me još sam živa“, sa osmijehom kaže baka Anđa.
Kada se udala, zatekla je punu kuću, ali i puno selo.
“Kad sam se udala bila sam deveta u porodici - četiri zaove, svekar i svekrva, đever i Radovan. Sve je to fino bilo, fino smo se slagali. I selo je bilo puno, na svaku čuku čuješ pjevaju čobani, narod prolazi, a sada ne možeš nikoga da vidiš. Dosta ih je otišlo u Vojvodinu, a omladina kako je završavala škole - nije se ni vraćala. Bilo je teško, moralo je da se radi, ali bilo je i da se odmori. Nikada između nas nije bilo svađa. Ako nešto nije bilo pravo, malo se poljutimo i odmah pomirimo. To nije svađa“, sa osmijehom kaže Anđelija i dodaje da je Radovanova “morala biti zadnja“.
Ne razmišlja mnogo Radovan kada treba da odgovori u kojoj “državi“ je bilo najbolje živjeti - u Titovoj Jugoslaviji.
“U Titovoj Jugoslaviji nam je bilo najbolje, Boga mi. Ko je htio da radi pošteno, iskreno, vjerno, mogao je da živi. I da dugo poživi. Danas što god ko radi, za sebe radi, a prije ko god je nešto radio, radio je za opštu stvar. Sad ću ti reći kako je bilo tada. Sada ako nešto izgubiš - ne traži, to ti ljudi neće vratiti, a ranije si mogao spavati pored puta, kuda kola i narod prolaze i niko ti ništa ne bi uradio ili nešto uzeo. Ako bi nešto našli odmah bi tražili onogo čije je da mu to daju. Eto, tako je nekada bilo. Omladina je danas drugačija. Ženske obavezno sa cigarom u ustima i posle stave žvaku. I onda hoće dugo da žive“, sa osmijehom kaže najstariji stanovnik Banjana i Oputnih Rudina.
“Mala Moskva“ bila puna oficira
Selo Vrbica su za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i godinama kasnije, zvali “Mala Moskva“ jer su svi stanovnici bili partizani i ideološki privrženi Rusiji. Zbog toga je njih nekoliko završilo na Golom otoku. Među njima je bio i Radovan, koji je u jugoslovenskom Alkatrazu proveo dva mjeseca.
“Svi su u selu bili partizani, zato su ga i zvali ‘Mala Moskva’, a 25 Bjelica iz sela su bili oficiri. Nijedno selo, a ni bratstvo, nije imalo toliko oficira. Tada su, dok je rat trajao, tražili da Vrbica bude narodni heroj“, priča starina.
Bjelice su bile vjerne i kralju Nikoli koji je njih osam unaprijedio u oficire, a njima šestorici darivao po revolver.
Radovan je za zasluge u Narodnooslobodilačkom ratu odlikovan sa više ratnih i mirnodopskih odlikovanja. Dobio je Orden i Medalju za hrabrost, Orden zasluga za narod, Medalju rada, a povodom 75. godišnjice Trinaestojulskog ustanka Udruženje boraca NOR-a i antifašista Nikšića uručilo mu je jubilarnu Spomen medalju SUBNOR-a Crne Gore.
Bjelica, koji je bio jedan od organizatora ustanka u vučedolskom kraju, borac gerilskog odreda i Banjsko-vučedolskog bataljona, prvi u Crnoj Gori je dobio Medalju Ruske Federacije.
Nikad nijesu sami
Kod Radovana i Anđelije bio je i njihov najstariji sin Janko. Sva ih djeca, kažu njih dvoje, redovno obilaze i ostaju po 10-15 dana, a nekada i duže, tako da skoro nikada nijesu sami.
“Teško da će iko od nas naslijediti taj njihov gen dugovječnosti. Nije im život bio lak, ali su bili zadovoljniji od nas. Nadamo se da u novembru slavimo njihove rođendane, a u decembru 70 godina braka“, kazao je Janko.
Bonus video:
