Sa jedne strane magistralni put, sa druge kanjon Pivskog jezera, a u sredini spomenik Baju (Nikoliću) Pivljaninu, junaku koji je rođen u Rudinicama i koji je odavno prestao da bude samo istorijska ličnost, već se za njega vezuju i brojne legende.
Na 44. kilometru od Nikšića, a 13. od Plužina nalazi se jedno od najstarijih sela u Pivi - Rudinice.
“Kada uzmem u obzir kakav je život u gradovima, koliko je brz, stresan, u betonu i asfaltu, u svakom selu, a posebno u Rudinicama, je privilegija živjeti”, kaže Novica Gogić, koji je u selu nastavio, ali i proširio očev posao i gostionicu pretvorio u etno-selo.
Privilegiju života u Rudinicama danas osjeća svega desetak domaćinstava. “Trend odlaska sa sela počeo je ‘70-80. godina prošlog vijeka. Propast Jugoslavije, privrede, svega što je bilo stvoreno od kraja Drugog svjetskog rata do devedesetih, nije natjeralo nikoga da se vrati na selo nego je čak i čuveno vrijeme tranzicije otjeralo dosta ljudi sa sela. Nije bilo sluha za sjever Crne Gore, a sluha nema ni danas. Sjever Crne Gore i mnoga pivska sela su izumrla i bez korone”, kaže Gogić.
Njegov komšija, Veselin-Boro Gutović, kaže da potpuno razumije ljude koji su napustili sela, pa i njegovo, i objašnjava zašto je danas gotovo nemoguće ta ista sela oživjeti.
“Počeli su ljudi iz sela da idu kada je bila industrijalizacija. Gonili ih sve u fabrike. Industrijalizacija je mnoga sela ugasila. Pojedini su otišli kad su završili škole, zaposlili se. Sad se teško vratiti. Imanja su zapuštena, kuće pale. Teško se vratiti - niti kuće, niti štale, nema ni mašina, a nema ni novca da se sve to nabavi. Stariji se odvikli od rada na selu, a mlađi se nijesu ni navikavali”, kaže Gutović koji je 28 godina radio u plužinskoj Fabrici elektroda.
On i njegov brat Simo sačuvali su imanja, pa kada su na Pilani u Breznima i Fabrici elektroda stavljeni katanci, njih dvojica nijesu morala da brinu - imali su mogućnost da rade i prehrane porodice.
“Sticajem srećnih okolnosti, zajedno sa bratom, zadržali smo nešto živog. Rudinice su lijepo selo. Nije teško živjeti ovdje. Selo je blizu i Nikšića i Plužina, tu je magistralni put, nikada zimi nije odsiječeno”, kaže Boro.
Njegova snaha Ljiljana Gutović ističe da ljudi često kada napuste selo kažu da su otišli za lakšim životom, mada nije sigurna gdje je život lakši.
“Idu za lakšim životom, mada čini mi se da danas nigdje nije lako. Ja sam za to da je bolje raditi na svom nego na tuđem, kod privatnika. Ima na selu posla, može da se zaradi. I još imate zdravu hranu”, kaže vrijedna domaćica. Za prodaju bijelog mrsa, kaže, ne mora da brine jer kvalitet i dalje igra presudnu ulogu kod kupaca.
“Kad imate kvalitetan mrs, kad je sve uredno i čisto - nije teško naći kupca. Za dobar sir i skorup, pored kvalitetnog mlijeka, potrebna je higijena. Nijedan posao nije lak. Ima posla, ali sve uspijem da uskladim. Dobro je u selu. Mnogo su bolji uslovi nego kad sam se udala. Samo što je velika samština, posebno zimi. Ljeti je nekako drugačije”, priznaje Ljiljana.
Gogić ističe da je Piva nevjerovatni dragulj - na jednom malom prostoru imate toliko prirodnog bogatstva i za turističku i za poljoprivrednu valorizaciju. “Nije tu bilo ulaganja i stimulacije, ni za poljoprivrednike, ni za privrednike. Mislim da su i država i opština morali da prepoznaju prirodne ljepote Pive i bojim se da se zakasnilo sa povratkom ljudi na selo. Situacija oko koronavirusa je možda natjerala nekoga iz grada, ko ima malo više novca, pa se sjetio neke svoje đedovine da zaštiti zdravlje, a ne da se vrati da bi se bavio nekim poslom. Mali je broj ljudi koji je uvećao neke svoje poljoprivredne proizvode. Dok god postoji monopol i uvoz hrane iz inostranstva, naš seljak neće biti konkurentan, niti će prosječni stanovnik u Crnoj Gori kupiti domaći proizvod kada ima krompir iz uvoza po 29 centi”, kaže on.
Prema popisu iz 2003. godine, u Rudinicama, jednom od najstarijih, ali i najpoznatijih sela u Pivi, bilo je 88 stanovnika, 50 manje nego 1991. Ovi koji su ostali “bore se” da ih na sljedećem popisu ne bude manje.
Bonus video:
