Seksualno nasilje može se dogoditi bilo kom djetetu, a način na koji će se žrtva oduprijeti, kako će reagovati i kakve će biti posljedice po njen dalji razvoj - zavisiće od kapaciteta ličnosti djeteta.
To u razgovoru za “Vijesti” kaže psihološkinja, psihoterapeutkinja Marijana Bulatović - Medenica i upozorava da se o seksualnom nasilju nad djecom “rijetko govori”, uglavnom “nakon nekih događaja koji uzburkaju javnost“. Navodi i da se o toj vrsti nasilja govori kao o nečemu “što se dešava nekom drugom i na nekom drugom mjestu“. Sve to, pojašnjava ona, “prati ćutanje žrtve i ćutanje najbliže okoline i zajednice“.
“Isti mehanizmi suočavanja pojedinca sa traumatskim događajem se ogledaju i u reakcijama bliske okoline i zajednice - traumatski događaj se poriče, potiskuje i disociramo se, izolujemo se od tih dešavanja. Međutim, činjenica je da se seksualno nasilje može desiti u bilo kom mjestu, u porodici, školi, među vršnjacima, na treningu, u bilo kom okruženju i da je to realnost“, objašnjava Bulatović - Medenica.
Seksualno nasilje nad djecom, kaže ona, obuhvata širok spektar ponašanja. U tu vrstu nasilja računa se sve od stupanja u seksualne odnose sa djetetom koje nije dostiglo zakonsku dob za seksualnu aktivnost prema važećim zakonima ili relevantnim regulativima, pa do neželjnih dodira, štipkanja, komentara sa seksualnom konotacijom, poruka sa seksualnim sadržajem... Karakteriše ga, objašnjava sagovornica “Vijesti”, neravnoteža moći i rodno je zasnovano.
“Statistika pokazuje da se nasilje češće dešava djevojčicama. Dječacima se takođe dešava, ali u našoj kulturi dječaci imaju puno zabrana da pričaju o osjećanjima i puno naredbi da budu snažni, da ne plaču, što dodatno otežava mogućnost da nekom ispričaju“, kaže Bulatović - Medenica. Seksualno nasilje je, tvrdi ona, jedan od najtežih traumatskih događaja, odnosno “događaj koji je izvan uobičajenog ljudskog iskustva i kapaciteta da se osoba na uobičajen način nosi sa tim događajem“.
Ukoliko se trauma ponavlja kod odrasle osobe, objašnjava psihološkinja, ona krnji već formiranu strukturu ličnosti.
U djetinjstvu je drugačije, kaže Bulatović - “trauma snažno utiče na formiranje ličnosti“.
“Što je jača emotivna povezanost djeteta i onoga ko vrši nasilje nad djetetom, što je dijete mlađe, nezrelije, veće su posljedice. Dijete ima preteške zadatke pred sobom - mora da nađe način kako da sačuva povjerenje u osobe koji ga povrjeđuju, kako da se osjeća sigurnim u sredini u kojoj nije bezbijedno i kako da vrati moć i kontrolu u stuacijama kada je bespomoćno. To je ono što odrasli treba da omoguće djetetu, ali ako taj odrasli seksualno zlostavlja dijete ili ne reaguje na seksualno nasilje nad djetetom, ono mora da razvije različite sposobnosti kako bi se kreativno adaptiralo i psihološki ‘preživjelo’ u toj situaciji nasilja“, kaže Bulatović - Medenica.
U porodicama u kojima je počinilac nasilja neko blizak djetetu, prema njenim riječina, ne postoje jasna pravila - ili su prekruta ili su haotična, dvosmislena. To, kaže, dijete zbunjuje. Vrlo često je, podsjeća, u tim slučajevima, prisutno i fizičko nasilje, emocionalno zanemarivanje i socijalna izolacija kako djeteta, tako i same porodice.
“Drugo, dijete mora da bude u stanju neprekidne budnosti. Ono mora da prati svaku promjenu i onu vidnu i onu nevidljivu kod osobe koja vrši nasilje, kako bi brzo prepoznalo znakove koji upozoravaju na opasnost. Dijete mora da se usaglašava sa unutrašnjim stanjima onoga ko vrši nasilje, iako toga najčešće i nije svjesno. Kada prepozna opasnost pokušava da je izbjegne ili da odobrovolji onoga ko vrši nasilje. To je vrlo teško za dijete. Sa jedne strane, postoji izuzetna budnost organizma i iščekivanje, a sa druge odsustvo pokreta, pokušaj djeteta da nestane iz vidnog polja onoga ko vrši nasilje“.
Žrtva je, objašnjava Bulatović - Medenica, prinuđena da “zamrzane“ osjećanja straha, tuge i da “drži pod kontrolom unutrašnju napetost svojim nezrelim mehanizmima“.
Neka djeca, između ostalog, i iz tog razloga “silom nauče da ćute i ne verbalizuju o unutrašnjim iskustvima i doživljajima“.
“Vrlo često i kada odrastu, kao da jedan dio sebe ostane otrgnut, potisnut, neispričan, izolovan. Ako ne uspije izbjegavanje, neka djeca pokušavaju da odobrovolje onoga ko vrši nasilje tako što razviju bespogovornu poslušnost. Kako je način razmišljanja djece drugačiji nego kod odraslih i ima svoja pravila, neka djeca u situaciji stalnog straha i bespomoćnosti, počinju da vjeruju u natprirodne moći onoga ko vrši nasilje. Ona postaju odana i pokušavaju da ‘budu dobra, savršena’, kako bi stekli kontrolu nad situacijom i psihološki se približila nasilniku. Vrlo često postaju perfekcionisti u svim oblastima života“. Postoji, podsjeća ona, još puno mehanizama kako se dijete bori sa tim traumatskim iskustvom. Prema riječima Bulatović - Medenica, za dijete je posebno teško i to što ga ne štite druge njemu važne osobe.
“Dijete smatra da drugi roditelj ili važni odrasli treba da znaju šta mu se dešava iako ono o tome ne priča. Ili još gore, ako ispriča, a odrasli to negiraju ili ne reaguju, dijete u tome nalazi potvrdu da nije dovoljno dobro, vrijedno ljubavi, vrijedno kao biće. To dodatno usložnjava nošenje sa truamatskim događajem“, zaključuje psihološkinja.
Trauma najčešće “priča” kroz simptome
Trauma najčešće “priča“ kroz simptome, tvrdi Bulatović - Medenica. Osnovno je, pojašnjava, da se ne smije negirati ono što dijete ispriča.
“Čak i ako se utvrdi da dijete nije ispričalo istinu, što je vrlo, vrlo rijetko, roditelj, osoba koja brine o djetetu, i te kako mora da se zapita i provjeri iz kog razloga je dijete to ispričalo, šta mu je potrebno. Kako je napadnuto tijelo djeteta, vrlo često se dešava da dijete ne može na bezbijedan način da reguliše osnovne tjelesne funkcije. To se manifestuje kroz poremećaj spavanja, ishrane, poremećaj kontrole obavljanja velike i male nužde. Takođe, i na emocionalnom nivou usljed stalnog bijesa i tuge, dijete može biti stalno uzrujano, uznemireno, kao prazno, distancirano od osjećanja, usamljeno, depresivno“. Neka djeca, dodaje, razviju panične napade, budu bijesna ili pribjegavaju upotrebi psihoaktivnih supstanci, alkohola. Izraziti perfekcionizam, prema riječima Bulatović, takođe, može da bude pokazatelj traume, kao i samopovređivanje.
Tri nivoa zaštite
Bulatović - Medenica kaže da postoje tri nivoa zaštite žrtve nasilja. Primarna prevencija, objašnjava ona, podrazumijeva rad na podizanju svijesti u javnosti da seksualno nasilje nad djecom kao i svi oblici nasilja - nije nešto o čemu treba ćutati. I da to nije, kako kaže, samo lična odgovornost pojedinca, nego i društveni problem.
“Važno je da budemo svjesni ličnog odnosa prema seksualnosti, kako kao roditelji, vaspitači razgovaramo sa djecom na tu temu. Svjesni smo toga da je seksualnost na nekom opštem nivou potpuno komercijalizovana, a na ličnom nešto što je tabu tema. Potrebno je djeci upućivati poruke da je seksulanost nešto što pripada sferi ličnog, intimnog, ali ne nešto zbog čega djeca treba da se stide. Takođe, kod djece treba razvijati svijest o tome da je njihovo tijelo njihovo vlašnistvo i od malena, prilagođeno uzrastu djeteta, razgovarati o tome. Pornografski sadržaji su dostupni djeci. Vrlo je upitnu kakvu poruku šalju djeci i o tome treba pričati sa njima“.
Sekundarana prevencija, kaže, usmjerena je na “one grupe koje su pod visokim rizikom u vidu formiranja grupa podrške, nekog intenzivnijeg rada u smislu razvijanja socijalnih i emocionalnih vještina“.
Treći nivo zaštite, objašnjava Bulatović, podrazumijeva tretman i za žrtve nasilje i za nasilnike.
“Bez obzira na mjere i kazne u skladu sa zakonom kojim su regulisana krivična djela, počiniocima nasilja treba stručna pomoć. Neophodno je integrisati programe prevencije u predškolskim i školskim ustanovama, ustanovama koje u svom domenu djelatnosti imaju brigu o djeci. Kako bi mogli da spriječimo seksualno nasilje, moramo pričati o njemu i učiti djecu da razvijaju zdrav odnos prema seksualnosti i svom tijelu“.
Što je veća društvena moć nasilnika, veća je i vjerovatnoća da će ostati neotkriven
Oni koji vrše seksualno nasilje, tvrdi psihološkinja, najčešće nijesu žrtvama nepoznati ljudi. Statistike pokazuju da su češće muškarci. Nasilnik može da bude neko iz porodice i najčešći vid incesta je na relaciji otac - kćerka, a često se dešava da to bude i očinska figura - očuh, hranitelj, usvojitelj.
“Nasilnici mogu da budu i van porodice, osobe koje dijete poznaje - nastavnik, porodični prijatelj, rođak, komšija... Što se tiče maloljetnih počinioca seksualnog nasilja, najčešće se dešava unutar vršnjačkih grupa i porodica. Nasilnik je često osoba koja je djetetu bliska, koju dijete voli, ko podučava, vaspitava, neko ko ima bilo formalnu ili neformalu moć. Oni vrlo često budu ugledni članovi neke zajednice. Nažalost, iskustva pokazuju da što je veća društvena moć nasilnika, veća je vjerovatnoća da će ostati neotkriven“.
Bonus video:
