Pandemija koronavirusa, kako tvrdi rukovodilac kolašinskog KUD “Mijat Mašković” Davor Sedlarević, samo je potvrdila činjenicu da “folkloraši” nemaju status ni umjetnika ni sportista, bez obzira na činjenicu da kulturno- umjetnička društva važe za organizacije koje okupljaju najveći broj članova.
“Dok su se za sve ostale oblasti iznalazila makar i polovična rješenja za rad tokom pandemije, najviše štete uz muzičare, pretrpjeli su kulturno- umjetnička društva. Epidemiološke mjere nije bilo moguće poštovati, u odnosu na koncept rada i zatvorene prostore, koje zahtijevaju probe“, kaže Sedlarević.
U tom KUD-u sve masovne aktivnosti prekinute su još u januaru prošle godine, zbog sezonskog gripa, a na sve to nadovezala se i korona. Samo se ženska pjevačka grupa okupila tek nekoliko puta i uz minimalno upjevavanje realizovala prilagođene nastupe.
“Već sada otvoreno možemo reći da je smjena generacija, specifična za mala mjesta, ovog puta izostala. Članovi dječijih i pripremnih ansambala potražili su druge dozvoljene aktivnosti i preorijentisali se na sportove, dok su studenti već u fazi odabira fakulteta i skore selidbe. Ugroženo je i održavanje i prenošenje kulturnog dobra čiji smo nosioci. Smatram da će za obnovu bilo kakvog izvođačkog repertoara biti potrebno makar godinu do dvije dana, u zavisnosti od afiniteta i programa“, kaže Sedlarević.
On se nada da će i masovna vakcinacija donijeti olakšanje. Igrači su navikli na tri “jake“ probe nedjeljno, pjevači na konstantan rad, a sve je preko noći prestalo.
“Ne postoji adekvatan način da se nadomjesti nedostatak proba. Povremeno pjevam sama i održavam kontakte sa rukovodiocem putem vibera gdje dobijam snimke vokalnih dionica i uputstva, ali to nije rješenje. Osjećam da ne napredujem u dovoljnoj mjeri. Nedostaju mi drugarice iz grupe i izazovi učenja novih pjesama. Pjevanje zahtijeva stalan rad i trebaće nam dosta vremena da se ponovo uhodamo. Ipak, naš moto je ‘Nema predaje’ i znam da će ovo proći“, kaže Tijana Rakočević, članica pjevačke grupe i pobjednica Etno-festa mladih sjevera.
Marija Vlahović i Ružica Simonović iz igračkog ansambla objašnjavaju da im nedostaju ljudi uz koje su odrasli, naporne probe, koncerti i prepoznatljive zabave kudovaca. Jedva čekaju da opet čuju: “Sveži mi pojas“, “Ajmo žene“ i da osjete sav adrenalin vezan za nastupe. Dotad, pokušavaju da se rekreiraju u prirodi i održe kondiciju, jer je, tvrde, nemoguće pronaći aktivnost kojoj se mogu posvetiti sa tolikom ljubavlju kao što je to u KUD-u.
Laž je da se koreografije mogu uvježbati na distanci
Smanjenju zainteresovanosti za članstvo u KUD-u doprinio je i izostanak turneja. Sedlarević na pitanje kako da su neka KUD imala aktivne turneje, a kolašininsko ne, kaže da nijesu željeli da rizikuju.
“To je svakako za pohvalu njihovom menadžmentu i želim da se svi zdravo vrate svojim domovima. Mi nijesmo mogli ispuniti nijednu od propisanih mjera, te nijesmo željeli da rizikujemo. Moji suigrači su iskazali veliku empatiju i smatrali su da nije prikladno putovati dok je gotovo svako imao nekog zaraženog u familiji ili bližem okruženju. Dodao bih, ne želeći da budem pogrešno shvaćen, da nije postojao jedinstven stav i apel ansambala i da su možda preovladali lični interesi, prije nego kolektivni“, kaže Sedlarević. On sumnja “u iskrenost onih koji tvrde da se koreografije mogu uvježbati na distanci, dok se maske nose par sati, uz držanje za ruke koje nije preporučljivo“. Kaže da nije siguran da i sva društva “imaju isti tretman kod nadležnih.“
Bonus video:
