Ni nakon 26 godina ne zna se sudbina Martina Schmidrathnera - momka iz Beča koji je tada krajem novembra sa prijateljem boravio na Žabljaku.
Te 1991. godine stranci su se kroz malo mjesto na sjeveru Crne Gore kretali “moskvičem” austrijskih registarskih tablica, pa su lako zapali za oko mještana u vrijeme kada u gradu nema turista.
Iako je taj slučaj pao u zaborav i njihovih imena više nema ni u arhivama nadležnih institucija, sagovornici “Vijesti” prisjetili su se nekih detalja koji su prethodili nestanku muškarca, odnosno kasnijom potragom za njim.
“Odlično se sjećam. Bio je 29. novembar, državni praznik ali i moj rođendan, kada je u nekoliko navrata tog dana na pumpu dolazilo to vozilo i dopunjavalo rezervoar za gorivo. Na gotovo kopnu zemlju preko noći je napadalo oko 70 santimetara snijega. Nijesam znao zašto to taj čovjek to radi, ali ga je istog dana zaustavila policijska patrola kojoj je ispričao da je njegov drug prethodnog dana krenuo prema Bobotovom kuku iz pravca Mlinskog potoka i Lokvica i da su se dogovorili da ga vozilom sačeka na Sedlu do koga zbog novonapadalog snijega nije mogao doći”, ispričao je “Vijestima” Zoran Šaco Vojinović.
Vojinović je poznati planinar i gorski spasilac koji je u to vrijeme radio na benzinskoj pumpi.
Martin tada nestaje bez traga i istog dana krenula je potraga - službenici policije aktivirali su Gorsku službu spasavanja, a u akciju su se potom uključili i predstavnici Planinarskog saveza Crne Gore i Nacionalnog parka “Durmitor”.
Akcijom koordiniraju poznati planinari, načelnik žabljačke policije Vuk Šibalić, načelnik GSS Radovan Raco Mijanović i predsjednik Planinarskog saveza Mijo Kovačević.
Malo ko je, međutim, vjerovao u uspjeh zbog visine sniježnog pokrivača.
“Krenuli smo u akciju ne očekujući uspjeh. Neki su pretraživali pravac od Virka prema Stožini, drugi putem kojim je, prema kazivanju njegovog druga, otišao. Nigdje nikakvih tragova. Čak smo rizikovali i sopstvene živote zbog velike hladnoće i magle u planini. Trajalo je to dva dana i dalje nije imalo svrhe tražiti”, ispričao je “Vijestima” aktuelni načelnik nacionalne GSS Željko Loncović.
U maju sljedeće godine na Žabljak dolazi Hildegard, majka nestalog Martina, a u društvu Daniela Vinceka, čovjeka kome su poznate crnogorske planine i vlasnika botaničke bašte u Kolašinu.
Smjestila se u hotelu “Jezera”, nakon čega kreće druga akcija traganja koju je organizovao Ski-centar “Durmitor”.
I ovog puta akter akcije je Željko Loncović kojem se tada pridružuje i Zoran Vojinović.
“Durmitor je i dalje bio pod snijegom, ali su uslovi za pretragu terena bili znatno povoljniji. Nažalost, rezultata nije bilo”, rekao je Loncović.
Hildegard je u hotelu čekala informacije iz planine, dala je izjavu u policiji i, prema običajima, palila svijeće za Martina.
Treća akcija organizovana je u junu - Loncović objašnjava da su staze prema Bobotovom kuku bile kopne, izuzev šripova na Čvorovom bogazu, ali da uprkos tome nikakav trag nije pronađen.
Gotovo mjesec dana traganja u tri organizovane akcije nijesu dale efekta.
Nekoliko puta u akcijama je bio i Danijel Vincek.
Mještani govore da tog proljeća ali ni kasnije nijesu primijećeni letovi ptica lešinara koji bi ukazivali na Martinove posmrtne ostatke.
Neki kažu da se obistinila priča vidovnjaka koju je saopštio Martinovoj majci i Danielu - da Martina pored svih potraga u škrapama nikada neće pronaći, jer je njegovo tijelo završilo pod slojem zaleđenog snijega, u nekoj provaliji.
Vincek je reporteru “Vijesti” ponovio planinarsku maksimu - da u planinu nikad ne treba ići sam.
Zoran Vojinović je i dalje aktivan planinar i gorski spasilac, pa kaže da i danas skrene sa staze nadajući se da će ugledati bilo kakav trag o nestalom muškarcu.
Vincek je rekao da je gospođa Hildegard umrla prije nekoliko godina, a da je sa Martinovim ocem Eduardom Schmidrathnerom izgubio kontakt, jer ovaj u Beču više ne živi na istoj adresi.
Bonus video:
