Tih, nenametljiv, osmijehom vas razoruža, a vedrim pogledom oraspoloži.
Tako bih predstavila Nikšićanina Vasilija Pejovića, mladića koji da je planina, bio bi Durmitor, da je pjesma, bio bi ljubav, a stihovi koji ga najbolje opisuju su, kako kaže: “Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj”. A on je upravo sve to.
Na pitanje ko je Vasilije Pejović, odgovara:
”Uvijek prvo kažem rođeni Nikšićanin, pa sada zdravstveni radnik, kome je u legitimaciji upisano i da voli fotografiju, slikarstvo, planinarenje, muziku, pisanje, košarku, borilačke sportove… Neko ko se iskazuje i kroz brojne hobije. I ko ne prihvata da mu se nameću i ograničavaju interesovanja i sloboda izbora”.
Kada skine bijeli mantil i zaboravi na “brezovačke topole”, bavi se svim stvarima koje je pobrojao. Toliko različitih interesovanja, a sve ih veže jedno - ljubav.
”Bez toga nema ni one ispunjenosti, ni ljepote za kojom tragamo. I sve se lijepo isprepleće, a samo je naizgled nespojivo. I sve ima neku svoju posebnu draž i svrhu. Nikada nijesam želio da se ograničim, jer smatram da svi možemo mnogo više, nego što mislimo. Potrebna je samo volja i dobra organizovanost. Život treba proživjeti što kvalitetnije i truditi se da ostaviš lijep trag u vremenu koje ti je dato. Treba da opravdamo svrhu svog postojanja”.
Ne treba Vasilije da brine ni za trag, ni za svrhu postojanja. Dobro je on zacementirao putanju kojom hodi.
”Svemu čime se bavim predajem se u potpunosti kao da ne postoji ništa drugo i zato i dobijam zauzvrat. Sport je, posebno košarka, bila posebno značajna dok sam odrastao i školovao se, jer me je ojačala, naučila kako proslaviti pobjedu, a kako priznati poraz, što je veoma bitno dalje kroz život. Govorim o onim istinskim vrijednostima i o ljudima koji su srcem u sportu, od kojih nikada nećete naučiti, niti doživjeti ništa loše. I umjetnost je moja velika ljubav, koja je krenula iz osnovne škole na časovima likovnog, a uglavnom crtam za svoju dušu, mada neke od radova, poklonim prijateljima, kada im se dopadnu”.
Umjetnička duša, sportski duh, pero mu genetski predodređeno (od majke novinarke), muzika teče njegovim venama, a on ipak obukao bijeli mantil.
”U zdravstvu sam se obreo, i pored moje velike želje da odem na likovnu umjetnost, po nagovoru majke i porodice. Zadesila nas teška godina, baš kada sam morao odlučiti gdje dalje...i tako bi presudan izbor posla koji je tražen, a opet human i lijep...ili negdje zapisano. Ne kajem se, jer je to profesija koju ne može svako da radi, barem ne onako kako bi trebalo. Zdravstvo je humana profesija i ukoliko u sebi nemate ‘čovjeka’ bježite iz tog posla. Vjerujte da pacijenti to najbolje prepoznaju. U poslednje vrijeme ima i onih koji se ‘prekvalifikuju’ da bi dobili diplomu medicinskog radnika i domogli se posla u inostranstvu, gdje je ova profesija više cijenjena i plaćena. Ne treba raditi nešto samo gledajući iisključivo lični interes. Nema te nadoknade finansijske pri osjećaju kada znate da ste nekome olakšali bol, pomogli u izlječenju ili na trenutak uspjeli da mu skrenete misli od bolničkog kreveta. Taj osjećaj se ne može opisati, i to je ono što ostaje duboko urezano u vama. Ne da vam hrani sujetu, ne daj Bože, nego da podgrijava čovječnost”.
A čovječnosti nikada nije mnogo. Pogotovo u ovim suludim vremenima kada jedna podjela zamijeni drugu, zaboravljajući pritom da se ljudi dijele samo na soj i nesoj. Još i korona grize sa svih strana, a sve je više onih kojima je ruka pomoći potrebna. Zna to Vasilije dobro. Zaposlen je u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti “Dr Jovan Bulajić” u Brezoviku i već godinu i po je u crvenoj Covid zoni.
”Teško je i zamisliti kako je raditi u uslovima kada si po 12 sati u opremi u kojoj ti fali kiseonika, ali je najteže gledati patnju ljudi koji zavise i od tvoje pomoći. I to se zaista ne može ni opisati, ni nikada zaboraviti. Kovid je pokazao i kakvi smo zapravo i, iako nam je ograničio slobodu, život, natjerao nas je i na preispitivanje. Bila je to i prilika da razmislimo o svojim postupcima i stvarima za koje smo mislili da su bitne, a u stvari je potpuno drugačije”.
Zbog korone je morao da se manje druži sa planinama i fotoaparatom. Neosvojeni vrhovi još uvijek čekaju da ih “prigrli” i da objektivom dočara sve te ljepote koje ostavljaju bez daha.
”Priroda je moja glavna inspiracija, nešto bez čega ne mogu da živim, a Crna Gora je nestvarna. Sva ta mjesta i planine, koja su iz trenutka u trenutak drugačija, posebna, čarobna, divlja i lijepa... Planinarenje je jedna od mojih velikih ljubavi i svakom ko se, makar, jednom našao ne nekom od vrhova, sigurno je poznat taj trenutak slobode, mira i tišine. Trenutak kada kao da je vrijeme stalo i doživi se osjećaj mira i ispunjenosti. Poseban je izazov i užitak predstaviti sve te skrivene kutke i ljepote, jer nije lako biti na litici i sačekati da vam priroda dariva baš neki trenutak koji ćete zabilježiti. Mada veliki broj fotografija vam se samo desi, jer priroda zna da uzvrati za posvećenost i ljubav koju dajete”.
Online zajednica je njegovu fotografiju pejzaža proglasila za najbolju, a neke od njih krasile su i stranice Nacionalne geografije.
”Nije mi cilj osvajanje nagrada, već istinski užitak u ovome čime se iz ljubavi bavim. Mada me veoma raduje što su ljudi glasali da moja fotografija ovog puta bude proglašena za najbolju, na čemu sam im zahvalan. Ipak, najveće priznanje mi je kada ljudi koji skoro da i ne znaju gdje se Crna Gora nalazi, a “nalete” na moje fotografije ili me prate na instagramu, požele da dođu i vide to uhvaćeno objektivom. Raduje me i čast mi je što je neke od mojih fotografija zapazila i Nacionalna geografija”.
Priznaje da je Durmitor planina na kojoj je svoj na svome, a lako mu je i da izabere da je planina koja bi bio.
”Prošao sam dosta planina i svaka je posebna na svoj način. Možda Durmitor, jer je to moja prva ljubav i planina na kojoj sam svoj na svome. Još kao dječak na školskim raspustima prvi put sam upravo u podnožju Durmitora gledao igru divljih konja i let sokola...”
Dijete planine svoje neostvarene želje vezuje za vrhove, ali i za zemlju leda i zemlju fjordova.
”Želio bih da popenjem Kilimandžaro, a jedna od neostvarenih želja mi je i da, makar na trenutak, vidim izbliza Himalaje...Inspiracija su mi i Island i Norveška...Ko zna, možda jednom...”
Oživio stare fasade, umjetnosti dodijelio status javne ličnosti
Vasilije i njegov drug Rajko Orman odlučili su da pokažu da na ovom medijskom nebu, koje vapi za senzacijama, politikom i crnom hronikom, ima mjesta i za kulturu i umjetnost, ali i da ima onih koji se time “hrane”. Zbog toga su osnovali sajt Public figure.
”Sajt je bio osmišljen da bude bez politike, kiča, šunda, jer vjerujem da su ljubav i umjetnost neophodni i da se na kraju kvalitet, ipak, prepozna. Namjera nam je bila da nekog ubijedimo da pročita neku novu knjigu, ode da pogleda pozorišnu predstavu, jer je to ono što oplemenjuje. I zato smo otvorili portal za sve koji stvaraju, pišu, mada, je nekada neki rukopis trebao biti ‘dorađen’, ali treba pomoći, pogurati čovjeka, a ne kritikovati”.
Iako je rekao da crta za svoju dušu, ipak je odlučio da sa drugarima sugrađanima otkrije “dušu” starih fasada.
”Murali su za mene bili veliki izazov, jer je riječ o velikim formatima i nesvakidašnjem ‘platnu’, zbog čega sam prihvatio poziv da pomognem u oživljavanju nekih starih fasada. To je vid umjetnosti koji veoma cijenim i podržavam, mada kod nas nije u tolikoj mjeri zaživio kao u svijetu. Nije lako crtati na zidovima zgrada, ostaviti trag umjetnosti, ali je za mene bilo prelijepo iskustvo, koje ću rado ponoviti”, kaže Vasilije za koga je život bez muzike nezamisliv, a festivalska energija nešto posebno.
Zbog toga je i godinama dio poznatih festivala.
”Od samog početka Bedem festa sam u organizaciji i mnogo toga se proživjelo na tim drevnim zidinama. Sea Dance je nešto potpuno drugačije, moćna organizacija koja pomjera granice”.
Bonus video:
