Naša tijela su savršene mašine

Ne postoji briga koju čovjek ima u životu, a da je ne izbaci iz sebe dok je ‘na terenu’.

Oni koji trče znaju kakav je to antistres. Ne mora sad neko trčati polumaraton ili maraton, ali ono što je jako važno je da ljudi shvate koliko je to pražnjenje kroz fizičku aktivnost, konkretno kroz trčanje, a veoma je bitno za zdravlje”, počinje svoju priču novinarka Sanda Rakočević koja već godinama učestvuje na polumaratonima po Crnoj Gori.

U sportu je kao rekreativac od kad kako kaže “zna za sebe”, a počela je sa karateom. No, ubrzo je na “karijeru karatistkinje” stavila tačku jer se u tome nije pronašla.

”Krenula sam da trčim, rekreativno, ali bez neke stručne pomoći. Zato sam u 16. godini imala povredu pete. Trčala sam po betonu u neadekvatnoj obući, što me je koštalo povrede”, prisjeća se ona.

Svakodnevni treninzi i velike rute koje je prelazila ohrabrile su je da se prijavi za polumaraton.

”Za prvi polumaraton sam se prijavila prije pet godina, i od tad ne propuštam nijedan. Trčim i trke koje organizuje Atletski savez Crne Gore, a svake godine učestvujem i na Ostroškom polumaratonu. To mi je najdraža trka, a jeste i da je najzahtjevnija i svi koji su je trčali znaju da se ne može nijedan polumaraton uporediti sa njim. To kažu i ljudi koji dolaze sa strane”, ističe Rakočević.

Ove godine Ostroški polumaraton biće organizovan 2. aprila, a Sanda se već uveliko spremam za tu trku.

”Mnogo je zahtjevna i osim trčanja tu treba uključiti i vježbe snage koje moraju da se izvode pravilno kako bi se tijelo priviklo na pedencu koja čini dio trke Ostroški polumaraton još težom”, napominje sagovornica Magazina.

Ponosna je na činjenicu da unazad pet godina učestvuje na svim polumaratonima po Crnoj Gori, no rezultatima nije opterećena.

”Mnogo mi je bitnija ta ljepota koju mi pruža trčanje, to duženje sa trkačima. Smatram da svi mi imamo nešto zajedničko, a to je ta stpljivost i upornost. Kad istrčim polumaraton, ljudi koji se ne bave ovim sportom pitaju me koja si bila. Međutim, za polumaraton i maraton to apsolutno nije važno. Mnogo je važnije istrčati 21, odnosno 42 kilometra, što nimalo nije lako”, objašnjava Rakočević.

Njeni gotovo svakodnevni treninzi potpuno su različiti u odnosu na istrčavanje maratona.

”Na svakodnevnim treninzima se trče kraće distance, radi se takozvano istrčavanje. Prvo se odrade dužine, pa se radi istrčavanje po 150 metara brzog trčanja, pravilnog da se što bolje uvježba to istrčavanje, kako bismo na samoj trci dali najbolje od sebe. Sve to je veoma zahtjevno, ali neuporedivo sa samim maratonom gdje treba da iscrpite i posljednji atom snage i istrčite tu trku. Dovoljno je pomenuti da Podgorički maraton godinama u nazad se trčao na relaciji Danilovrag - Podgorica. To možda najbolje opisuje koliko je 21 kilometar koji je potrebno pretrčati za polumaraton”, objašnjava ona.

Iako je sve trke do sada uspješno završila, prve se posebno sjeća.

”Nju pamtim po tome što se nijesam adekvatno spremila. Do tog momenta samo sam se bavila trčanjem, pomalo gimnastikom i na prvoj trci sam shvatila koliko je važno uključiti vježbe snage. Ma koliko da imate kondicije, potrebna vam je i snaga mišića da biste izdržali toliku trku, sa toliko kilometara. A ono što je još važnije je i da vaš organizam ostane zdrav nakon istrčanih 21 kilometra”, savjetuje ona i dodaje da je shvativši nakon tog prvog polumaratona da joj treba više snage, uključila je i sama vježbe u teretani sa težinama.

”Prvo iskustvo sa toliko kilometara zacrtala sam sebi i rekla ‘ja ću ovo istrčati, odustajanja nema’. Ni u jednom momentu nijesam pomislila da odustanem. Sve vrijeme sam mislila samo na jedno - na cilju me čekaju moje troje djece i suprug i želim da oni vide kako prolazim kroz isti, želim da se pohvalim majci koja me je sve te godine podržavala u tome što trčim, želim da se pohvalim svima koji su me bodrili pred trku. Željela sam da pokažem da je ovo samo još jedna situacija u životu u kojoj mogu da pobijedim sebe. Bilo je neizvijesnosti i treme, jer nađete se među ljudima koji godinama trče, malo je tu početnika. Vidite kako su oni došli spremni sa okrepljujućim napicima i čokoladicama, a meni je bilo najbitnije da ponesem slušalice kako bih tokom trke slušala muziku”, prisjeća se Sanda.

Zahvaljujući druženju sa onima koji poput nje rekreativno trče, ali i profesionalcima među kojima je i crnogorska olimpijka Slađana Perunović, više se zainteresovala za ovu granu sporta, pa je i sama počela da čita i istražuje.

”Slađa mi je dala korisne smjernice, pa sam nastavila da se ponašam kao profesionalni sportista, jer ne smijete needukovani krenuti na jednu takvu trku. To govorim jer sam poslije prvog polumaratona ležala čitav dan, noge su me boljele i nije bilo prijatno iskustvo. Međutim, to me nije pokolebalo. Znala sam da ću se za sljedeću trku spremiti adekvatno, onako kako treba. I tako sam do sljedećeg polumaratona uspjela mnogo da napredujem, popravim svoje vrijeme - iako mi to nije cilj. Za razliku od prvog poslije kojeg sam morala da ležim, nakon drugog sam izvadila sve tepihe iz kuće i izribala ih, jer sam osjećala nevjerovatnu snagu. Moje tijelo je ojačalo i bilo mi je baš lijepo”, otkriva Rakočević.

Za prvu trku pripremala se tri mjeseca, misleći da je to dovoljno. Međutim, danas bi to drugačije odradila.

”Često ćete sresti ljude koji vas savjetuju da je potrebno dva, tri mjeseca da se spremite. Međutim, smatram da to nije dovoljno. Svi mi imamo drugačije uslove, svi imamo privatne obaveze i u ta dva, tri mjeseca ne možete ispoštovati svaki zacrtani trening, osim ako se profesionalno bavite time. Za nekog ko je rekreativac poput mene, tu su obaveze prema djeci, njihovoj školi, poslu, tako da ne mogu da predvidim svoj dan i da znam hoću li večeras, recimo, moći da odem na taj svoj trening iako sam sebi obećala da hoću. Zato morate sebi dati sasvim dovoljno vremena da se ispoštuju svi treninzi, da se rade vježbe snage kako se ne bi nakon trke vaše tijelo osjećalo tako umorno i iscijeđeno. Naša tijela su savršene mašine. Toga nismo ni svjesni dok im ne damo priliku da nas upoznaju sa sobom i mogućnostima”, savjetuje Rakočević koja i danas ima makar četiri treninga sedmično.

”Vikendi mi idu naruku, subotom radim vježbe snage, nedjeljom trčanje, a od ponedjeljak do petka nađe se vremena za treninge. Bitno je da se trenira pravilno i da se voditi računa o svakom detalju, pa i o pravilnoj ishrani. Veoma je bitna i suplementacija jer moraju se nadoknaditi vitamini, minerali i proteini. Prosto, nakon takvog napora tijelo se mora oporaviti, zato je ta suplementacija toliko važna”, smatra Rakočević.

Za razliku od dana kad šeta, pa joj odgovara sunce, dok trenira radije bira hladno vrijeme.

”Imali smo jedan polumaraton na kojem je bilo toliko toplo da su čak i tamnoputi ljudi koji su došli iz raznih krajeva svijeta, a tog dana trčali polumaraton i maraton od Danilovgrada do Podgorice posustajali na putu. Bilo im je veoma loše, sunce je bilo toliko jako da smo svi bili izmoreni. Na samom početku trke, radovala sam se što je fino vrijeme. Međutim, shvatila sam da meni više prija trčanje po snijegu, kiši, vjetru, nego kad je sunčano. Sunce nimalo nije moj prijatelj na samim trkama i mislim da će to svaki trkač da potrvdi. Za nas je mnogo bolje lošije vrijeme, kada je hladnije”, napominje ona.

Do sada nije učestvovala na trkama koje se organizuju u drugim državama, ali ima u planu.

”Zbog djece i brojnih obaveza do sada nijesam uspijevala da učestvujem na trkama van Crne Gore. Međutim to ne znači da jednog dana neću. Moja želja je da u Sarajevu trčim polumaraton ili maraton. U planu mi je da se spremam i za maratone, vrijeme je više, a i smatram da mogu. A takođe mi je u planu i Beogradski polumaraton ili maraton. To su mi želje za sad”, ne krije Rakočević, i kaže da jednako uživa i u svakom treningu.

”Meni se desi da trčim Goricom i pjevam iz sveg glasa. Nakon treninga potpuno ste oslobođeni stresa budete nasmijani tokom ostatka dana i to je sport koji je jako koristan za zdravlje. Sat, sat i po možemo izdvojiti za sebe i benefiti za zdravlje su odlični”, sigurna je ona i dodaje:

”Pjevač grupe Vatra Ivan Dečak, nedavno mi je otrkio da njihove pjesme- muzika i tekstovi uglavnom nastaju dok je na treningu. I on je čovjek koji trči preko 10 kilometara gotovo svakodnevno”.

Iako sebe smatra rekreativcem, od trčanja neće odustati ni kad bude starija.

”Sebe zamišljam u nekim godinama kad budem u penziji da ću i dalje trčati. Hoće li to biti Gorica ili neka druga staza, to ne znam, ali jedno je siguno, ono što sam obećala sebi, a i ta ljubav prema sportu me tjera, tako da ću trčati do kraja svog života”, zaključuje Rakočević.

Trčati za šestogodišnjakom je savršen trening

Ljubav prema sportu Sanda je prenijela i na svoju djecu - blizankinje Kalinu i Mionu i sina Andreja.

“Važno mi je da mi se djeca bave spotom, a to sam zacrtala i kad nisam bila majka. Uvijek sam govorila da kad budem imala djecu da bih voljela da oni sa mnom treniraju. Taj dan je došao tako brzo da nisam ni svjesna”, prisjeća se Sanda.

Kako kaže, prvo su to bile ćerke koje su je pratile na brojnim trkama, nekad i same učestvovale na kraćim distancama, a danas se i sin rado uključuje.

”Ono što mi je interesantno da moj sin koji već sada ima šest i po godina sa mnom odlazi na treninge. On je moj najbolji kondicioni trener, jako je snažan, brz je i trčati za šestogodišnjakom je savršen trening”, smatra ona.

”Starija blizankinja Kalina me je upoznala sa gimnastikom i tu sam počela da treniram i gimnastiku. Dakle, od djece možete dosta da naučite, mada i oni upijaju sve što vide kod roditelja. Mislim da je bilo dovoljno da me vide na trkama da požele i oni da se bave sportom, a ne što ih vodim na treninge, bodrim i govorim da su šampioni. Djecu treba hrabriti, njima treba biti primjer, ali ne bih ipak voljela da mi se djeca bave profesionalno sportom, ali da budu aktivni rekreativci to svakako”, priznaje Sanda.

Usklađuje posao i treninge

Sandin glas mnogi prepoznaju zahvaljujući Radiju D gdje je skoro 20 godina, voditelj, a danas i urednik. Ipak, brojne poslovne obaveze koje ima, uspijeva da uklopi i nađe vremena za trening.

”Između posla i sporta primaran je posao. Od ponedjeljak do petka završim svoje smjene, ali kako sam urednik Radija D i D+ moje je da svim danima u sedmici, konstantno slušam radio, obučavam ljude koji počinju da se bave ovim poslom. Radio je živ medij, u datom momentu što se izgovori u etru, to se više ne može ispraviti, zato i tu treba dosta vježbe. Kad završim obaveze, uvijek imam u glavi da sat i po makar treba da izdvojim za trening pa sam stalno kao ubrzani snimak kako bih sve stigla”, kaže ona.