Najprije sam čekala jako dugo u hodniku da me neko primi. Kod kuće sam imala bebu staru nepunih mjesec dana. I još jedno dijete od šest godina. Inspektor me nije istog dana primio, nego sjutradan. Ispričala sam događaj, a inspektor je zapisničarki izdiktirao potpuno drugačije. Tražila sam da se izmijene neke rečenice u zapisniku, što je djelimično učinio, ali ne sasvim kako sam rekla da treba da piše. Suština je da je inspektor htio da prikaže da sam dobila batine od supruga, jer sam to ja izazvala... To je bilo 17 dana nakon mog porođaja...”.
Ovo je samo jedna od skoro 200 ispovijesti koje su dostavljene redakciji “Vijesti”, kroz upitnik o povjerenju u institucije u pogledu nasilja u porodici, a u čijoj obradi je učestvovao i Centar za ženska prava. Kroz najveći broj odgovora provlači se ista poruka - žrtve nemaju povjerenja u institucije. A kako i da ga imaju kad institucije ne vjeruju njima.
O tome da institucije ne vjeruju ženama svjedoče dva femicida koja su se dogodila u nepunih mjesec dana u malobrojnoj Crnoj Gori. Obje žrtve su prijavljivale prijetnje po život, oba puta su institucije propustile da ih zaštite.
Ilir Đokaj, ubica devetnaestogodišnje Šejle Bakije, prije nego što je počinio strašan zločin oslobođen je odlukom Suda za prekršaje, jer tužilac njegove prijetnje da će “krv pasti” nije shvatio kao grubo nasilje. Nedugo nakon toga ih je obistinio. Institucije su rekle da je sve urađeno “pravilno i zakonito”. Građani i građanke nisu tako mislili pa su organizovali dva mirna protesta sa zahtjevima da se održi vanredna sjednica Vlade i uradi analiza postupanja svih institucija. Na ove zahtjeve kabinet predsjednika nikada nije odgovorio. Ni nova Vlada u najavi ne obećava progres, sudeći po broju žena koje (ne)učestvuju u pregovorima.
I drugo ubistvo je prošlo bez ikakve rekacije nadležnih. Počinio ga je osuđivani nasilnik, Ahmet Škrijelj, koji je, u prisustvu petoro maloljetne djece prvo usmrtio suprugu, zatim teško povrijedio maloljetnu kćerku, a potom izvršio samoubistvo. Nasilje u toj porodici je bilo poznato svima, od komšija do centara za socijalni rad, policije, tužilaštva, suda. Pa ipak je žrtva bila sama, prinuđena da trpi do samog kraja.
Sistem ne štiti ni djecu, čak ni kada su seksualno zlostavljana, oteta, prinuđena na suživot sa odraslim nasilnicima. O tome svjedoče učestali seksualni napadi na djecu, čiji su počinioci već poznati kao osuđivani višestruki povratnici. Posljednji takav slučaj je iz Plava, malog mjesta u kojem se sve zna, ali se o silovanju i otmici dvanaestogodišnje djevojčice ćutalo sve dok slučaj, četiri mjeseca kasnije, nije stigao do medija. Prema reakcijama na medijske napise, javnost je najviše uznemirila činjenica da je silovatelj i otmičar djeteta - oženjen.
Pa kome onda sistem vjeruje ako već ne vjeruje žrtvama?
Sudeći po riječima i djelima ličnosti sa najviših državnih adresa, reklo bi se da vjeruje nasilnicima.
Vjeruje im čak i kada protiv njih postoje pravnosnažne presude za nasilje u porodici i kada ne dozvoljavaju djeci kontakt sa majkama. Takvih je nasilnika mnogo, prema statistici Osnovnog suda u Podgorici, u kojem je od 2017. godine aktivno oko 150 predmeta. O tome je u Hrvatskoj pisala novinarka Jelena Jindra, a kod nas Damira Kalač. U Hvatskoj je zlostavljački sistem pao, a kod nas još nije, a kad će ne znamo.
Prva kazna zatvora u jednom takvom slučaju izrečena je Tomašu Boškoviću, nakon što je pune tri godine onemogućavao djeci kontakt sa majkom. On je, međutim, na osnovu mišljenja rukovodioca Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava i odluke predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića - pomilovan.
Ovakva djela predstavljaju strukturno nasilje nad ženama, tj. nasilje koje je ukorijenjeno u nepravednom kulturnom, pravnom, političkom, socijalnom sistemu i strukturama koje odlikuje rodna i druge nejednakosti, koje se reprodukuju kroz državne politike i institucionalne norme i prakse. Ono se ogleda i u brojnim primjerima nekažnjenih mizoginih i seksističkih nastupa javnih ličnosti, blogera, političara,među kojima je najsvježija izjava poslanika u Skupštini Crne Gore, Slavena Radunovića. Poslanik partije sa demokratskim imenom, koji filigranski mjereći “tanku nit koja presuđuje u odluci da li je bilo silovanja ili nije”, zabrinut da se može dogoditi da “razmažena ćerka bude ljubomorna na svog momka pa ga prijavi za silovanje, pa s obzirom čija je ćerka, taj mladić završi kao silovatelj”, velikodušno relativizuje činjenicu da je broj prijavljenih silovanja veoma nizak, a broj osuđujućih presuda još niži, upravo zato što njegovo mišljenje dijeli većina onih koji treba da djeluju u ovakvim slučajevima.
Kada svemu dodamo govor mržnje i seksizam usmjeren prema ženama u politici i javnom životu, koji je toliko učestao da ne stižemo na sve ni odreagovati, onda je jasno zašto u Crnoj Gori žene ne samo ubijaju i zlostavljaju, već i zašto se - ne rađaju. Crna Gora je, naime, jedna od država u kojima se godinama rađa znatno manje djevojčica nego dječaka (108:100 u posljednje tri godine) jer roditelji i šira familija preferiraju nasljednike (ko zna čega, kada oko trećina građana/ki živi u riziku od siromaštva, a skoro svaki deseti ispod linije apsolutnog siromaštva). Ni kampanja “Neželjena”, tokom koje je prikupljeno preko 6.000 potpisa građanki i građana, nije pomogla da se ovaj problem nađe u fokusu države koja ove godine bilježi negativni prirodni priraštaj.
Sve ovo se događa u godini u kojoj ističe četvorogodišnji rok za ispunjavanje pravno obavezujućih preporuka koje je državi uputio GREVIO - Ekspertsko tijelo za praćenje primjene Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulske konvencije). I sve to u zemlji koja se naziva “liderom evropskih integracija”.
Bonus video:
