Fudbal je jednostavna igra, ali igrati jednostavan fudbal je najteža stvar koja postoji, riječi su legendarnog Johana Krojfa.
Devetnaestogodišnja Nikšićanka Nađa Đurđevac izgleda da vjeruje u ove Krojfove riječi - sa fudbalskom loptom druži se od malih nogu i trudi se da najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu da svu ljepotu i jednostavnost, ali i magiju koju nosi. Reprezentativka je Crne Gore, članica pljevaljskog kluba “Breznica”, igra na poziciji ofanzivnog veznog igrača.
Za “Vijesti” priča da se, umjesto lutkicama, igrala loptom.
”Dok su moje drugarice igrale emu, preskakale vijaču, ja sam više voljela da sa dječacima igram fudbal. Zbog toga sam se i uglavnom družila sa dječacima. Prije nego što počnemo da igramo, uglavnom su bile predrasude - gdje da jedna djevojčica igra fudbal, mogu me gurnuti, bolje da dječaka ubace u igru umjesto mene. To me nije sputavalo. Dala bih maksimum, a tu je bila i borba i želja da moja ekipa pobijedi, a ja da pokažem kako i djevojčice igraju fudbal. Nakon utakmice, uvijek bi me ponovo zvali da igram, tako da sam ubrzo bila privilegovana i birala ekipu za koju ću da igram”, sa osmijehom priča djevojka koja je u avgustu 2011. - kada je napunila devet godina, postala član Fudbalskog kluba “Anderba” iz Nikšića.
Otac pamti prvi gol
”Bila sam jedina djevojčica u klubu. Bilo je lijepo i zanimljivo trenirati i igrati mali fudbal sa njima, takmičiti se. Imala sam i najboljeg trenera, Ljubomira Musa Petrovića. Sigurno sam jedno tri godine igrala u klubu sa dječacima, a da nijesam ni znala da postoji ženski klub”.
Priznaje da se nije mnogo obradovala kada je saznala da postoji klub u kome fudbal igraju samo djevojčice, ne i dječaci.
”Bio je turnir u malom fudbalu i tu su me vidjeli iz ženskog fudbalskog kluba ‘Ekonomist’. Kontaktirali su mog oca i predložili da pređem kod njih. Naravno da nijesam htjela jer sam smatrala da mi je ljepše da igram fudbal sa momcima, a i navikla sam na njih. Međutim, znala sam da do toga mora doći kad-tad, ukoliko želim da se ozbiljnije bavim fudbalom, a ja sam već sa 15 godina znala da je fudbal za mene više od hobija i više od igre. Sjećam se kada se prvi trening sa ‘Ekonomistom’ završio da sam plakala. U ‘Anderbi’ sam uglavnom igrala sa starijim dječacima, a ovamo sa mojim godištem i to sam smatrala da mi je dodatni nedostatak. A i bila je nekako ‘mekša’ igra. Činilo mi se da nikako neću napredovati”.
Ubrzo je shvatila da je pogriješila, da i druge djevojčice dobro barataju fudbalskom loptom, da nijesu samo njoj kopačke omiljeni rekvizit. A i trener je brzo shvatio da je spremna za veliki teren i prvu ekipu.
”Prvo su bile prijateljske utakmice. Kada smo igrali našu ligu, imala sam 16 godina kada me trener ubacio da igram desetak minuta. Sjećam se da sam imala baš veliku tremu. Do tada sam maltene igrala mali fubal, jer me trener relativno brzo zvao da pređem da igram sa prvom ekipom. Kako su sve djevojke bile starije od mene, nijesam ni očekivala da će me tako brzo ubaciti da igram”.
Dok se sjeća treme i prve zvanične utakmice, priznaje da se ne sjeća prvog “zvaničnog” gola. Ali, zato otac Dragoljub odlično pamti kada je Nađa prvi put zatresla protivničku mrežu.
”Igrali su protiv ‘Mladosti’ iz Podgorice. ‘Izvukla’ je golmana ispred, prošla sa lijeve strane i dala gol. Sjećam se da mi je trener, nakon utakmice, rekao: ‘Jesi li vidio onaj vrhunski Nađin potez’”.
Od autsajdera do prve pobjede
Nađa je nakon tri godine napustila “Ekonomist”, prešla u u podgoričku “Budućnost”, a sada igra za “Breznicu”. Članica reprezentacije postala je 2017. godine, a u februaru ove odigrala je i prvi meč za A selekciju (prvo igrala za U-17 i U-19). Bila je to prijateljska utakmica protiv Sjeverne Makedonije koju su savladali rezultatom 5:0. A onda 17. septembar ove godine - meč protiv Bosne i Hercegovine i na najljepši način je ženska fudbalska reprezentacija otpočela kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Prekinule su niz od 26 uzastopnih poraza i ostvarile prvu pobjedu u istoriji kvalifikacija za neko veliko takmičenje - pobjedile su rezultatom 3:2.
”Krenule smo kao autsajderi, iz šestog šešira, sa nula bodova. I onda na prvoj utakmici - pobjeda i tri boda. Prva pobjeda u istoriji ženskog fudbala. Nastavili smo sa dobrim utakmicama, trenutno imamo devet bodova i treći smo. Jaka nam je konkurencija, tu su Danska i Rusija koje su među boljim evropskim ženskim selekcijama. Voljele bi da se domognemo drugog mjesta, ali bićemo prezadovoljne i ako ostanemo treće, jer ovo niko nije očekivao. Počeli su sada i naši navijači da dolaze na utakmice, da se priča o nama, protivnici da nas više respektuju. To nam je motiv više da se još više trudimo i za utakmice koje dolaze i za sve što radimo, jer sada ima neko ko nas prati. Puno nam je srce kada sve to vidimo”.
Narednog vikenda očekuje je prijateljska utakmica sa Bosnom i Hercegovinom u Baru. Nađa ističe da će ponovo sa ponosom obući dres sa državnim grbom.
”To je najveća čast koju neki sportista može da dobije - da brani grb i boje svoje zemlje”.
Mašta o Španiji i Francuskoj
Priča da joj je drago što su i njeni drugari počeli da prate ženski fudbal, a ona, onako potajno, mašta da jednog dana zaigra za neki španski ili francuski tim.
”Sada me društvo manje zove da igram fudbal, jer, nažalost, danas je došlo vrijeme telefona. Rijetko i ova mlađa djeca igraju fudbal. Sada moji drugovi dosta prate ženski fudbal - i mene kao individualca, i ekipe, i reprezentaciju. Često komentarišu, pitaju me i baš su u toku. U šalim im kažem da sada sve znaju o ženskom fudbalu, a do prije dvije-tri godine su me pitali šta će mi fudbal”, sa osmijehom kaže Nađa.
Golovi su joj uvijek predstavljali i predstavljaju najveću radost, a bez fudbalske lopte ne može.
”Najbolje se osjećam kada igram fudbal. Tada ne mislim na ništa drugo, samo mi je fudbal u glavi. Kada bih mogla da vratim sve unazad, opet bih sve isto uradila. Samo bih se fudbala država i to je to. Fudbal je za mene uvijek bio i biće više od igre. Mislim da svaki sportista ima neke više ciljeve, pa tako i ja. Voljela da jednog dana odem vani i igram za neki jak tim. Voljela bih da to bude Španija ili Francuska”, kaže mlada fudbalerka i studentkinja prve godine nikšićkog Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje.
Shvatila dokle je došla kada se na terenu srela s idolom
Nađa kaže da je fudbal dodatno zavoljela zbog Mesija. On joj je bio i ostao najdraži fudbaler. Međutim, i među fudbalerkama ima idole, a jednu je i upoznala.
”Ženski idol mi je Alex Morgan, a tu je i Pernil Harder koju sam imala sreću da upoznam, jer smo sa njima u grupi. Dolazila je u Podgoricu i poklonila mi je dres. Bila sam presrećna, nisam mogla da vjerujem da sam upoznala djevojku koju pratim, gledam, i bukvalno želim da budem kao ona jednoga dana. Onda sam shvatila dokle sam došla i dokle ću tek da dođem ako nastavim ovako da radim i da se trudim. Kroz takve utakmice i situacije vidim da sve ovo nije samo igra, već da je to ostvarenje sna”.
Ponosni otac pet kćerki
Dragoljub ima pet kćerki i sa ponosom ističe da su tri studentkinje, na Elektrotehničkom, Mašinskom i Fakultetu za sport, a dvije srednjoškolke. U šali kaže, pošto mu kafana nikada nije bila mrzna, da se ne bi ni oženio da supruga Raka nije radila za šankom.
”Otišao sam iz Željezare kao mašinbravar, pa sam ‘ispekao’ zanat kao električar. Jedini sam crnogorski vozač ratraka, mašine za peglanje staza, koji je imao specijalizaciju. Bio sam 15 dana u Italiji na obuci, poslala me Željezara”.
Bavio se skijanjem, radio i kao instruktor, ali kaže da kćerke nikada nije forsirao da se i one okrenu bijelom sportu.
”Imam sve papire što se tiče skijanja. Bio sam i takmičar, trener i učitelj. Nikada nijesam htio da utičem na djecu kojim sportom da se bave. Nema tu sreće gdje ti dijete moraš da ‘guraš’. Treba ga pustiti da samo izabere. Meni je samo bilo bitno da se bave sportom, da zdravo žive”.
Bonus video:
