Odmalena je počeo da crta, talenat je, kaže, naslijedio od majke Nafije. Crtao je sve i svašta, najviše portrete komšija i rođaka kada bi dolazili u goste.
Kada nije bilo olovke i sveske, parče crijepa bilo je dovoljno da izmaštani motiv naslika na kakvom međačkom zidu u ondašnjem Sukobinu kraj Ulcinja.
Istovremeno, osim sjajnog slikara u njemu je rastao i vrhunski borac, koji će zbog lakoće uhvaćenog pokreta, meteorski savladati vještine karatea i sličnih borilačkih vještina...
Ulcinjanin
(50) danas je ostvaren umjetnik - naslikao je više od 100 murala širom države i regiona, nosilac je crnog pojasa i majstor karatea, bio je i selektor Crne Gore.
Neskriveni talenti pretočeni su u magične svjetove murala i karatea, koji odišu slobodom življenja, o čemu je Ujkaši uvijek maštao.
"Isprazni svoje misli, budi bez forme i oblika, kao voda, tako je govorio moj idol, veliki Brus Li. Nastojim da budem takav i kada crtam i kada hvatam pokrete u karateu", priča za "Vijesti" Ujkaši.
Rođen je u Sukobinu, pograničnom ulcinjskom selu danas poznatom po graničnom prelazu sa susjednom Albanijom. Kaže da je bio hiperaktivno dijete.
"Prvo sam crtao, puno, po cijeli dan. U školi bi mi govorili - 'bravo Agrone, hajde sad nacrtaj ovo ili ono'. Kući kada bi nam došli gosti, majka mi je govorila - 'hajde Agrone, nacrtaj ovog ili onog'. Uglavnom sam pogađao lica, dešavalo se i da omanem. Crtao sam i za svoju dušu. U arhivi imam i te crteže iz prvog osnovne".
Prve rolšue koje je dobio probao je tako što se kačio za kuke automobila i kamiona vozeći se na koturaljkama od Sukobina do Vladimira i nazad...
No, da nema samo talenat za crtanje i egzibicione vožnje, selo je saznalo ubrzo nakon što se Agron uživio u ulogu Tarzana.
"Tarzan je moja prva fascinacija nekim herojem. Napravio sam kućicu na obližnjem drvetu i improvizovao lijane svuda okolo. Hvatajući se sa jedne za drugu, imitirao sam Tarzanov poklič. Komšije su govorile - 'onaj mali Tahirov je poludio'", kroz osmijeh se sjeća dogodovština u rodnom Sukobinu kada je imitirao Tarzana.
I htio to neko da prizna ili ne, Agron je to vrlo uspješno radio. Baš kao što će biti uspješan imitirajući svog narednog heroja - Brus Lija. I to do dan danas.
"Uživao sam gledajući njegove filmove. Jedan čovjek donio mi je knjigu o karateu. Čini mi se da sam je vrlo brzo znao napamet cijelu. Bila su i dva sedmična lista o karateu za koje sam sakupljao novac i sebično ih čuvao. Čitao sam, učio i vježbao samo sam. Bilo mi je važno da u trenutku uhvatim pokret, kako je to pisalo u literaturi. Za to je trebao talenat, i ja sam ga imao čini mi se", priča Ujkaši.
Talenat nije došao do izražaja samo onda kada je počeo da radi sa improvizovanim čakljama.
"Nijedan luster u kući nije ostao čitav", sjeća se početnih vježbi.
Kada je došao u Ulcinj, počeo je da trenira kod dokazanog majstora karatea Đoka Dabovića. No, nije zapostavljao svoju prvu ljubav - crtanje. Na Kosovu, u Peći, uspješno je završio umjetničku školu dizajn grafiku. I dok je polagao ispite, instinkt borca nije mu dao mira - dva puta u četiri godine bio je prvak Kosova u karateu.
Potom se vratio u rodni grad, osnovao karate klub Albulena i počeo da radi reklame sa svojim prijatelejm Leom Jankovićem.
"Počeli smo sa malim reklamama, onda su došle veće. Ja sam radio murale na zidovima nekih prodavnica i restorana, sa motivima uglavnom marketinške promocije. To u stvari i nijesu bili pravi murali, jer mural da bi bio to što jeste, sa sobom mora da nosi neku poruku, kao recimo ovaj sa flamingosima", kaže Ujkaši, podsjećajući na mural na fasadi zgrade u centru Ulcinja. To je najveći mural koji je Ujkaši do sada radio i za njega istovremeno i najdraži. Mural svjedoči o životu i borbi za solanu.
Ujkaši se sjeća da su on i Leo u početku reklame i murale radili u Ulcinju, Baru, Podgorici, Albaniji, na Kosovu...
Murali tada nijesu bili jeftini, kvadrat je koštao u prosjeku oko 250 njemačkih maraka.
"Nijesam volio da crtam murale sa motivima koji mi se nijesu dopadali, ali moralo se. Nijesam imao slobodu, smetalo mi je. Posebno kada je naišla era digitalizacije. Odlučio sam da krenem sam, svojim putem. I tu sam danas, slobodan umjetnik", priča Ujkaši kako se prije 11-12 godina osamostalio u poslu u pokušaju da osvoji slobodu i u crtanju i u karateu.
Danas crta murale koji mu se sviđaju, ima svoj atelje i u Albuleni uči djecu da uhvate pokret.
"U svojim karijerama, umjetnici često kreiraju svoj stil i formu, po kojima će biti prepoznati. Čim vidiš neku sliku, znaš ko je autor. Ja to ne želim, ne želim formu, ne želim oblik, želim da budem poput vode", kaže Ujkaši.
Njegov životni moto je da uvijek i što više uči. Danas ga osim crtanja i karatea, zanima istorija, psihologija, filozofija, antroplogija... Priča da zna i japanski jezik i tečno recituje haiku poeziju.
Priznaje da u njemu i dalje živi onaj dječak koji se igrao Tarzana i vozio rolšuama iza automobila i kamiona.
"Moj mali ima skjetbord. Pogađate, morao sam da naučim da ga vozim. I danas kad me poznanici vide na toj dasci sa koturaljkama kako projurim pored njih, vjerovatno misle isto što i komšije onog Tahirovog malog iz Sukobina".
Ovacije iz Herceg Novog ne zaboravlja
Ujkaši je majstor karatea četvrti dan, majstor džiu džicua drugi dan i deveti u kju nindžucuu. Osim što je bio prvak Kosova dva puta, bio je drugi u staroj Jugoslaviji i, kako kaže, ne može da se sjeti, dva ili tri puta prvak Crne Gore.
Iz bogate sportske karijere, Ujkaši se sjeća događaja od prije 20 godina u Herceg Novom kada je sa svojim kata timom postao šampion države.
”Imao sam strašan kata tim. Novi pravilnik svjetske federacije omogućavao je da nakon izvođenja kate kao forme, gledaocima pokažeš šta si zapravao izveo sa tim zamišljenim protivnikom. Nijesu nam dozvoljavali jer nijesu bili upućeni u novi pravilnik. Tek kada je glavni sudija čuo o čemu je riječ, dozvolio nam je. Publika je do tada bila cijelo vrijeme protiv nas, navijali su za Jadran i Budućnost, ali nakon toga svi su bili na nogama i svi su nam aplaudirali. Ponosan sam na taj događaj”, kaže Ujkaši.
Podsjeća da u to vrijeme nije bilo lako pobijediti, posebno ne ako dolaziš iz Ulcinja.
”Morali smo da budemo vraški dobri da bi pobijedili i bili šampioni. I bili smo uglavnom”, kaže Ujkaši, koji se ostvario i kao trener.
Sa džiu džicu timom Albulene ima bronzu na svjetskom prvenstvu, zlatne medalje na evropskim prvenstvima i mnoga zlata, srebra i bronze na balkanskim i državnim takmičenjima.
Slično je i u karateu - njegovi puleni osvajali su zlato na kupu Sredozemlja, srebro i bronzu na evropskim takmičenjima i “brdo” medalja na državnim i balkanskim prvenstvima...
Flamingosi prvi na listi, crtao i Riza i Osmana
Sinoć gledam TV i vidim mural vođe grupe “Led Zeppelin”, koji sam ja radio u jednom lokalu u centru Podgorice, skoro da sam i zaboravio, priča Ujkaši kako ne može zapamtiti baš sve murale koje je crtao.
Kaže da nije lako, da ljudi često ne razumiju šta radi.
”Kad sam radio flamingose, dođu ispod skele i pitaju me šta to radim, zašto... Neki i ne znaju šta je mural ili kada je završen. Meni su nakon tri dana crtanja flamingosa čestitali na poslu, a ja sam ga nakon toga radio još osam dana”, priča Ujkaši i dodaje da je mural dimenzija 16x14 metara.
Taj mural mu je posebno drag jer, kako kaže, pokušao je da se oduži rodnom gradu.
”Zato mi je posebno drago što sam pobijedio na javnom konkursu na kojem je bilo oko 40 kandidata, čak i iz Francuske. Mislim da je prevagnula moja priča koju sam priložio uz kandidaturu”.
Sjeća se da na stepenicama kod Holegra nije bilo lako nacrtati murale legendama Ulcinja - Rizu Šurli i Osmanu Leskovcu.
”To stepenište je vrlo frekventno. Ljudi su se tiskali iza mene non-stop me pitajući nešto. Na kraju sam stavio slušalice i uz muziku završio posao”, priča Ujkaši.
On je i autor murala u Valdanosu na kome je naslikao Stari grad, more, barku, delfina...
Bonus video:
