Na pojedinim dijelovima rijeka u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, u vodi se od smeća sve teže ogledati, ali baš to što vidimo odraz je današnjeg čovjeka - načina života, ekološke svijesti, brige nadležnih. Toliko smo blizu i toliko povezani, a vodama koje nas spajaju, „vodeći računa“ da i sebi ostavimo dovoljno, šaljemo jedni drugima - otpad. U sve tri zemlje, priroda nije štedila da čovjeka počasti ljepotama, niti čovjek štedi načine da tu ljepotu zagadi, uništi.
BiH: Drina u Višegradu
I dalje je asocijacija na veliko djelo nobelovca Ive Andrića, ali danas njene obale ne spaja samo ćuprija, nego i ogromna količina otpada.
"Problem zagađenosti rijeke postoji već dvije decenije, gotovo od same izgradnje Hidroelektrane na Drini. Veliki vodostaji uvijek donose nove količine smeća. Te količine su bile otprilike 2 do 3 hiljade kubnih metara godišnje, ali u posljednjih nekoliko godina taj broj se znatno povećao. Lani, u januaru, na lančanicu na Drini je pristiglo 15 000 kubnih metara plutajućeg otpada. Najviše bude plastike, ali ima i dosta stabala drveća, ona stvaraju najveći problem lančanici i hidroelektrani. Kada smo čistili prethodnih godina, nalazili smo medicinski otpad, šprice, infuzije... Prošle godine je bilo 7 frižidera koji su plutali po površini", kaže nam Dejan Furtula, predsjednik UG "Eko centar" Višegrad.
Iz ovog udruženja navode da nisu zadovoljni angažovanošću nadležnih organa i institucija. Smatraju da nema tog problema koji se ne može riješiti ako mu se pristupi sa dovoljno ozbiljnosti. A ovaj problem je, kažu nam, pokazujući ostrva smeća na Drini, razlog za veliku brigu, ali i sram:
"Plutajući otpad na rijeci Drini i Višegradu kao posljednjoj tački gdje se on zaustavlja i vadi, predstavlja veliki problem po životnu sredinu, zdravlje svih nas ali i ugled, jer zamislite kada turisti dođu u naš grad i na ulazu naiđu na nepregledne količine otpada u vodi. Drina u Višegradu je jako zagađena, mi smo sada u procesu analize vode iz rijeke Drine gdje ćemo saznati ekološki status rijeke. Stvari ne stoje dobro, što zbog plutajućeg otpada što zbog toksičnih materija koje završavaju u Drini. Sa dosta opreza prilazimo ovom analizama".
Profesor geografije Vedran Zubić kaže nam da su pored fizičkog ili mehaničkog smeća, najgori polutanti upravo oni koji dolaze biohemijskim putem, jer sve što ubacimo u geografski omotač postaje dio našeg areala.
"Zanimljivo je da, kad se već ne sekiramo za neke vrste flore i faune, kako se uopšte ne sekiramo za nas, te zdravlje našeg potomstva. Uvijek zaboravljamo da ovaj prostor, ili planetu Zemlju, nismo naslijedili od predaka nego posudili od naših potomaka. Kao geograf, ovu količinu otpada bih mogao ocijeniti samo jednom riječju: Hidrocid", kaže on.
Ko je kriv za smeće u Drini?
Bilo bi najlakše prebaciti svu odgovornost na komšije, ali i pogrešno. Drina nastaje od Pive i Tare, te zbog ove činjenice i Zubić smatra da je većina smeća koje se nađe u njoj, sa teritorije druge države. Ipak, napominje da neke rijeke dolaze u Drinu i sa teritorije BiH kao pritoke.
"U Drini se ne nalazi samo ono što je direktno bačeno u nju, nego sve ono što dolazi sa sliva date rijeke. Sve njene pritoke veću ili manju količinu otpada 'prosljeđuju' u nju. Ali to sigurno ne rade države kao politički subjekti, nego neodgovorni ljudi sa obje strane granice. Nekako zaboravljamo da geografski omotač i svi polutanti u njemu ne znaju za političke granice. Kao što ne možete zaustaviti virus na 'carinskoj kontroli' tako ne možete to uraditi ni sa hidropolutantima. Sistem kruženja vode u prirodi vam veoma brzo zagadi zrak oko vas, floru, zemljište na kojem se bavite poljoprivredom i travnate površine koje pase stoka. Dakle, po zakonu cjelovitosti ne možemo ograničiti ništa u prirodi, pa tako ni zagađenje. Zanimljivo je kako se u ovom periodu javlja veća količina smeća. Razlog je snježna retenzija ili otapanje snijega! Tada nivalna erozija 'očisti' prirodu i sve smeće sa terena prenese u riječni sistem. A to znači da čitav geografski prostor obiluje otpadom i da sekundarno sav završi, na ovaj ili onaj način, u rijekama", pojasnio je on.
Profesor Zubić objašnjava princip prekogranične razmjene smeća, podsjećajući da većina naših rijeka ili 70% površine države pripada Crnomorskom slivu, što znači da većina vode sa teritorije BiH završi u Savi, Sava u Dunavu, a Dunav u Crnom moru.
"Neretva, kao i neke ponornice, svoju vodu odnose u Jadransko more, ili direktno, ili putem podzemnih kanala i vrulja na dnu mora. Kako god bilo, nerazgradljivo smeće se kreće. Ono djelimično formira i plavine i ade u riječnom koritu, pa čak izaziva i poplave kao vještački nasip. Tada rijeka meandrira oko smeća. Jasno je da ono kontaminira lokalnu oblast, ali zahvaljujući svom kretanju rijeka raznosi polutante po širem geografskom prostoru. Dovoljno je pogledati šta ostane iza neke poplave rijeke ili u aluvijalnoj ravni, pa da se ova tvrdnja pokaže ispravnom. Zaboravljamo da su upravo te 'kvartarne depresije' ili niži dijelovi - najplodniji prostori. Pa to su u BiH npr. Semberija ili Lijevče polje. Tako i susjedni prostori imaju svoje agrarne površine. Nemoguće je otpad zaustavljati na političkim granicama. Upravo zbog toga se svi moraju uključiti u ovaj problem. Dakle, ako osoba baci nešto u kanjonu Tare to će možda njegov prijatelj konzumirati u 'nevidljivom' obliku na ušću Save u Dunav kod Beograda", navodi Zubić.
Uključenost resornih ministarstava u BiH
Iz Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, ističu da su uključeni u problem, da od 2014. godine vode intenzivne razgovore sa Srbijom i Crnom Gorom da se problem plutajućeg otpada u slivu Drine riješi:
"Republika Srpska, odnosno BiH je u ovom slučaju isključivo kolateralna šteta, i to naša javnost mora da zna. Gotovo sav plutajući otpad u akumulaciju HE Višegrad dolazi iz Republike Srbije i Crne Gore, odnosno rijekama Lim i Tara. Plutajući čvrsti otpad koji rijekom Lim stiže u vodotok rijeke Drine ozbiljno ugrožava rad HE Višegrad i HE Bajina Bašta, kao i sve proizvođače električne enregije na rijeci Drini nizvodno od Višegrada. Uz to, ovaj otpad ozbiljno ugrožava eko sisteme rijeka Lim i Drina i životnu sredinu u cjelini. Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske pokrenulo je inicijativu za regionalni projekat za ublažavanje i sanaciju problema plutajućeg čvrstog otpada na rijekama Lim i Drina, s obzirom na to da se radi o zajedničkom problemu Republike Srbije, Republike Crne Gore i Bosne i Hercegovine, odnosno Republike Srpske".
Od 2004. do 2021. postavljane su zaštitne mreže na rijekama Lim i Drina, održavani sastanci, formirane radne grupe. Ipak, smeća je, iz godine u godinu, sve više.
Najveći problem u slivu rijeke Tare predstavlja drvni otpad, odnosno sve ono prouzrokovano divljom sječom šuma i olujnim nevremenom, što završi u rijeci Tari a kasnije u Drini, navode iz Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske. U novembru prošle godine u Beogradu, održan je sastanak nadležnih iz Srbije i BiH. Istaknuto je da plutajući otpad ne predstavlja samo ekološki problem, nego prijeti da ugrozi stabilnost energetskog sektora u Republici Srpskoj. Кonstatovano je da su aktivnosti koje su Republika Srpska i Srbija preduzele na sanaciji plutajućeg otpada u proteklom periodu imale rezultata, ali je naglašena potreba da se u rješavanje ovog problema aktivno uključe i nadležne institucije u Crnoj Gori.
Iz Ministarstva okoliša i turizma FBiH navode da u Bosni i Hercegovini najznačajniji negativni uticaj na kvalitet vode u slivu rijeke Drine imaju urbane i industrijske neprečišćene otpadne vode, čvrsti komunalni otpad, divlja odlagališta otpada, odlagališta industrijskog otpada u blizini riječnih obala i poljoprivredne aktivnosti.
"Problem plutajućeg otpada na rijeci javlja se svake godine i nažalost, mogao bi prerasti u veliku ekološku katastrofu, što možda već jeste slučaj ako je suditi po hiljadama kubika otpada koji zadržava lančanik na rijeci Drini kod Višegrada svake godine. Podaci iz 2019. godine kažu da je HE Višegrad u toj godini izvukla više od 8.500 kubika plutajućeg otpada. Osim krutog komunalnog otpada koji završava u rijeci Drini, veliki problem su divlje i nelegalne deponije na obalama rijeke Drine i svih njenih pritoka kao i erozija tla i bolesti drveća koje na taj način završava u rijekama", odgovorili su iz tog ministarstva.
Rješenje ovog problema treba tražiti u razgovorima sa nadležnima iz Srbije i Crne Gore, jer velike količine otpada koje dospijevaju u rijeku Drinu, pristižu upravo iz ovih zemalja: rijekom Tarom i rijekom Lim iz gradova Bijelo Polje, Prijepolje, Priboj, navode iz federalnog ministarstva i ističu da se godinama traži aktivnije učešće i konkretniji postupci nadležnih institucija u susjednim zemljama.
"Svakako treba istaći da trajno rješavanje ovog problema zahtjeva i velika finansijska sredstva. U proteklim godinama bilo je određenih napora da se ovi problemi ublaže. REC je kroz podršku Ministarstva vanjskih poslova Norveške osigurao i nabavio lančanice za sakupljanje otpada koje su date HE Višegrad. Problem je taj što količine plutajućeg otpada rastu iz godine u godinu i što same lančanice nisu dovoljne za rješavanje ovog problema. Takođe, opštinama u Federaciji BiH koje gravitiraju uz rijeku Drinu kroz implementaciju projekta Cressida podijeljene su kante i kontejneri za prikupljanje otpada", dodaju iz Ministarstva okoliša i turizma.
Zubić, ističe da vodu treba proglasiti osnovnim ljudskim pravom, a one koji je zagađuju, najstrožije kažnjavati.
"Čak 1/3 ljudi ili 2,6 milijardi nema pristup pitkoj vodi. To je jedan od najvećih problema današnjice. Treba 'tjerati' politiku da proglasi vodu 'osnovnim ljudskim pravom'. Iako djeluje da je na planeti ima mnogo, čak 97% vode je slana, a ni ona kopnena se sva ne koristi. Od 3% kopnenih voda 2.2% je led na Zemlji! Od onih 0,8% što je ostalo ima podzemne vode, zagađene vode, industrijske vode, vode bara i močvara itd. Mala je količina koju mi možemo koristiti, a osnova je života. Čak 70% našeg tijela je voda! Naučnici širom planete pokušavaju da otkriju 'zrno leda' na nekim drugim nebeskim tijelima, a u isto vrijeme kvarimo onu planetu, i njenu vodu, na kojoj živimo! Dva su načina zaštite vode i ne samo vode: Prvi je dugoročan i on podrazumijeva edukaciju koja obuhvata stvarnu spoznaju o potrebi zaštite i očuvanja hidrografije, a drugi, kratkoročan, su brze i bolne kazne za počinitelje zlodjela! Jer ubijanje vode je ubijanje ekosistema, a ubijanje ekosistema je ubijanje nas samih", zaključuje Zubić.
Srbija: Ekocid na Limu – smrt jedne rijeke
Lim je nekada važio za jednu od najčistijih rijeka u Srbiji. Godinama je daleko od toga. Fekalije, hemikalije i na tone raznog smeća sada su njegova realnost. Najviše ga ugrožavaju divlje deponije kojih u Prijepolju i Priboju ima na desetine. Crna tačka - nesanitarna deponija “Stanjevine”, koja je u velikoj mjeri ugrožavala Lim, prije više od godinu dana je zatvorena.
“Iako su problemi počeli da se rješavaju saniranjem ove deponije, na koju je više od 40 godina odlagan otpad iz Prijepolja, i dalje postoji oko 40-60 divljih deponija duž Lima kroz Srbiju. Nadležne institucije trenutno rade i na izgradnji transfer stanice 'Banjica' sa reciklažnim ostrvom u Novoj Varoši, čime će se konačno zatvoriti i velika nesanitarna deponija uz Potpećko jezero, ali za sada nema preciznih informacija kada će transfer stanica biti završena. Iz 'Banjice' je u planu da se selektovani otpad Prijepolja, Nove Varoši i Priboja, transportuje na Regionalnu sanitarnu deponiju 'Duboko' u Užice. Nesumnjivo je da će se na ovaj način drastično smanjiti zagađenje Lima, ali ukoliko se paralelno sa tim rješavaju i uzroci. Ujedno je veoma važno da nadležne institucije budu svjesne da se rješavanjem ovih višedecenijskih problema direktno doprinosi strategijama Evropske unije, ali i Zelenoj agendi za Zapadni Balkan kojom je naglašena potreba za smanjenjem zagađenosti vodotokova, vazduha i zemljišta, kao i degradacije biodiverziteta, naglašava Nataša Milivojević, saradnica Svjetske organizacije za prirodu-WWF.
Kaznena politika i inspekcijski nadzor u Srbiji izostaju i to dodatno usporava proces rješavanja problema, navodi asistent katedre za ekologiju Fakulteta političkih nauka Marko Vujić. Kaže i da nema podataka o tome da li je do sada neko prekršajno odgovarao zbog zagađenja rijeke.
“Istraživanja pokazuju da do Priboja stigne 40.000 tona smeća. Veliki procenat otpada potone, dok se ostatatak zadržava na samoj površini. To je klasičan ekocid prema jednom blagu, kakav je Lim. Zabrinjava i to, što nadležni godinama ne reaguju na pravi način i što ne preduzimaju konkretne korake, kada je riječ o saniranju sanitarnih deponija i ostalih stvari koje ugrožavaju Lim. I dalje se ne zna kako izgleda samo dno rijeke koje je devastirano raznim otpadom, mi ne možemo da vidimo šta se dole dešava, riba koju ljudu pecaju, jedu, gdje se kupaju, sve je to upitno. Takvim ophođenjem, Limu prijeti ekosistemsko izumiranje”, kaže on.
Lim: Od najčistije rijeke do kanala za otpad
Limom godinama plivaju fekalije iz kanalizacije, sanitarne i industrijske otpadne vode, smeće, i sve ostalo što ljudi bacaju. Zbog stanja u kom se rijeka nalazi, ugroženi su Dunav, Sava i Drina. Posljedice su za sada nekoliko puta bile najvidljivije na Potpećkom jezeru. U januaru prošle godine, pojas oko brane na Potpećkom jezeru kod Priboja, bio je zatrpan sa hiljadama kubika raznog otpada koji je Lim pokupio sa nekoliko deponija u svom gornjem toku. Podaci su tada pokazali da Lim sa deponija iz pet opština u Crnoj Gori, donese u Potpeć oko 40.000 kubika plutajućeg smeća. Polovina tog otpada, voda zauvijek proguta. Stručnjaci upozoravaju da odgvornost za ugrožavanje rijeke leži na nekoliko frontova.
“Nemarnost građana, prije svega, predstavlja veliki problem u cijeloj priči. Strašno je šta ljudi sve bacaju u Lim. Baca se razno smeće, mrtva stoka, limeni kovid sanduci, građevinski otpad. Nažalost, naš narod ima tu mantru – da voda sve negdje daleko nosi, kada se nešto baci u nju. Logika prosječnog Srbina unazad 5-6 vijekova je, da kada nešto baciš u vodu, riješio si problem, to je zapanjujuće, upravo to jeste veliki problem Lima. Ekološka nesvijest građana postoji u sve tri države – Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, i neogodovornost prema Limu se podjednako pokazuje sa svih strana njegove obale, navodi Vujić.
Velika količina komunalnog otpada koja pluta Limom, čini da rijeka izgleda kao najgori primjer ekocida koji se najčesće može vidjeti u Aziji ili Africi, što je poražavajuće, upozorava profesorka Fakulteta za životnu sredinu u Beogradu Svetlana Stanišić.
“Promjena ekološke svijesti je neophodna i ostvariće se ako ekološke teme budu dobile veći prostor u medijima i ako se nadležne institucije više uključe u rješavanje problema. Ako se nastavi sa zagađenjem Lima, možemo očekivati da će rijeka postati izvor zagađenja za lokalne njive i plodno zemljište, može se očekivati gubitak vegetacije na obalama rijeke, a ljudi u okolini ovako zagađene vode mogu imati brojne zdravstvene probleme, koji potiču, što od udisanja kapljica vode, što od raznih načina na koje toksini preko biljaka, životinja i vode za piće ulaze u lanac ishrane i dospijevaju u tijelo”, navodi ona.
Saradnja Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine
Problem Lima je međunarodni. Protiče kroz Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu. Da li se u svim državama radi na rješavanju zagađenja rijeke?
“Bez obzira na to što je trenutno u Srbiji započet proces rješavanja decenijskog zagađenja Lima, ovaj problem jeste međunarodni i treba da se rješava podjednako i u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovi i Srbiji. Zagađenje najmanje obuhvata 600 kilometara riječnog toka, jer nije u pitanju samo Lim, već su u pitanju i Drina, Sava i Dunav. Sistemski se mora rješavati u saradnji sve tri države, i jedino na taj način može da se riješi problem rijeke Lim. Problem bi mnogo ranije bio riješen, da su sve tri države napravile zajedničko rješenje, jer je očigledno da svaka država radi za sebe. Djeluje da je Srbija u posljednje dvije godine napravila najveći korak u rješavanju problema”, poručuje Milivojević.
Prekogranična saradnja do sada nije pokazala konkretne rezultate i sve što je do sada urađeno se svodi na intervenciju Evropske unije, navodi Vujić.
“Riječ je o rijeci koja ima više neodgovornih staratelja, jednim dijelom se nalazi i u Bosni i Hercegovini, ako ta država ne isprati sta radi Srbija, ako ne isprati u istom inezitetu, onda nećemo imati isti efekat riješavanja problema. Saradnja je neophodna i promjena navika, to je suština – svi zajdno moramo da postanemo ekološki svjesni. Očigledno je da vlasti nemaju sluha da se bave dovoljno rješavanjem uzroka problema u Srbiji, Crnoj Gori i BiH. Lim i drugi ekološki problem za njih nisu primarni”, kaže Vujić.
Kako bi rijeka Lim “prodisala” i nastavila da teče bez smeća, neophodno je da se uradi još dosta toga, dodaju sagovornici. A šta su budući planovi Ministartsva za zaštitu životne sredine u Srbiji i šta je do sada konkretno urađeno kada je reč o očivanju Lima, odgovor na ta pitanja nismo dobili.
Crna Gora: Lim nije zagađen cijelim tokom
„Za svakoga ko se jednom napio vode iz te rijeke, Lim predstavlja emociju. Lim je poezija. Opjevan, literarno opisan, umjetnički bezbroj puta naslikan”, riječi su kojima novinar Tufik Softić opisuje rijeku Lim, koja protiče kroz njegov grad - Berane.
U njemu se tokom mladosti, poput mnogih njegovih sugrađana, kupao u ljetnjim danima, a to je moguće učiniti i danas, ali ne i ako živite nizvodno od Berana.
„Od onog mjesta u naselju Brezojevice kod Plava, gdje izvire iz Plavskog jezera, pa do Berana, Lim je, moglo bi se reći, sačuvao čistoću i ljepotu i do danas. Na tom potezu, dakle u gornjem toku, ljeti imate bezbroj lijepih plaža koje zaposjeda ne samo lokalno stanovništvo, već sve češće i turisti, sa razvojem etno turizma. Na tom toku sačuvan je i riblji fond najplemenitijih ribljih vrsta”, ističe Softić.
“Gašenjem industrije u Beranama i izgradnjom kolektora u ovom gradu koji je sa 13 miliona eura finansirala Evropska unija, Lim je i ispod Berana postao čistiji nego što je bio”, dodaje on.
Međutim, situacija se u daljem toku Lima pogoršava, pa Softić Bijelo Polje izdvaja kao crnu tačku kada je u pitanju zagađenje ove rijeke.
“Na teritoriji Bijelog Polja situacija je sasvim drugačija i moglo bi se kazati kako je na čitavom toku kroz tri države, to crna ekološka tačka kada se radi o Limu. Bijelo Polje nema kolektor, a sa druge strane ima industrijske zagađivače, poljoprivredne i mesne pogone, iz kojih sve otpadne vode idu u Lim”, pojašnjava on.
“U Bijelom Polju imate ogroman broj cijevi otpadnih voda koje idu u rijeku bez ikakvih filtera. Sve to čini da je riblji fond na teritoriji te opštine uništen”, nastavlja Softić.
“Kako kaže jedan moj prijatelj to je možda jedini grad koji nije na Limu, nego pored Lima. Nevjerovatno je da toliki grad nema ni jednu ulicu koja izlazi na rijeku i nema šetalište pored Lima”, priča novinar, koji je i sam tokom svoje karijere napisao nebrojeno tekstova o problematici zagađenja rijeke Lim.
“Radeći priču nedavno o tome, pitao sam mog kolegu iz Bijelog Polja koliko je tekstova napisao na temu zagađenja Lima, rekao mi je makar pedeset. Pitao sam ga da li je bilo nekog rezultata, on mi je odgovorio da je efekat tog pisanja uglavnom bio velika nula”, zaključuje on.
Kako kaže, tu je i bezbroj divljih deponija na obalama rijeke iz kojih se malim ili većim kanalima i rječicama, ocjedne, prljave i zagađene vode ulivaju u Lim.
Ko je kriv – država ili pojedinci?
Nisu samo deponije koje često sami građani formiraju na obalama rijeka, glavni krivci za trenutnu situaciju. To pokazuje i slučaj Beransela, gdje su se mještani suprotstavili vlasti, te protestima koji su trajali nekoliko godina spriječili formiranje deponije koja je uključivala i medicinski otpad. Deponija koja je jedno vrijeme i fukncionisala, bila je u neposrednoj blizini rijeke Sušice koja se uliva u Lim. Njihovu borbu tada je zabilježio režiser i aktivista, Mladen Ivanović, snimajući dokumentarac “In Between (Između rijeke i ljudi). Na pitanje da li su građani najveći krivci za zagađenje rijeka, kako se često smatra, Ivanović obrazlaže svoju teoriju:
“Čudno bi bilo kada bi se samo građani mogli kriviti za bilo koji fenomen u društvu. Država je odgovorna za sistem i način funkcionisanja. A svaka ova naša kolonijica od država je zarobljena političkom „elitom“ ili onima čije naredbe slušaju. Sa druge strane, pitah majku, a oni mi reče da je smeća uvijek bilo u rijekama. Samo mnogo manje. Logično, manje je ljudi bilo u gradovima”, priča režiser i aktivista.
“Sklon sam da uvijek tražim krivca u državi jer da je sreće ona bi nama bila podređena i trebalo bi da radi za nas. Kako to nije slučaj, ona mi je po difoltu kriva. Ali da se ne lažemo, mnogo smo primitivni, brate”, konstatuje Ivanović, a zatim predlaže bodovnu listu za utvrđivanje krivice.
“Lim je zaštićen Dunavskom konvencijom iz 2008. godine, ali realno, koga boli briga. Ovom stavkom po bod dajem da su jednako krivi i građani i država”, smatra on.
“Ne postoji sistem za pročišćenje voda iz kanalizacija, pa time 3 poena dajem da je više kriva država. Mjesto na kome je lokalna samouprava podigla nelegalno smetlište nosi naziv Vasove vode. Vasove VODE! Četrnaest izvora pitke vode je mjesto za smetlište! Zamislite koliko nesvjestan, bahat i osion lik morate da budete da vam takvo mjesto služi za smetlište”, naglašava on i zbog toga državi dodjeljuje 100 bodova.
“Lakim pregledom tabele ustanovićemo da država ima 104 boda a građanin 1 bod krivice i odgovornosti za uništavanje rijeke Lim. Ostaje nam samo da se pitamo kako i ko će odgovarati za to uništavanje, za milionske projekte koji su potrošeni za sanaciju smetlišta, za nepotrebnu i neiskorištenu projektnu dokumentaciju, za revizije, za ručkove i večere. Kad shvatimo da smo mi plaćali njih da nas uništavaju, bez traženja odgovornosti, bojim se da će biti kasno”, zaključuje Ivanović.
“O časnim i hrabrim ljudima koji su položili živote kako bi zaštitili životnu sredinu neću ni da pričam. Samo ću se uvijek ustat’ kad im ime spomenem. Slava Goranu Šćekiću, đeda Đoši i mnogima. Slava Beransecima!”, poručio je on.
Samo na dva mjesta kvalitet vode vrlo dobar
Iz NVO Green Home kažu da su upoznati sa stanjem rijeke Lim, koja iz Crne Gore u u jezero Potpeć u Srbiji donosi oko 40.000 kubika plutajućeg otpada.
“Upravljanje otpadom u Crnoj Gori je jedan od gorućih problem. Slike rijeka u kojima pluta otpad su nažalost uobičajena pojava. Ispitivanje kvaliteta voda u našim rijekama daju vrlo precizne informacije koje bi trebale da nas zabrinu. Od 38 lokacija na kojima je 2020. vršeno ispitivanje, samo na dva mjerna mjesta kvalitet vode je imao status vrlo dobar. U skoro 60 odsto lokaliteta zabilježen je umjeren status kvaliteta vode što znači da su vrijednosti bioloških elemenata odstupaju od vrijednosti uobičajnih za taj tip voda u nenarušenom stanju, a vezane za ljudske aktivnosti”, pojasnili su iz ove NVO.
“I rijeka Lim u dijelu ispod Bijelog Polja je kategorisana kao voda umjerenog statusa kvaliteta što znači da je djelovanje ljudskog faktora, bacanjem otpada u rijeku i ispuštanjem neprečišćenih otpadnih voda, ostavilo trag. Voda dalje nosi sa sobom i zagađujuće materije i otpad koji se u nju baca i taloži ga obalom ili nosi dalje do vodenog recipijenta. U ovom slučaju to je akumulacija Potpeć”, dodaje izvršna direktorica NVO Green Home Azra Vuković.
“Nedavno smo, u saradnji sa Zavodom sa hidrometeorologiju i seizmologiju pokrenuli proceduru postavljanja automatske mjerne opreme za kvalitativne parametre vode u okviru hidrološke stanice Dobrakovo na ovoj rijeci. Ovo će biti jedina automatska stanica za kvalitet vode čiji će podaci biti dostupni javnosti online, upravo sa ciljem brzog reagovanja u slučaju akcitentnih situacija”, naglasila je Vuković.
Iz ove NVO smatraju da je glavni uzrok trenutne situacije nepostojanje adekvatne infrastrukture u blizini rijeka, nedovoljna informisanost građana, nedostatak kaznenih mjera, neadekvatno funkcionisanje komunalnih službi i inspekcija.
“Činjenica je i da se način života umnogome promijenio u posljednjih 20-ak godina, pa su tako značajno veće količine plastične ambalaže za hranu i piće u opticaju, dok se paralelno sa tim nije obezbijedilo adekvatno zbrinjavanje ovog otpada”, ističu iz NVO Green Home.
Građani se moraju edukovati
Na pitanje kako se situacija u crnogorskim rijekama, a naročito Limu može popraviti, Ivanović prepričava anegdotu sa prikazivanja svog filma:
“Kad smo osvojili nagradu za najbolji debitanatski dokumentarni film u Štokholmu za film o Beranselu, čovjek iz publike me je upitao da li sam napravio igrani ili dokumentarni film. Nije imao dovoljno sinapsi da shvati da neko može na takav način da uništava ovo čudo od ljepote koja nas ne zaslužuje ovakve uboge.“
“Nema lik opciju u mozgu za našu destruktivnu kreativnost. Trebalo mi je malo vremena da ga uvjerim da je sve to realnost. Mislim da me nije do kraja ni shvatio. Rešenje je uvijek i samo u emancipaciji”, zaključuje on.
Sličnog mišljenja je i Softić, koji naglašava da i pored velike krivice vlasti, treba edukovati građane, što se bez adekvatne kaznene politike ne može učiniti.
“To ne mogu postići samo jedan ekološki i jedan građevinski inspektor, u čijoj je nadležnosti sprečavanje nelegalne eksploatacije rječnog materijala, na čitavom sjeveru Crne Gore”, objašnjava on.
“Obojici je sjedište u Beranama. I zamislite kada oni dobiju dojavu o nečemu iz Bijelog Polja, ili bilo gdje drugo, koliko im treba vremena da dođu na mjesto prijave ekocida”, poručuje Softić.
“Još mnogo toga treba učiniti da nam se ne bi dešavalo ono što se dogodilo prošle godine, da učesnici tradicionalne Limske regate, jednostavno na ulazu u Bijelo Polje, spakuju čamce, i preskoče taj grad. Nadam se da će i zahtjevi iz pristupnog poglavlja koja se tiču zaštite prirodne sredine, biti strogi, jer sami očigledno nećemo čuti apele ekologa i prirodnjaka koji nas svakodnevno pozivaju da čuvamo ovu međunarodnu rijeku”, dodao je on.
Iz crnogorskog Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, uprkos obećanju, ni nakon mjesec dana nisu odgovorili na pitanja.
Regionalni program “SNAŽNI: Aktivnost civilnog društva u osnaživanju slobode medija i borbi protiv dezinformacija i mrzilačke propagande na zapadnom Balkanu i Turskoj” implementira se uz finansijsku podršku EU i partnerskih organizacija: SEENPM, Albanski medijski institut, Mediacentar Sarajevo, Kosovo 2.0, Institut za medije Crne Gore, Makedonski institut za medije, Novosadska novinarska škola, Mirovni inštitut Ljubljana i agencija Bianet iz Turske.
Ovaj članak je produciran uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove EU.
Bonus video:
