Kada je 2007. godine završio Muzičku akademiju u Sarajevu, Ljubo Ćeranić je vjerovao da će u rodnom Nikšiću odmah dobiti posao. Kada je deset godina kasnije postao stanovnik Glavnog grada, bio je ubijeđen da će kao lice sa invaliditetom lako noći zaposlenje u Podgorici, kako ne bi svakodnevno putovao 120 kilometara u oba smjera.
Pogriješio je i u prvom i u drugom slučaju. Danas razmišlja da sa suprugom i sinčićem napusti Crnu Goru. Nije pesimista, kaže, ali optimizam ga polako napušta.
”Drugi sam diplomirao u generaciji i kada sam došao u Nikšić očekivao sam da će sve biti sjajno, da ću odmah dobiti posao, a dobio sam ga tek dvije godine kasnije, kada sam počeo da odrađujem pripravnički. Istina, zvali su me i ranije, ali nijesam imao položen pripravnički, jer u tom vremenu sam morao da imam vezu da bih odradio pripravnički”, priča Ćeranić koji je 2014. magistrirao u Bijeljini.
Aplicirao je, kaže, i za doktorske studije na Muzičkoj akademiji u Štutgartu, ali je, zbog finansijske situacije, za sada odustao od njih.
Pripravnički je odradio u nikšićkoj Osnovnoj školi “Milija Nikčević”, da bi zatim prešao u školu “Braća Labudović”, gdje i danas radi, s tim što normu dopunjuje u Gimnaziji “Stojan Cerović”. Voli rad sa djecom, ali je posljednjih pet godina konkurisao za mjesta direktora ili pomoćnika direktora mnogih podgoričkih škola. U jednoj je čak pet puta podnosio dokumenta. Objašnjava da nije konkurisao zbog želje da sjedne u direktorsku fotelju, nego zbog toga što su sva mjesta za nastavnika muzičkog vaspitanja u Podgorici popunjena. Nije, kaže, da bježi od odgovornosti, ali više voli rad sa djecom i učionicu.
”Imam potpuni gubitak vida na desnom oku, tako da nosim protezu. Od kada sam se 2017. godine preselio za Podgoricu pokušavam da tamo nađem posao da ne bih putovao, jer mi zbog invaliditeta predstavlja problem svakodnevno putovanje od po 120 kilometara. Trenutno su sva mjesta u Podgorici u mojoj branši ‘pokrivena’ i ne može da se nađe posao, pa sam se prijavljivao na konkurse koji su bili za direktora ili zamjenika direktora škola”, objašnjava Ćeranić.
Svaki put je, kaže, odbijen, a svaki ministar se pozivao na diskreciono pravo da postavi onoga koga on hoće. Zbog toga se obraćao i predsjedniku Vlade – i ove, i prethodne, i one ranije.
”Uvijek bi mi se javljao pravnik koji je zadužen za odnose sa javnošću i koji bi me upućivao da se obratim nadležnom sudu koji će da riješi moj problem. Objašnjavao sam da ne tražim funkciju, već samo posao u gradu u kome živim i da kao osoba sa invaliditetom imam na to zakonsko pravo”.
Dobio je, kaže, i obećanje za konkretno radno mjesto, jer je mandat direktora u jednoj školi bio istekao. Prihvatio je ponuđeno, ali ostalo je samo na obećanju. Prošli su mjeseci, a na to radno mjesto je postavljena druga osoba.
”Onda smo došli do takve situacije da treba nekoga da smijene da bih ja dobio posao. Odbio sam. Ne želim da ‘gazim’ preko bilo koga, niti bilo čije mjesto da zauzimam. Nikada to nijesam radio. Nijesam optimista da ću svoje pravo ostvariti, ali čuda se dešavaju, posebno u našoj zemlji”.
A ako se čuda ne dese Ljubo će sa porodicom, suprugom koja je defektolog-surdolog i sinom koji ima godinu i sedam mjeseci, otići iz Crne Gore.
”Više nikada neću konkurisati, jer ne znam zbog čega bih to radio, kada posao neću dobiti. Moja supruga je deficitaran i specifičan kadar - ona je defektolog surdolog, radila je na VMA, a sada radi na određeno u Kliničkom centru Crne Gore, jer kako nije naš rezident ne može da dobije posao za stalno. U braku smo skoro pet godina i sada bi trebalo da dobije papire, ali toliko mi se stvari izdešavalo da me ništa više ne bi iznenadilo. A došli smo i do te raskrsnice u životu kada se mora ići dalje. Ne mogu više da čekam. Ne znam šta drugo da radim bez da napustim zemlju”, sa nekim sjetnim osmijehom kaže kršni Nikšićanin.
Još nije odlučio gdje će otići, ali uvjeren je da će tamo gdje ode poštovati njegova prava više nego u Crnoj Gori.
“Vjerujem u bolje sjutra za svoje dijete jer ću ga usmjeravati da ide tamo gdje je bolje”.
Bonus video:
